Moć u srcu tame

Politička prizma pobune "Crvenih beretki"

Povlačenje pred pobunom "Crvenih beretki" nije ništa drugo do legaliziranje moći svega onog što dolazi iz mračnih osnova Miloševićevog režima, a sticanje političkih poena na račun cijelog skanadala, najjeftiniji je primjer sljepila i poigravanja vatrom. Nikog zato ne treba čuditi kada se prilikom neke nove krize izazvane tom zaostavštinom, ljudi u maskirnim uniformama pojave kao najviši državni i politički arbitri

AIM, Beograd, 20.11.2001.

Politički skor sedmodnevne pobune Jedinice za specijalne operacije Resora državne bezbjednosti Ministrastva unutrašnjih poslova Republike Srbije, slijedeći je: premijer Zoran Đinđić - operušan; resorni ministar Dušan Mihajlović - ponižen; srpska vlada - razgaćena u nemoći; javnost - zabrinuta. Zadovoljne su "Crvene beretke" i predsjednik SR Jugoslavije i Demokratske stranke Srbije (DSS)Vojislav Koštunica - prvi su demonstrirali silu i nedodirljivost, a drugi seirili nad nemoći Đinđićevog kabineta .

Ono što je započelo kao pobuna čiji je povod bio hapšenje braće Predraga i Nenada Banovića i njihovo izručenje Haškom sudu, to jest strah da se ne doživi ista takava sudbina, ubrzo je uzdrmalo sam temelj države kao nosioca monopola sile.Sada, kada je stvar "legla", nastupilo je vrijeme zataškavanja i glumljene gluposti.Valja zato krenuti redom.

Na prvom mjestu je sam Đinđić. Ako se već za vrijeme 5. oktobra morao sastajati sa tadašnjim komandantom "Crvenih beretki" Miloradom Lukovićem/Ulemekom Legijom, nije morao poslije prevrata "otkrivati" i veličati njegove zasluge. A one su više nego sumnjive - da ne bi možda par desetina JSO pobilo sedam stotina hiljada građana na ulicama Beograda? Preuzimanje "Crvenih beretki" po sistemu ključ u ruke - onako kako su ih bivši načelnik RDB-a Jovica Stanišić i njihov osnivač Franko Simatović Frenki ustrojili za svakovrsne potrebe Slobodana Miloševića - dali su povoda tvrdnjama da je Đinđić njihov debeli dužnik. Moguće je i da je premijer, pragmatično, smatrao da je "bolje da su u šatoru pa pišaju van, nego obrnuto". To će reći da aktualna vlast nije imala snage da se suoči sa Miloševićevim vojno - policijskim otpadom i da ga je, plašeći se sukoba, pokušala potkupiti i inkorporirati u svoje redove. Koliko uspješno, pokazala je pobuna.

Nije moguće reći tko bi bio bolji ministar unutrašnjih poslova, ali je izvjesno da od Mihajlovićevih gromopucateljnih obećanja prilikom preuzimanja dužnosti nije ostalo mnogo. Olako poigravanje ostavkom - te povući će se nakon nekoliko mjeseci, te ukoliko ne budu pronađeni otmičari biznismena i ekstraprofitera Miškovića, te na zahtjev JSO stavlja svoj mandat na dispoziciju premijeru - ostavlja isti onaj dojam ozbiljnosti koji pobuđuje nekad hrvatski i doskora selektor Irana Ćiro Blažević kada kaže da će se objesiti o prečku gola ukoliko njegovi izabranici izgube. Pobuna "Crvenih beretki" pokazala je da Mihajlović ne samo da ne kontrolira u potpunosti svoj resor, već i da ozbiljno zazire od njegovih dijelova. Jer, JSO nije policijska jedinica kao što su druge: za račun Miloševića ratovala je u Hrvatskoj i Bosni kada "Srbije nije bila u ratu", obavljala sve moguće poslove s onu stranu zakona i, uopće, malo je "poslova" ovjerenih sa AK - 47 i "Hekler und Koh" u koje nisu upetljani njeni bivši (?) ili sadašnji pripadnici. Drugačije sem utemeljenim strahom, ne mogu se zato objasniti Mihajlovićeve mlake i nemušte izjave kad je izbila pobuna, put u Hag - istog onog dana kada je JSO blokirala autoput u Beogradu - prilikom dobrovoljne predaje Tribunalu viceadmirala Miodraga Jokića, kao i odlazak u Kulu tek po povratku Đinđića iz SAD i tada, nuđenje ostavke na zahtjev potčinjenih koji su otkazali poslušnost. Sve u svemu, najblaže što se može reći, jeste da se ministar nije snašao.

Vlada republike Srbije pak, ma kako da se diči svojim reformističkim imidžom, djelovala je za vrijeme pobune kao kakav kućni savjet čiji članovi strogo paze da se ne prihvate bilo kakve obaveze. Kako im je bilo, ilustrirao je sam Đinđić po povratku iz SAD. Na surčinskom aerodromu, premijer je prijetio otkazima da bi odmah, onako umoran od puta, tri sata pregovarao sa "Crvenim beretkama". Što je tu rečeno - ne zna se. Ono što je poznato jeste da je JSO u saopćenju istakao da Đinđić razumije njihov protest ali da ga ne podržava, a sam premijer je protestirao što je bez znanja snimljen u bazi u "Štolc". Dobar dio javnosti, prvo povezuje sa drugim. Narodski rečeno - objavljivanja svega onog što je čuo i rekao, teško da bi Đinđiću išlo u prilog. Na kraju, Vlada je odlučila da iziđe u susret JSO i prihvatila je ostavke načelnika RDB-a Gorana Petrovića i njegovog zamjenika Zorana Mijatovića. I da "Crvene beretke" nisu tražile smjenu ove dvojice, trebalo ih je smjeniti - dva čovjeka, koja bi po prirodi posla morali biti najobavješeteniji u Srbiji, nisu na vrijeme saznali i spriječili pobunu jedinice kojoj su oni direktni nadređeni. Zaista, velike su čizme Jovice Stanišića...

