Najveća zgrada na Balkanu

Malezijski investitori ulažu sto miliona maraka

Za godinu i po najveća stambena zgrada na Balkanu biće u Sarajevu. Ovo bi trebao biti rezultat investicije od 100 miliona maraka koliko će u izgradnju stambeno poslovnog kompleksa uložiti malezijski investitori i čija je izgradnja već počela.

AIM, Sarajevo, 21.11.2001. Malobrojnim dosadašnjim inostranim investitorima, spremnim da ulože značajnije sume u BiH, pridružili su se i Malezijci. Vjerujući da se gradnjom luksuznog stambeno-poslovnog kompleksa u Sarajevu može i zaraditi, preuzeli su rizike zbog kojih većina drugih investitora još oklijeva sa ulaganjem vlastitog novca u BiH. Priča o gradnji ovog oblakodera u Sarajevu, s jedne strane, među domaćim zvaničnicima dočekana je sa oduševljenjem. Ne zbog stanova, jer na funkcijama odavno nisu beskućnici i podstanari, već zbog činjenice da je riječ o najvećoj pojedinačnoj investiciji do sada u BiH. Radi se o stotinu miliona maraka, koje do sada niti jedna kompanija nije uložila u BiH. Aktuelna vlast stoga ovo vidi kao najavu dolaska novih investitora u BiH i ulaganja očajnički potrebnog svježeg kapitala u domaću ekonomiju.

Kako se god završio ovaj poslovni poduhvat, na ime različitih renti za zemljište, dozvola, saglasnosti i taksi, država je već inkasirala oko osam miliona maraka, tako da nemaju razloga za zabrinutost da li će svi ponuđeni stanovi naći kupce. Da li su malezijski investitori napravili dobar poslovni potez, znaće se vrlo brzo, uspiju li naći kupce za 300 stanova koji se grade. Veličina stanova koji će biti ponuđeni na tržištu kreće se od "skromnih" 80 kvadrata pa do komfornijih "stančića" od 350 kvadrata, smještenih u dva nebodera visoka po 23 sprata. Budući stanari ovog prvog kondominija u BiH moći će računati na "zajedničke prostorije" u vidu bazena i trim kabineta, te podzemnih garaža, rezervisanih samo za njih, dok će čitav objekat neprekidno biti pod video-nadzorom interne službe obezbjeđenja. Oni neskloni druženju moći će da pored zajedničkog bazena, među svoja "četiri zida" imaju i privatni bazen. Za one, naklonjenije poduzetništvu, ponuđeni su prostori u pratećim poslovnim objektima. Cijena - prava sitnica 4.000 maraka po kvadratnom metru.

I dok samo nabrajanje blagodeti koje čeka buduće stanare ovog kompleksa izazive uzdahe kod hiljada domaćih podstanara, presudan kriterij koji će odlučivati o useljenju u stan iz snova biće dubina džepa. Iako zvaničan cjenovnik još nije objavljen, investitor, kompanija "Bosmal" najavljuje da cijena "neće preći 2.250 maraka po kvadratnom metru". Za utjehu onima kojima se nakon množenja broja željenih kvadrata sa ovom cijenom počinje vrtiti u glavi, biće ponuđena mogućnost kupovine na kredit, na 25 godina uz šest odsto kamate godišnje, bez žiranata, uz kupljeni stan kao zalog.Gruba računica pokazuje da bi za namanji stan od 80 kvadrata budući sretni stanar trebao izdvojiti oko 180 hiljada maraka, bez kamata. Time bi se mjesečna rata uvećana za pripadajuću kamatu približila iznosu od 1.000 maraka koliko bi ponosni vlasnik najskromnijeg stana morao izdvajati svakog mjeseca. I tako 25 godina.

