Pravda je spora, a je li i dostižna?

Aim, Zagreb, 22.11.2001.

Saborska većina konačno je skinula imunitet HDZ-ovcima Iviću Pašaliću, Ivanu Jarnjaku i Dragi Krpini, zbog sumnji da su umiješani u nezakonitu pretvorbu Slobodne Dalmacije. Krpina i Pašalić ostali su bez imuniteta na zahtjev splitskoga Općinskog državnog odvjetništva, koje ih sumnjiči da su počinili kazneno djelo zloporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju, odnosno, da su, pritisnuli direktora Splitske banke Franu Mitrovića da dionice Slobodne proda Miroslavu Kutli a ne na burzi. Jarnjak je, pak, bez zastupničke zaštite od kaznenoga progona ostao na zahtjev zagrebačkog Općinskog državnog odvjetništva zbog sumnje da je kao dugogodišnji ministar unutarnjih poslova u HDZ-ovim vladama počinio kazneno djelo protiv službene dužnosti i javnih ovlaštenja, onemogućivši procesuiranje odgovornih.

Premda je ova vijest u hrvatskim medijima danima imala tretman prvorazredne novosti, realno, zavrjeđivala je mjesto rezervirano za bizarnosti koje se obično objavljuju pod egidom vjerovali ili ne. Naime, detalji političko - pljačkaške pretvorbe Slobodne suviše dugo su poznati javnosti da bi u odluci koalicije, koja vodi Hrvatsku od 3. siječnja 2000. godine, da njezine bossove liši ugode koju pruža imunitet, bilo ičega vrijednoga divljenja: štoviše, upravo je kolebljivost i nespremnost hrvatske vlasti, a posebice njezinih vodećih stranaka SDP-a i HSLS-a, da za godinu i deset mjeseci raspetljaju mafijaško klupko ispetljano u otimačini splitskoga dnevnika, bila tipski primjer ponašanja trećesiječanjske koalicije. Nesposobnost ove vlasti za postizanje konsenzusa oko posve jasnih pitanja, kao što je upliv istaknutih HDZ-ovaca u otimačini Slobodne, došla je do izražaja i pri izglasavanju odluke o oduzimanju imuniteta: uz HDZ-ovce i njihove satelite iz malih desnih stranaka, protiv odluke su glasali i neki istaknuti HSLS-ovci, poput Joška Kontića ili Ante Grabovca.

Odluka je ipak izglasana, ali tragično kasno. HDZ je, naime, Miroslavu Kutli, svojemu tajkunu, isporučio Slobodnu još 1993. godine; ubrzo su neovisni mediji počeli objavljivati brojne dokaze da je pretvorba splitskoga dnevnika zapravo klasičan primjer pljačke pod pokroviteljstvom države, pa su tako odavno poznati i detalji o ulozi trojice HDZ-ovih zastupnika u haračenju po najvećoj dalmatinskoj novinskoj kući. Mali dioničari Slobodne godinama su podizali tužbe protiv odgovornih, no one su uredno otpremane u ladice državnoga odvjetništva, a Slobodna je sve više tonula u svakom pogledu.

Konačno, u prosincu prošle godine, o detaljima ove pljačke osmišljene na Pantovčaku, progovorio je Frane Mitrović, bivši direktor Splitske banke, koja je odigrala ogromnu ulogu u kutlizaciji Slobodne. Na zagrebačkom Općinskom sudu, Mitrović se prisjetio kako je početkom svibnja 1993. godine pozvan u Zagreb kod Pere Jurkovića, tadašnjeg guvernera Narodne banke Hrvatske. Sastanku je prisustvovao i Ivić Pašalić koji je Mitroviću tada naložio da Slobodnu proda Miroslavu Kutli. Ivana Kapetanovića i Matu Vekića, dvojicu poslovnih ljudi koji su najozbiljnije namjeravali kupiti Slobodnu, Pašalić je označio kao moguće eksponente iredente, te je naglasio kako je vrhovništvo donijelo odluku da se Slobodna proda Kutli.

Mitrović se zatim sjetio i da je koji dan potom održan sastanak Upravnog odbora Splitske banke kad je predsjednik UO-a Ante Letica, dugogodišnji direktor splitskoga Brodomerkura, izjavio da je dobio nalog s najviših visina da se Slobodna proda Kutli. Već idućeg dana, Kutle je doputovao u Split i sastao se s Mitrovićem, Leticom, Metodom Jurišićem, tadašnjim predsjednikom Upravnog odbora Slobodne, Ivom Lisicom, članom uprave Splitske banke, i Dragom Krpinom, HDZ-ovim komesarom. Zaključili su da Slobodnoj treba državni novac, te da će ga dobiti samo ako se njezine dionice prodaju Kutli.

Tako su udareni temelji prvoj velikoj privatizacijskoj pljački u Hrvatskoj. Slobodna, naravno, nije izabrana slučajno: do 1993. godine ona je bila neovisan dnevnik, utjecajan u Dalmaciji, te, samim time, vrlo opasan po HDZ. S druge strane, novinska kuća Slobodna Dalmacija bila je jedna od najvećih tvornica novca u Hrvatskoj i samo ju je nešto toliko nakaradno, kao što je HDZ-ov režim sa svojim ljudima, mogao dovesti u položaj u kojemu je danas: s ogromnim dugovima, viškom zaposlenih, neizvjesnom perspektivom.

No, kao što rekosmo, sve to odavno je poznato. Unatoč tome, Krpina, Pašalić i Jarnjak godinama su bili potpuno nedodirljivi, iako se Pašalić spominje u gotovo svakoj hrvatskoj aferi, Letica je i dalje uspješni gospodarstvenik, Jurišić se bavi privatnim biznisom. Jedino je Kutle nekoliko mjeseci bio u pritvoru, a sad se povremeno pojavljuje po sudnicama. Da apsurd bude veći, ni u pravosudnom aparatu nije se puno toga promijenilo, pa će i tužitelji i suci i optuženici u ovome slučaju biti ljudi regrutirani iz HDZ-ova kadrovskog inkubatora, naravno, ne dogode li se ubrzo krupnije promjene u što je teško vjerovati.

Pljačka se, dakle, dogodila prije osam godina, protagonisti su odavno poznati, a vlast je sve to ustrajno ignorirala. Ona HDZ-ova iz jednostavnoga i razumljivog razloga, jer je zapravo osmislila pljačku; ova sadašnja se, pak, kolebala iz potpuno iracionalnoga i nerazumljivog straha od mogućnosti da joj se prikrpa optužba za revanšizam, čak i kad revanšizam znači hapšenje i kažnjavanje kriminalaca.

Vladimir Matijanić