Oprost Tuđmanovim špiclovima

Aim, Zagreb, 16.11.2001.

Hrvatski novinari ovih dana hodočaste u zgradu Ministarstva unutarnjih poslova u Savskoj ulici u Zagrebu: tamo ih dočekuju nasmiješene činovnice Službe za zaštitu ustavnoga poretka (SZUP), odvode ih u jednu prostoriju i tamo im daju na uvid njihove dosjee što su ih tokom godina Tuđmanove diktature sačinjavali marljivi djelatnici spomenute tajne policije. Na tisućama stranica dosjea ovdašnjih novinara (koje su Tuđmanovi agenti vodili u rubrici "unutrašnji neprijatelji") ispisana je stvarna narav jednog mračnog režima: ispisane su seksualne sklonosti praćenih novinara, njihove posjete liječnicima, iskonstruirani su njihovi psihoroboti, unutra se nalaze stenogrami njihovih telefonskih razgovora s prijateljima, kolegama, rodbinom... Sve to, naravno, nije imalo nikakve veze s nacionalnom sigurnošću, ali je HDZ-ova vlast jednu jako rastezljivu zakonsku odredbu o "ugrožavanju nacionalne sigurnosti" iskoristila za uhođenje slobodnih novinara.

"Sve je bilo po zakonu i ja se ne namjeravam nikome ispričavati zbog toga što sam provodio zakon", kazao je u HTV-ovoj emisiji "Forum" nekadašnji ministar unutarnjih poslova Ivan Jarnjak, čovjek koji je potpisivao naloge za praćenje i prisluškivanje ovdašnjih žurnalista (riječ je, ponajprije, o novinarima tjednih listova "Feral Tribune", "Nacional" i "Globus"). S tezom da je sve bilo po zakonu složio se i trenutačni ministar unutarnjih poslova Šime Lučin, koji je donio odluku da novinari mogu pročitati svoje dosjee, ali čim završi čitanje dosjei imaju biti ritualno spaljeni. Tek kad se redakcija splitskoga "Ferala" pobunila protiv spaljivanja dosjea (usput zaprijetivši sudskim tužbama zbog uništavanja dokaza o jednoj prljavoj raboti), Lučin je promijenio svoju odluku: nova je odluka da svaki novinar ima pravo, nakon čitanja, odlučiti hoće li njegov dosje biti uništen ili će biti pohranjen u Državnom arhivu. Mogućnost da se dosje trajno zadrži - nije predviđena.

U čitavoj ovoj prljavoj priči o novinarskim dosjeima najprljavije je, ipak, to što su dosjei temeljito pročišćeni od imena SZUP-ovih agenata koji su "obrađivali" novinare. To je učinjeno zbog zaštite službe. Od toga je prljavije možda samo današnje držanje ljudi koji su naređivali da se novinarima prekopavaju utrobe: svi oni, naime, tvrde da su samo provodili zakone i poslušno izvršavali naloge i nitko od njih ne smatra da se bavio nečasnim poslom. Smiljan Reljić, dugogodišnji šef Službe za zaštitu ustavnoga poretka, i danas je, primjerice, spreman tvrditi da je njegova tajna policija s punim pravom pratila i prisluškivala 126 ovdašnjih žurnalista, jer su ugrožavali sigurnost države. Hoćete malo apsurda? Evo: Smiljan Reljić i danas prima državnu plaću radeći kao savjetnik predstojnika Ureda za nacionalnu sigurnost (UNS) Tomislava Karamarka. Unatoč brojnim zahtjevima javnosti, Karamarko uporno ne smjenjuje Reljića, pa pogledajmo čime je bivši šef SZUP-a mogao zaslužiti milost nove vlasti.