Odgovor na pitanje da li je to (pre)skupo, glasio bi - kako za koga. Za desetine hiljada "privremenih" i stalnih stanovnika Sarajeva bez vlastitog krova nad glavom, riječ je o basnoslovnim ciframa. Uostalom, radi se o mjesečnoj sumi koja je nešto veća od dvije prosječne plate, pa većina građana ispada iz konkurencije budućih vlasnika ovih eksluzivnih stanova, jer ne mogu da namaknu ni onu jednu prosječnu platu mjesečno. S druge strane, oni koji nisu imali tu sreću da do vlastitog stana dođu u doba "nedemokratskog" socijalizma te da u "tranziciji" postanu njegovi vlasnici, nemaju se čemu nadati. Ono malo stanova što se gradi za "socijalno najugroženije kategorije", ratne vojne invalide, porodice poginulih i demobilisane vojnike, ponuđeno im je po "simboličnim cijenama" od 1.000 do 1.500 maraka po metru kvadratnom - sa rokom otplate do pet godina. približno po istoj cijeni na slobodnom tržištu se mogu kupiti gotovi, ranije privatizovani stanovi. Znači, sirotinji je podjednako nedostupan kvadratni metar stana od 1.000 maraka, kao i onaj od 2.200 maraka. Kao jedina alternativa ostaje im podstanarstvo, što ih košta od 300 do 500 maraka mjesečno za dvosobni stan. Srećom po domaće podstanare, pad interesovanja za BiH rezultirao je i smanjenjem broja stranaca u gradu, što je dovelo do pada mjesečnih kirija, koje su u "zlatno doba" , prije dvije tri godine, dostizale i astronomskih 2.500 do 3.000 maraka za trosoban stan.

S druge strane, najviši "balkanski kondominij" nema i najskuplje stanove u Sarajevu. Bez puno pompe, u gradu, posebno u centralnom dijelu, niču neupadljive zgrade na dva tri sprata sa desetak luksuznih stanova u kojima cijena kvadratnog metra dostiže i do 3.000 maraka. A nemaju ni bazen ni trim kabinet, ili se barem ne vide.

Naravno da u Sarajevu ima više od 300 građana, čiji džep može podnijeti atak u vidu od nekoliko stotina hiljada maraka za kupovinu stana. To kako su došli do tih para u ovom trenutku vjerovatno nije bitno. Pitanje je samo da li njima pored postojećih stanova i kuća treba još jedan, te da li je ono što se nudi po njihovom ukusu. Među žrtvama rata u BiH i prateće tranzicije svakako je i srednja klasa koja bi u svakoj normalnoj državi predstavljala ciljnu grupu kojoj je ovakav objekat i namijenjen. Kako srednje klase nema, investitorima kondominija ostaje da se pouzdaju u njen surogat, domoroce zaposlene u međunarodnim organizacijama, stranim ambasadama i sličnim "firmama" čija mjesečna primanja mogu podnijeti mjesečnu ratu za stan od 1.000 maraka. Problem je samo što niko od zaposlenih na ovim unosnim poslovima ne može biti siguran da će posao zadržati i narednih godinu dana a kamo li nekoliko decenija.

Logika kojom su se vodili malezijski investitori je sasvim jednostavna. Neosporno je da Sarajevu u ovom trenutku nedostaje između pet i deset hiljada stanova. Znači, postoji potražnja. Međutim, problem je što logika na Balkanu nije uvijek najpouzdanije mjerilo. Već šestu godinu, nedaleko od gradilišta "najveće stambene zgrade na Balkanu", nalaze se stotine stanova uništenih u ratu, čiji stanari godinama obilaze domaće vlasti i strane donatore, nadajući se da će im nekadašnji domovi biti popravljeni jer za to sami nemaju novaca. Ovi stanovi su sada svojevrsna "crna rupa", i bukvalno i metaforički rečeno. Osim golih nosećih zidova nije ostalo ništa drugo, pa zbog toga po zakonu ne mogu biti ni otkupljeni. Njihovi nominalni vlasnici, državne firme, zabavljene su vlastitom privatizacijom i ne vide nikakvog interesa da ulažu novac, kojeg ionako nemaju, u popravak stanova koji će potom preći u privatne ruke i od čega firma kao vlasnik neće imati ama baš nikakve finansijske koriste. Država se pravda da nema para a donatori su svoj posao završili. I dok svakodnevno obilaze ostatke svojih nekadašnjih domova, ovim beskućnicima će ostati samo da se nadaju čudu u vidu popravka uništenih stanova, i da gledaju kako pred njihovim očima niče "najveća zgrada na Balkanu" u kojoj oni sigurno neće stanovati. A nije da ne bi voljeli.

Dražen Simić (AIM, Sarajevo)