Kakvu hranu jedemo

Banjaluka, 15.novembar 2001.(AIM)

Nedavno je Ministarstvo zdravlja Republike Srpske (RS) saopštilo da je na teritoriji RS zabranjen promet maslinovog ulja italijanske proizvodnje, koje je uvezeno preko Širokog Brijega, jer je neispravno i opasno po zdravlje. Srećom, maslinovo ulje nije česta namirnica u svakodnevnoj ishrani stanovika RS. Ali, kakvog su kvaliteta španske i mađarske salame, turski slatkiši, ili holandski margarini, koji se svakodnevno, u velikim količinama, uvoze u RS. I da li je domaća hrana zdravija i kvalitetnija od uvozne?

Dragutin Bošković, predsjednik Pokreta potrošača RS, vjeruje da jeste, mada nema pouzdanih dokaza o tome. Zato je ovo udruženje građana pokrenulo marketinšku akciju 'kupujte naše'. "To, ustvari, i nije naš posao, jer bi se zaštitom domaćih proizvođača trebala baviti država", kaže Bošković. "I mada i u RS, pogotovo među takozvanim malim potrošačima, ima i onih koji proizvode hranu sumnjivog kvaliteta, mislim da je veći rizik kupovati namirnice iz uvoza, jer se 50 odsto hrane u RS uvozi ilegalno, bez ikakve provjere", zaključuje Bošković.

No, bez obzira da li se radi o 'domaćoj' ili uvoznoj hrani, njena ispravnost i kvalitet u RS nisu dovoljno ispitani. "Prema standardima, godišnje bi trebalo ispitati najmanje 15 uzoraka namirnica na 1.000 stanovnika. Dakle, u RS bi se svake godine trebalo ispitati više od 23.000 uzoraka, ali se obavi bar deset puta manje ispitivanja. Količina ispitanih uzoraka po bilo kom osnovu je smanjena ispod svih kritetrija. Zašto je to tako, treba pitati inspekcijske organe. Mi to ne znamo, jer smo samo izvršioci posla", priča Bogoljub Antonić, rukovodilac Službe za higijenu i zdravstvenu ekologiju u Zavodu za zaštitu zdravlja RS. Po zakonu, svi proizvođači hrane u RS su dužni da uzorke svojih proizvoda šalju na laboratorijsko ispitivanje, najamnje jednom mjesečno. Ali, to čine samo rijetki. Primjera radi, na području banjalučke regije samo desetak proizvođača sokova i isto toliko pekara i proizvođača kolača kontrolišu svoje proizvode, mada se zna da pekara i punionica sokova ima, bukvalno, na svakom ćošku. Postoje čak prizvođači koji godinama rade, a da ni ispekcije ni Zavod uopšte ne znaju da oni postoje. Antonić nije mogao reći koliko je, čak i u ovako smanjenom broju kontrola, pronađeno neispravnih namirnica, jer će ti podaci biti poznati tek kada se završi godišnji izvještaj.

Zavod za zaštitu zdravlja je institucija ovlaštena da u RS laboratorijski ispituje zdravstvenu i higijensku ispravnost i kvalitet namirnica, na uzorcima koje im dostave inspekcije ili sami proizvođači. Nadzor nad ispravnošću hrane vrše opštinske i republičke inspekcije: sanitarna, tržišna, veterinarska ili poljoprivredna. U vrzinom kolu nadležnosti, o kvalitetu hrane koju jedemo od inspekcijskih službi nismo uspjeli saznati gotovo ništa. Inspektori su bili na terenu, ili 'još nisu stigli' ili su 'upravo' izašli, ili nisu bili 'ovlašteni' da daju izjave za medije. "Kakav je odnos inspektora prema javnosti i sami smo se uvjerili kada smo organizovali konferencije za štampu, na koje smo i njih pozivali", kaže Bošković. I navodi:"Tako nam se dešavalo da inspektor saopšti kako je nađeno i komisijski uništeno, recimo, nekoliko stotina kilograma neispravnih mesnih proizvoda. Kada ih pitamo čiji su to proizvodi i u kojim trgovinama se prodaju, oni nam odgovore da takvi podaci nisu za javnost. To je čist nonsens. Čemu služe inspektori, ako potrošače neće upozoravati da ne kupuju neispravnu i štetnu hranu.