Ovaj pravnik iz Drniša - koji je svojim luksuznim limuzinama, te kolekcijom lažnih osobnih iskaznica i pištolja sebe pokušavao predstaviti ovdašnjim Jamesom Bondom - bio je vodeći tajni agent u Hrvata kad je provođena operativna akcija "Pastir 900": pod tim se kodnim nazivom, u doba prvog posjeta Ivana Pavla Drugog Hrvatskoj (1994.), krilo masovno prisluškivanje nezavisnih novinara, opozicijskih političara i sindikalnih vođa. O prikupljenim je saznanjima detaljno izvještavan predsjednik Tuđman, a izvještaje mu je na stol slao Smiljan Reljić, tadašnji šef SZUP-a. Reljićevi najbliži suradnici u to su vrijeme bili Franjo Vugrinec, ostarjeli udbaš koji se do 1990. bavio "unutrašnjim neprijateljima Jugoslavije", a onda se stavio na raspolaganje Franji Tuđmanu i počeo se baviti "unutarnjim neprijateljima Hrvatske", te Branko Budić, nešto mlađi udbaš koji je, također, svoje "profesionalne" sposobnosti 1991. stavio u službu HDZ-a i godinama bio vodeći zagrebački SZUP-ovac.

Reljića i Budića (koji danas mirno živi u Osijeku i uredno prima mirovinu), osim prisluškivačkih aktivnosti, povezuje i umiješanost u jedno ubojstvo: agenti SZUP-a Zlatko Plazibat i Miroslav Tarnaj sredinom su rujna 1995. u zgradi slavonskobrodske policije do smrti pretukli tamošnjeg poduzetnika Šefika Mujkića, koji je bio osumnjičen za suradnju s obavještajnim službama bosanskih Srba. Prema izjavi tadašnjeg predsjednika Vrhovnog suda Krunislava Olujića, Smiljan je Reljić pokušao ishoditi da Vrhovni sud poništi presudu o zatvorskim kaznama za Plazibata i Tarnaja, te je obilazio novinare koji su pisali u Mujkićevu ubojstvu i pokušavao spriječiti objavljivanje tekstova što kompromitiraju službu. Branko Budić, koji je rodbinski povezan s jedinim od SZUP-ovih ubojica i koji je bio prijateljski blizak s ubijenim mafijašem Zlatkom Bagarićem, također je intenzivno radio na zataškavanju čitavoga slučaja, a u tome mu je svesrdno pomagao tadašnji šef SZUP-a u Osijeku Ivan Szabo (i on danas živi u Osijeku tihim umirovljeničkim životom).

Smiljan Reljić bio je šef Službe za zaštitu ustavnoga poretka (ministar unutarnjih poslova bio je Ivan Jarnjak) i u siječnju 1996. kada su marljivi SZUP-ovci prisluškivali sve telefonske razgovore glavnih aktera čuvene "zagrebačke gradonačelničke krize": za potrebe osujećivanja "nekakve oporbene situacije u Zagrebu" pomno su bilježeni svi telefonski razgovori Dražena Budiše, Zdravka Tomca, Gorana Granića, Ive Škrabala, Joze Radoša, Dobroslava Parage, Davora Butkovića i svih osoba što su kontaktirale s pobrojanima. Nakon što su vrpce preslušane, probrani su izvaci prosljeđivani na vrhovnikov stol, a svi tragovi o prisluškivanju na vrijeme su uništeni. Što je Smiljan Reljić rekao novinaru "Feral Tribunea" po otkriću afere s prisluškivanjem opozicijskih političara? Rekao je: "Otkud vama pravo da mene šaljete u zatvor? Tko ste vi? Otkud vam pravo da Ivana Jarnjaka nazivate kabadahijom? Vi tako možete zvati svoje roditelje, ali ne možete Ivana Jarnjaka. Što vi sebi umišljate? Što mislite tko ste vi?". Što je još kazao Smiljan Reljić? Kazao je: "Ja sam sve radio u interesu hrvatske države i meni je hrvatska država uvijek bila iznad svega". Reljiću to svakako treba vjerovati, jer država u čijem je interesu on radio i koja je njemu bila iznad svega nije bila ništa drugo nego mafijaška krčma.

