BiH - deset godina Herceg Bosne i šest Daytona

Dan državnosti u sjeni

AIM, Sarajevo, 23.11.2001. U razmaku od nepunih sedam dana u Bosni i Hercegovini obilježene su godišnjice dva važna politička događaja iz njene novije istorije: 18. novembra navršilo se punih deset godina od osnivanja Hrvatske zajednice Herceg - Bosne; 21. novembra šest od potpisivanja mirovnog sporazuma u Daytonu. Oba ova datuma zasjenili su onaj star, 25. novembar, nepriznati Dan državnosti, koji se prije rata obilježavao na spomen zasjedanja antifašista 1943. godine na kojem su udareni temelji državnosti Bosne i Hercegovine.

U trouglu ovih praznika odslikava se različita politička percepcija prema prošlosti, sadašnjosti i budućnosti BiH. Dayton je praktično obilježio samo aktuleni civilni upravitelj BiH Wolfgang Petritsch; Dan državnosti, koji je pedeset godina bio simbol obnove one bosanskohercegovačke državnosti koja je prekinuta invazijom Osmanlija

1. godine, obilježiće se samo na prostorima s bošnjačkom većinom, a godišnjicu Herceg - Bosne slavili su samo predstavnici elite HDZ-a. Ovi datumi aktueliziraju nekoliko pitanja, da li je HZHB predstavlja privremeni politički i vojni odbrane Hrvata ili državu u nastajanju i koliko je BiH šest godina poslije Daytona država?

Obilježavanje desete godišnjice Herceg-Bosne u Mostaru, njeni ciljevi, dometi i posljedice odslikani su nacionalno-romantičarskim bojama u kojima je istaknuta samo jedna, poželjna dimenzija ove priče. Evo nekih akcenata sa tog skupa: Utemeljenjem Herceg-Bosne nije se želilo sruštiti BiH, a elemente države imala je zato što se BiH praktično raspala" (Vladimir Šoljić); H-B bila je okvir zaštite, opstanka i življenja Hrvata u BiH (Pero Marković); osnivanjem H-B Hrvati su odbacili unitarno-građanski model uređenja BiH i svake buduće Jugoslavije (Željko Raguž). Ante Jelavić, koji nije bio među osnivačima na sastanku u Grudama 18. novembra 1991 godine, političku ocjenu prilagodio je sadašnjem odnosu političkih snaga. "Herceg-Bosna bila je daleko od pokušaja uspostavljanja samostalne državne zajednice i njene suverene vlasti, a još dalje od pokušaja nasilnog mjenjanja etničke strukture", poručio je aktuleni lider HDZ BiH.

Od svog nastanka prije deset godina, do današnjeg dana Herceg-Bosnu prate dvije priče koje se međusobno isključuju: na jednoj strani su javna uvjeravanja o njenom privremenom karakteru, a na drugoj, prikrivena politika hrvatskog vođstva u BiH i Zagrebu. U dokumentu sa sastanka predsjednika općinskih kriznih štabova (Grude, 18.11.'91) kao strateški cilj navodi se ostvarivanje povijesnog sna o stvaranju jedinstvene hrvatske države i referendum o otcjepjenju i priključenju (u pogodnom trenutku) Herceg-Bosne Hrvatskoj. U sastav Herceg-Bosne ušlo je 30 općina u koje su uključene i one u kojima Hrvati nisu imali ni relativnu većinu. Međutim, to nije smetalo da se Herceg-Bosna definira kao zajednica svih Hrvata, što je bio i jedan od osnovnih uzroka kasnijeg hrvatsko-bošnjačkog rata.

Prostor ne dozvoljava širu pravnu i političku analizu ove paradržavne tvorevine. Pitanje je šta je bila Herceg - Bosna i koji su bili njeni stvarni ciljevi? Predsjedništvo H-B (Tomislavgrad (bivše Duvno), 23.12.1991.) donosi odluku u kojoj se kaže da Hrvatska zajednica Herceg-Bosna "predstavlja pravnu podlogu za ulazak ovih teritorija u Republiku Hrvatsku". Dvostruku igru hrvatskog vođstva i taktičkog prilagođavanja otkrivaju dokumenti i zapisnici sa zatvorenih sastanaka. Ključni je onaj održan u Zagrebu 27. decembra 1991. godine. Taj stenogram predstavlja pravi politički triler (objavljen u splitskom Feralu, Slobodnoj Bosni i knjizi "Geneza jedne zablude", Cirila Ribičiča) i pokazuje kako se zapravo vodila politika. U to vrijeme Tuđmanov režim javno podržava suverenost BiH, a istovremeno radi na njenom tajnom priključenju Hrvatskoj.

