Budžet po starom

Aim, Zagreb, 29.11.2001.

Kad se donosi budžet politika je važnija od računice, a na logiku je najbolje zaboraviti. To pravilo, koje vrijedi za najveći broj tzv. tranzicijskih zemalja, ove je jeseni potpuno primjenjivo i na Hrvatsku. Tako Vlada Ivice Račana tvrdi da je predloženi budžet za slijedeću godinu manji od ovogodišnjeg, što znači da bi trebalo očekivati smanjenje barem nekih poreza. Ako državi treba manje, logično je da poreznim obveznicima ostaje više novaca. U Hrvatskoj se, međutim, događa točno suprotno. Umjesto da se smanje, porezi se povećavaju; na benzin, na pivo, na obvezno osiguranje automobila. Iako se od nove godine, prema ugovoru s Evropskom unijom, ukida carina na nove automobile, ni oni neće pojeftiniti. Istovremeno se, naime, povećavaju trošarine (oblik poreza na promet, akcize), što znači da će država uzeti na mostu, ono što gubi na ćupriji. Štoviše, matematika pokazuje da će na tome još i nešto zaraditi.

Ipak, hrvatski ministar financija, dr. Mate Crkvenac, nepokolebljivo tvrdi da će budžet za godinu 2002., biti manji od ovogodišnjeg i to za 800 milijuna kuna, što je više od 210 milijuna maraka. Ali vrlo je teško uspoređivati ta dva budžeta, ovogodišnji i onaj koji je pripremljen za slijedeću godinu. Toliko je toga promijenjeno, da na papiru sada sve može, ali i ne mora biti istina. Kad novac govori, istina šuti, kaže jedna ruska poslovica.

U hrvatski budžet za godinu 2002., uneseni su i dosad samostalni, zdravstveni i mirovinski fond, pa je time ukupni iznos povećan sa oko 58, na blizu 80 milijardi kuna, odnosno sa oko 15 na skoro 21 milijardu maraka. Ali od onoga što je uneseno u budžet, mnogo je zanimljivije i mutnije ono što se sada iz njega izdvaja. U prvom redu, tu je riječ o prihodima od privatizacije, dakle prodaje poduzeća i banaka, mahom strancima. Iako je prije izbora obećavala da će se taj novac trošiti za razvoj, a ne za tekuću budžetsku potrošnju, u dvije godine koliko je na vlasti, koalicija je nastavila staru, HDZ-ovu praksu. Tek sada, Vlada je pripremila budžet bez tih prihoda. Oni će ubuduće ići u novoosnovani Fond za razvoj i zapošljavanje. Već je pripremljena prodaja Croatia-osiguranja i nekih hotela, od čega bi novi Fond trebao dobiti 2,5 milijarde kuna ili oko 660 milijuna maraka. Istovremeno najavljuje se da će on imati i druge izvore prihoda.

U prvi mah to je zvučalo dobro, ali umjetnički je dojam ubrzo pokvaren. Pokazalo se, naime, da se iz tog Fonda, neće financirati poduzetnici, već ministarstva. A ona će taj novac koristiti za troškove, koji su se prije plaćali iz budžeta; Ministarstvo prometa i veza, na primjer, za plaće i otpremnine radnicima željeznice, kao i za održavanje željezničkih postrojenja i subvencioniranje neracionalnog putničkog prometa i brodskih linija, Ministarstvo gospodarstva za subvencije brodogradilištima itd. Lako je zaključiti da se pod novim imenom krije stari sadržaj, odnosno da je navodni Fond za razvoj i zapošljavanje, samo izdvojeni dio budžeta. Kad treba novaca za državnu potrošnju onda je budžet, a kad se dokazuje kako se vodi nova politike, onda on to nije.

Drugi takav slučaj je osnivanje posebnog poduzeća, koje će financirati izgradnju autoceste Zagreb-Split, što je dosad bila budžetska stavka koja se zvala "kapitalni izdaci". Glavni izvor prihoda tog poduzeća ostaje, međutim, isti, samo što će ubuduće biti još veći; to je posebni porez na benzin, koji bi, kao i svi porezi, normalno trebao pripadati budžetu.

U Hrvatskoj je tako narušeno budžetsko jedinstvo, dakle pravilo da on mora obuhvaćati sve državne prihode i rashode, i to na jasan i javan način. Zato je moguće da ne vrijede ni druga ekonomska pravila, pa ni obična logika, da bi smanjivanje budžeta moralo značiti i manje poreze. Jedini je efekt, da vlast može tvrditi kako je budžet manji nego što stvarno jeste. Tu priču, naravno, nije prihvatila Misija Međunarodnog monetarnog fonda, koja se sada nalazi u Hrvatskoj. Ona traži da joj se pripremi podatak koji se zove "konsolidirani budžet". Prevedeno, gospodo, zbrojite sve vaše fondove i navodna poduzeća zajedno, pa da vidimo što će na kraju ispasti. Ako MMF na kraju ipak proguta to što će mu se smučkati, opet će biti riječ o politici, a ne računici.