"SZUP je bombončić koji smo ostavili za kraj", izjavio je prije nepunih godinu i pol dana Tomislav Karamarko (predstojnik UNS-a kojega je na tu funkciju postavio predsjednik Republike Stipe Mesić) najavljujući veliko pospremanje u toj tajnoj policiji. U tih godinu i pol dana nitko u SZUP-u nije dobio otkaz: provedeni su, naime, tek sitni kozmetički zahvati koji se sastoje u tome što je većina načelnika SZUP-ovih centara smijenjena, ali su ostali zaposleni u MUP-u, a uz to je podneseno nekoliko kaznenih prijava i vodi se nekoliko disciplinskih postupaka. Oni koji su se bavili privatnim životima neposlušnih novinara i dalje rade u Lučin-Turekovoj tajnoj službi ili u nekom drugom MUP-ovu sektoru. Recimo, Joško Dragonja: čovjek koji je u vrijeme nastanka famozne "Analize dijela tiska" bio načelnik SZUP-ova Odjela za političko nasilje i koji je osobno radio na smišljanju konstrukcija novinarskih razgovora i susreta, danas je jedan od najutjecajnijih ljudi u SZUP-ovu analitičkom odjelu. Ili, recimo, Siniša Jurić: taj tip koji je u vrijeme sačinjavanja sramne "Analize" bio načelnik SZUP-ova Sektora za operativu, odlukom Franje Tureka postavljen je za novog šefa Odjela za političko nasilje u tajnoj policiji. Ili, na primjer, Zdenko Juričić, koji je bio treći sastavljač materijala o žurnalističkoj zavjeri protiv Tuđmanove vlasti i glavni SZUP-ov kadrovik za vrijeme Ivana Brzovića i Ivana Penića: on je, predosjećajući da se HDZ-u sprema kraj, koncem 1999. svoje usluge ponudio SDP-u, pa je i danas zaposlen u SZUP-u i jedan je od najutjecajnijih ljudi u toj službi. Možemo još: Mate Mihaljević, dugogodišnji šef svih SZUP-ovih centara za prisluškivanje, i dalje je najmoćniji čovjek tehničkog odjela MUP-ove tajne službe. Izvjesni agent Oštarčević, koji se posebno palio na "obrade" novinara, i dalje je vrlo utjecajan čovjek u zagrebačkom centru SZUP-a.

Plaću u MUP-u i dalje prima bivši šef SZUP-ova centra u Rijeci Dinko Horvat. On je, naime, šest godina svoga života posvetio ilegalnom snimanju i preslušavanju privatnih telefonskih razgovora što ih je desetak viđenijih Riječana - listom opozicionara Tuđmanovoj vlasti - vodilo sa svojim prijateljima, roditeljima, znancima i kolegama. Njegova krivična djela (dio prisluškivanja što ih je on poduzimao nije, naime, bio pokriven nalozima) ne mogu se procesuirati, jer su nepovratno otišla u zastaru. U zastaru će, međutim, teško otići bogatstvo što ga je Dinko Horvat priskrbio služeći Tuđmanovoj vlasti: stan od 110 četvornih metara u centru Rijeke i kuća od 400 kvadrata u Matuljima. Privatno bogatstvo Petra Luburića, bivšeg šefa SZUP-a u Dubrovniku i jednog od petorice tajnih ortaka, još je veće, jednako kao i lista njegovih kriminalnih aktivnosti: protiv Luburića se vodi sudski proces, ali on još uvijek nije dobio formalni otkaz u MUP-u. Otkaz nije dobio ni Nediljko Vlašić, dubrovački SZUP-ovac koji je u srpnju 1993., bez ikakva povoda, u Dubrovniku uhapsio izbjeglicu iz Bosne Kasima Kahrimanovića, a onda ga proslijedio u koncentracioni logor Dretelj u Hercegovini. U tom je logoru Kahrimanović ubijen.

Svim tim ljudima, osim toga, nitko od predstavnika trenutačne vlasti nikad nije dao do znanja da su se bavili jednim krajnje prljavim i nečasnim poslom. Odsustvo svijesti o tome da je bila riječ o prljavom poslu nikad i nigdje ne može rezultirati ničim doli paktiranjem s nositeljima političkoga kriminala. A upravo to svih ovih mjeseci čini hrvatska vlast predvođena Ivicom Račanom.

Ivica Đikić