"Na razni diplomacije naši politički ljudi u Sarajevu mogu se i dalje kleti da su za suverenu Bosni i Hercegovinu kao što smo to sada govorili.", poručio je Tuđman hrvatskim liderima, koji su zdušno prihvatili njegovu ideju i sudbinu Hrvata u BiH potpuno prepustili Zagrebu. To potvrđuje i izjava predsjednika HZHB Mate Bobana na pomenutom sastanku. On je naglasio da je prostor HZHB proglasio neovisnim hrvatskim prostorom zato da se priključi Hrvatskoj "kada tako zaključi hrvatsko vrhovništvo kojem je i do sada naš narod apsolutno dao povjerenje vođenja, odluči da je taj trenutak nastupio".

Stjepan Kljuić, jedini sudionik razgovora kod Tuđmana koji se zalagao za opstanak BiH, poslije čega je uslijedila njegova politička eliminacija i smjena sa čela stranke, svjedoči u jednom intervjuu o stvarnim namjerama tadašnje politike: "Plan je bio da formalno zagovaraju suverenu Bosnu i Hercegovinu, a u suštini su radili potpuno drugačije, dakle protiv nje, jer je nisu željeli". Ta se politika ogleda u praktičnoj realizaciji političkog projekta kroz sporazume Boban - Karadžić o teritorijalnom razgraničenju (Grac, maj 1992.), Tuđman - Ćosić o humanom preseljenju (Ženeva).

Šta je, zapravo, temeljna ideja Herceg-Bosne? Prof. Ciril Ribičič. koji jer pred Haškim tribunalom dao pravnu ekpertizu ove tvorevine i koja je objavljena u knjizi "Geneza jedne zablude", zaključuje da ona "nije samo privremeni čin odbrane od agresije, nego ambiciozna zamisao o formiranju posebne mini - države". Međutum, sama ideja i koncepcija nije statična i prilagođava se vremenu i prilikama, a posebno odnosu međunarodne zajednice prema BiH. Tako je Herceg-Bosna u svojoj prvoj fazi predstavljala osnovu za otcjepljenje, zatim konferderalizaciju BiH, a kasnije stvaranje zasebnog hrvatskog entiteta. Rukovodstvo HDZ nikada se nije distanciralo od platforme iz Gruda, a Mati Bobanu, čija je politika osuđena od strane svih relevatnih međunarodnih faktora, na obilježavanju ove tvorevine ukazene su sve počasti. Od protagonista formiranja HZ HB bilo bi pretjerano očekivati da se odreknu svog djela.

Mirovni sporazum u Dayjtonu, zaustavio je rat i u obezbijedio kontinuiet države BiH i on predstavlja tek početak unutrašnjeg uređenja Bosne i Hercegovine. Opšte je poznata stvar da je BiH pod starateljstvom velikih sila i da opstaje zahvaljujući intervencijama visokog predstavnika. Međutim, na kraju 2001. godine Bosna je više država nego što je bila poslije višestranačkih izbora 1990. Državno Predsjedništvo i Vijeće ministara postaju zajedničke institucije; zajednička valuta (konvertibilna marka) prigrljena je od strane sva tri naroda; u ovoj godini vratilo se više ljudi kućama nego prvih pet godina zajedno; BiH dijeli korak do prijema u Vijeće Evrope što će još više ubrazati integraciju zemlju. Međunarodna zajednica će napraviti državni okvir i postaviti institucije. Ali, ostaje najteži dio posla: da nacionalisti i faktički priznaju svoju zemlju, koju Petritsch drži na okupu, ali joj ne može udahnuti dušu. I u tome je BiH specifična - dok su druge države nastajele na ideji pa gradile institucije, Bosna prvo mora izgraditi institucije pa onda razvijati svebosansku ideju. Petritsch, niti neki drugi visoki predstavnik ne može ovoj zemlji udahnuti dušu - to moraju uraditi njeni građani, kad-tad.

Emir HABUL (AIM, Sarajevo)