Vlada je donijela i odluku da se JSO iz državne, prebaci u javnu bezbjednost. "Crvene beretke" tada su ponovno blokirale Centar "Štolc" u Kuli. Nikad republička vlast u Srbiji nije izgledala bespomoćnije i prepuštena na milost i nemilost jedinici koja dolazi iz samog srca najveće ratne tame. Iako su pripadnici javne bezbjednosti MUP-a bili u pripravnosti da blokiraju prilaze Kuli, nitko ozbiljan nije očekivao da je itko spreman da ozbiljno stane na put "Crvenim beretkama". Vojska Jugoslavije je, kako se saznaje, bila stavljena u stanje povišne bojeve gotovosti, ali su njeni stupnjevi, kako je kriza odmicala, bili sve niži i niži. Uostalom, svako tko imalo poznaje ovdašnje političke prilike znao je da načelnik Generalšataba neće ni prstom mrdnuti kada je u pitanju sudbina Dušana Mihajlovića i kredibilitet republičke Vlade. Računi zbog starih sukoba koji su i javno kulminirali prilikom ulaska Vojske i policije u zonu bezbjednosti oko Kosova i zbog odgovornosti za masovne grobnice Albanaca pobijenih u pokrajini i pokopanih u tajnim masovnim grobnicama u Srbiji, sada su dospjeli na naplatu. Istina, nije baš da general Nebojša Pavković ne bi pokrenuo tenkove i avione na "Crvene beretke" - bi on i to vrlo rado (poslije Petog oktobra VJ je bila danima u stanju bojeve gotovosti navodno zbog okazivanja poslušnosti JSO), jer ni jedne oružane snage ne vole ni od koga kontroliranu i samoj sebi odgovornu paralelnu Armiju. Samo, za takvo što nisu se stekle potrebne "pretpostavke". Uživajući u ponižavanju Đinđića i Mihajlovića, DSS i Koštunica su pokazali puno razumjevanje i za razlog pobune JSO i za način na koji se odvijala, pa je i Generalštab, sticajem prilika, ostao nijem, gluh i slijep.

Jezik saopćenja "Crvenih berteki" toliko je odgovarao stavovima DSS-a da su mnogi upravo u ovoj stranci vidjeli inspiratora pobune. To ne odgovara istini, ali nepobitno je da DSS nije birala način da ubere političke poene na račun situacije i osveti se Đinđiću za sve - od izručenja Miloševića pa nadalje. U tom poslu ih nije ni malo ometao leglizam za koji se toliko zalažu, pa su potpuno prenabregli činjenicu da Zakon o osnovama državne bezbjednosti ni na jednom mjestu ne predviđa postojanje JSO - ni u "sistematizaciji", ni van nje.

Na kraju, sve je ostalo u porodici. Poslije pregovora sa načelnikom javne bezbjednosti generalom Sretenom Lukićem i novim šefom državne bezbjednosti Andrejom Savićem, JSO se vratila svojim "redovnim aktivnostima" - ma što to bilo. Zaključeno je da nitko iz "Crvenih beretki" neće biti kažnjen i da će jedinica ubuduće biti upotrebljavana na zahtjev ministra i uz odobrenje Vlade; ljudi iz struktura Miloševićeve policije, bez "miješanja sa strane", naprostao znaju naći zajednički jezik... To što i dalje javnost neće znati čime se bavi JSO i što je svrha njegovog postojanja, očito nije bitno.

Ima li ovaj slučaj naravoučenije?

Formacije poput "Crvenih beretki", kada sa javne scene nestane njihov utemeljitelj, poput Miloševića, jednostavno nije moguće ni transformirati ni reformirati. One slijede zakon inercije i traže pokrovitelja koji će im omogućiti da i dalje ostanu u statusu naoružane "duge ruke" bez ikakve odgovornosti i kontrole. Političko-biznismenskih grupa raspoređenih po svim strankama u čijem je to interesu u Srbiji ni malo ne manjka; zar se može vjerovati da su pripadnici JSO bili u stanju da sami sriču svoja saopćenja i pažljivo i vješto laviriraju kroz labirint aktualne partijske politike bez suflera sa strane. Povlačenje pred pobunom "Crvenih beretki" i njeno guranje pod tepih, dakle nije ništa drugo do legaliziranje moći tog jednog paralenog svijeta utemeljenog u najmračnijim osnovama Miloševićeve ere, a sticanje političkih poena na konto cijelog skandala pak, najeftiniji je primjer sljepila i poigravanja sa vatrom. I zato, poslije svega, ne treba biti iznenađen kada se u nekoj novoj krizi povodom bilo koje zaostavštine Miloševićevog režima, pripadnici JSO u maskirnim uniformama i fantomakma pojave kao jedan od najviših državnih i političkih arbitara.

Filip Švarm (AIM)