Ispravnost uvoznih namirnica u RS kontroliše republička sanitarna inspekcija. Ni pored svih nastojanja nismo uspjeli stupiti u kontakt sa Anđom Radoja, glavnim sanitarnim inspektorom. Interesantno je da, iako su se sve republičke institucije odavno preselile u Banju Luku, sanitarna inspekcija još uvijek radi na Palama. Kako smo nezvanično saznali, razlog tome je što su glavna inspektorka i njen zamjenik 'iz sarajevskog kraja' pa im je zgodnije na posao dolaziti na Pale nego u Banju Luku. U komunikaciji i razmjeni informacija to predstavlja ne mali problem, jer republička sanitarna inspekcija ne samo da nije elektronski uvezana, nego inspektori često nemaju na raspolaganju ni telefon, ni automobil.

Dragica Gvero, repuiblički sanitarni inspektor, vrši kontrolu namirnica koje se u RS uvoze preko banjalučke carinarnice. Njen ofis je smješten u jednom kontejneru u krugu carinarnice i to tek odnenedavno. Ranije je gospođa inspektor radila pod vedrim nebom, a zapisnike sastavljala u automobilu. "Preko ove carinarnice ne uvoze se velike količine hrane. To su uglavnom proizvodi već provjerenih proizvođača kao što su Knjaz Miloš, Soko Štark, Pionir ili Fruktal. Nakon organoleptičkog pregleda ja procjenjujem da li je uzorak neke robe potrebno poslati na laboratorijsko ispitivanje. U posljednjih godinu dana našli smo samo jedan neispravan uzorak slatkiša. Ali, mnogo češći je problem što se uvbozi roba koja je pred istekom roka trajanja. Događalo se tako da u RS uđe roba čiji rok ističe već za jedan dan, ali ja po zakonu nemam osnova da zabanim njen uvoz. Naravno, trebalo bi da u takvom slučaju upozorim opštinsku inspekciju, ali kako da to učinim kada ovdje nemam ni telefona", kaže gospođa Gvero.

Mnogo češće uvozna prehrambena roba u RS ulazi preko carinarnica u Gradišci i Brčkom, ili preko Federacije BiH. Poseban roblem je što je tržište BiH jedinstveno, zakoni različiti, a kontrolni organi podijeljeni po entitetskoj i kantonalnoj osnovi. BiH još nije usvojila kodeks o prehrani, a zakoni iz ove oblasti su zastarjeli. U RS je još uvijek na snazi Zakon o zdravstvenoj ispravnosti namirnica iz vremena SFRJ. "Zastarjelost zakona je samo izgovor za one koji ne rade svoj posao", kaže Antonić. Po njegovom mišljenju, postoje podzakonski akti, pravilnici o kvalitetu raznih vrsta namirnica, koji se mogu, mnogo jednostavnije nego zakon, usklađivati sa novim standardima.

U nemogućnosti da dođemo do zvaničnih i sistematizovanih podataka o (ne)isprtavnosti hrane koju svakodnevno kupujemo i jedemo, potsjećamo na nekoliko slučajeva iz bliske prošlosti. Prije pet godina u mesnici 'BIK' u Banjoj Luci potrošačima je prodata kobasica zaražena trihinelozom. Više od 300 ljudi se razboljelo od trihineloze, koja im je ostavila trajne neizlječive posljedice po zdravlje, a više od 100 najtežih slučajeva je završilo na Infektivnoj klinici. Iako je od epidemije prošlo evo pola decenije, sudski postupak protiv vlasnika mesnice još nije okončan, a kako saznajemo, sve su prilike da će on , usljed nedostatka dokaza biti oslobođen optužbe. Prije nekoliko mjeseci, u vrijeme najveće euforije zbog kravljeg ludila, prvatno preduzeće iz Nove Topole uvezlo je iz zemalja EU petostruko više grla stoke, nego što je na uvozničkoj deklaraciji prijavljeno. Po 'papirimna', ta je stoka, a radilo se o svinjama i govedima, bila namjenjena za priplod, ali je završila u mesnici. Javnost nije obaviještena da su protiv uvoznika preduzete sankcije.