Ocjena MMF-a je posebno važna, jer se računa na nove inozemne kredite. Pitanje je, međutim, hoće li i s njima biti dovoljno novaca za tako veliku državnu potrošnju, kakva se planira za godinu 2001.; 21 milijarda maraka je pola hrvatskog bruto domaćeg proizvoda. Budžetska konstrukcija počiva na pretpostavci, da će u slijedećoj godini biti ostvaren privredni rast od najmanje 3,5 posto. Ako ne bude rasta, neće biti ni povećanih prihoda, dakle ni novaca za planiranu potrošnju. Mnogi ekonomisti upozoravaju da recesija zahvaća cijeli svijet i da neće mimoići ni najvećeg hrvatskog ekonomskog partnera, Evropsku uniju. Usporavanje rasta, tvrde oni, neizbježno će se preliti i preko hrvatskih granica. Ministar financija, dr. Mate Crkvenac, odbija tu mogućnost; on tvrdi da će Hrvatska ostvariti rast, kakav je zamislilo njegovo ministarstvo. Konjunkturni test Privrednog vjesnika, koji vodi ugledni profesor dr. Gorazd Nikić, pokazuje, međutim, usporavanje privrednog rasta na trenutačno samo jedan posto.

Nedovoljna proizvodnja je i inače glavni uzrok svih hrvatskih nevolja; ogromne nezaposlenosti, više umrlih nego rođenih, sve kraćeg prosječnog trajanja života, kolapsa zdravstva, penzionerske bijede i besperspektivnosti obrazovanih mladih ljudi, koji životnu šansu vide samo u emigraciji. Tu je korijen i stalnih budžetskih problema. Hrvatski je bruto domaći proizvod još uvijek za petinu manji nego prije 11 godina. Kad se zarađuje toliko manje, ne može se ni živjeti kao nekada. A i taj, smanjeni dohodak, opterećen je otplatama inozemnih dugova; samo za kamate, ako se vraćanje glavnice odgodi, treba godišnje 600 milijuna dolara ili velikih pet milijardi kuna. Povećale su se i razlike u raspodjeli; da bi neki imali mnogo više, neki drugi moraju imati toliko manje.

Vlast, nažalost, nema ni vizije ni programa, kojim bi se konačno ubrzao privredni rast i počeo dostizati dohodak, kakav je Hrvatska već imala, i koji bi smanjio pritisak u budžetskom kotlu. Zbog toga se zemlja nalazi u apsurdnoj situaciji. Skoro 400 tisuća ljudi nema posla, a mnogi od njih su kvalificirani, visokokvalificirani ili s fakultetskom naobrazbom. Postojeći kapaciteti koriste su samo upola, a brojne tvorničke hale zjape prazne. Ne koristi se ni raspoloživi novac, pa su oko 2,5 milijarde dolara hrvatske štednje banke iznijele u inozemstvo, gdje ih drže s malim kamatama. Umjesto da stvori uvjete u kojima će se koristiti sav taj potencijal, vlast traži rješenje samo na jednoj strani vage; obuzdavanjem rashoda. Glavni pravac udara su džepovi građana; od smanjivanja plaća i zaposlenosti u javnim i državnim službama, do javnog zdravstva, mirovina i prava nezaposlenih. Mnogo toga, pogotovo kad je riječ o državnoj i javnoj potrošnji, zaista je preveliko i preskupo. Mnogo košta i nered. Ali sve je to teško rješavati u uvjetima nedovoljne proizvodnje i dohotka.

Možda je najbolji primjer, akcija koja se pokreće protiv rada na crno, čime se želi smanjiti broj nezaposlenih i uhvatiti nešto poreznih prihoda. Ali u vrijeme velike krize i nezaposlenosti, čak i rad na crno ima nešto pozitivno; on omogućava unesrećenim ljudima da lakše prežive, pa tako djeluje kao socijalni stabilizator. Tek kada proizvodnja i dohodak počnu brže rasti, kad se ljudima otvore nove životne šanse, može se i tu uvesti red. Isto vrijedi i za druge akcije, kojima se želi smanjiti ili barem zaustaviti rast budžetske potrošnje. Vlast ne razumije, zašto pri tom uvijek nailazi na otpor, iako je odgovor vrlo jednostavan; ona ima pravo, ali u krivo vrijeme. Kažu da je to najgore, što se u politici može dogoditi.

Milan Gavrović