"Od rata do danas u BiH je iz zemlaja EU uvezeno više od 40 000 grla goveda. Nikad nije ispitano šta je sa tom stokom bilo, ali znamo da je bilo slučajeva neobjašnjivih uginuća", kaže Bošković. "Imali smo i uvoz piletine iz Holandije, koja je bila zaražena dioksinom, izuzetno opasnom kancerogenom mnaterijom. Inspekcija je u prodavnicam nalazila, recimo paštete sa duplim dnom i falsifikovanim datumom proizvodnje, ali nije saopšteno čiji su to proizvodi i ko ih je uvezao. Nije saopšteno ni šta je uzrok masovnog trovanja školske djece sendvičima, koje se dogodilo prije nekoliko mjeseci u Prijedoru.

Često ne treba biti nikakav ekspert, niti raspolagati laboratorijama i reagensima, da bi se ustanovilao da je neka roba neispravna. Gotovo je redovna pojava da se u trgovinama prodaje roba sa isteklim rokom trajanja, naročito slatkiši. Trgovci to čak i ne pokušavaju sakriti. Lanac samoposluga PP 'Savić' u Banjoj Luci je postao prepoznatljiv po prodaji ovakve robe. Trenutno su im hit čokolade 'milka' čiji je rok trajanja istekao prije više od mjesec dana. "Često smo upozoravali na to, ali PP 'Savić' se uvijek izvlačio sa mnimalnim novčanim kaznama. S obzirom na ogroman promet, to je za njih simboličan, unaprijed ukalkulisan trošak", kaže Bošković. "Ali to nije slučaj samo sa Savićem, nego i sa mnogim drugim trgovinama. Kada upozorim trgovce na da prodaju robu kojoj je istekao rok, uopšte se ne uzbuđuju: kažu, vratite to ako vam ne odgovara i uzmite nešto drugo.

U posljednje vrijeme, pod sumnjom su i proizvodi 'Lijanovića' iz Širokog Brijega, koji se u RS prodaju po pristupačnim cijenama i u ogromnim količinama. Kako nezvanično saznajemo, ustanovljeno je da su Lijanovićeve paštete i salame, koje su prodavane u RS, proizvedene od pokvarenog mesa, što je vješto zamaskirano začinima i aromama. U Zavodu za zaštitu zdravlja RS potvrđeno je da su ispitivali uzorke tih proizvoda, ali da rezultate treba da zaopšti veterinarska inspekcija. Dodatni razlog za sumnju je i to što se proizvodi Lijanovića, koji slovi kao 'hrvatska firma', ne mogu kupiti u Republici Hrvatskoj, jer je njihov promet tamo, navodno, zabranjen.

Kako da potrošači prepoznaju nevlatetnu ili neispravnu hranu? Ako se iz zapadnih zemalja, u kojima je hrana znatno skuplja, ona uvozi u RS i prodaje ispod cijene, to je već dovoljan povod za sumnju. Da li onda i za kupovinu namirnica važi ono staro englesdko pravilo: ako ne znaš štaje dobro, znaš šta je skupo? "Nije baš tako. I trgovci znaju taj štos, pa se prilagođavaju" , kaže Boškovi. Domaći veletrgovci često prehrambenu robu renomiranih evropskih proizvođača kupuju na rasprodajama, kada im je rok upotrbe već pri kraju, ali te namirnice u RS, čak kada im istekne rok, prodaju po 'redovnim' cijenama. Postoji i drugi razlog zbog kojeg ne treba bezrezervno vjerovati imenima poput 'Fruktala' ili 'Nestlea'. "I kod najboljih proizvođača, nisu sve serije proizvoda jednako kvalitetne. Nije isključeno da oni proizvode lošijeg kvaliteta plasiraju na naše tržište, jer znaju da su ovdje kontrole kvaliteta rijeđe", kaže Antonić.

Konzervativci bi rekli da je rješenje jednostavno: treba jesti samo pravu domaću hranu, onu seosku, prirodnu. Oni su u pravu kada kritikuju kupce koji, umjesto neuglednih crvljivih jabuka, radije kupuju one krupne, rumene, prskane i naduvene aditivima, pa makar bile i skuplje. Ali, pitanje je šta je danas zaista 'prirodono'? U eri pesticida, herbicida, otvorenog tržišta stoke i stočne hrane, da se ne pominju uranijumsko zračenje i zagađenost zemljišta u minulom ratu, niko zaista ne može tvrditi da je mlijeko iz vimena 'domaće' krave sto posto 'domaće'.

Milkica Milojević (AIM)