Umijeće preživljavanja

Svi putevi vode u "Second Hand"

AIM, Sarajevo, 13.11.2001 Kada je krajem osamdesetih godina u Sarajevu otvorena prva prodavnica sa polovnom odjećom, nakon nekoliko mjeseci završila je sa ključem u bravi. Uprkos očekivanjima vlasnika, interesovanje je bilo nikakvo. Svima je bilo ispod časti da kupuju rabljenu garderobu. Danas, najposjećeniji trgovački objekti u Sarajevu postale su trgovine polovnom odjećom, gdje cijene uglavnom ne prelaze pet maraka po komadu. Razlog nije naglo probuđena želja da se kupovinom "unikatnih" odjevnih predmeta izrazi vlastita ličnost i odupre opštoj uniformisanosti, već, jednostavno, činjenica da ljudi nemaju novca. Samoposluge, pogotovu veliki tržni centri poput "Mercatora", kod većine građana uživaju isti tretman kao i likovne galerije i pozorišta, znači, mjesta na koja se ne ide.

Umjesto toga, one osnovne životne namiernice, nabavljaju se na pijacama, gdje se na tezgama mogu naći svi mogući proizvodi, po cijenama u prosjeku za trećinu nižim nego u prodavnicama, zahvaljujući činjenici da su na tržište dospjeli preko šupljih granica BiH, te na taj način "oslobođeni" suvišnih nameta u vidu poreza i carina. Jedini kriterij kod kupovine tako je postala cijena, a "finese" poput kvaliteta, porijekla, ispravnosti, ne igraju nikakvu ulogu.

Zvanično, prosječna plata u FBiH je u avgustu iznosila 445 maraka dok su statističari izračunali da je za osnovne životne namirnice za četvoročlanu porodicu u istom mjesecu trebalo 429 maraka. Ali kao i svaki drugi prosjek i ovaj u praksi ne znači puno. U njega se uklapaju zaposleni u školama i zdravstvu, dok je državna adminstracija za svoj rad plaćena u prosjeku nešto više, oko 600 maraka mjesečno. S druge strane, zaposleni u ono malo fabrika koje rade, u najbojem slučaju mogu računati na platu u rasponu od 200 do 300 maraka mjesečno, i to ako je dobiju. Daleko iznad prosjeka su zaposleni u bankama i sličnim finansijskim institucijama, gdje se prosječna plata kreće oko 870 maraka dok su posebna kategorija oni koji imaju sreću da rade za neku od međunarodnih organizacija gdje se mjesečne plate uglavnom kreću u rasponu od 1.500 do 2.500 maraka mjesečno. Međutim kako se broj stranih organizacija iz dana u dan smanjuje tako je i sve manje posla za "lokalce".

Bitka za golo preživljavanje iz dana u dan postaje sve teža, čak i za one sa primanjima koji se uklapaju u statistički prosjek. Čak iako se statističarima povjeruje na riječ da je za hranu četvoročlanoj porodici dovoljno 429 maraka, što je približno visini prosječne plate, ostaje pitanje gdje iznaći novac za odjeću, obuću, a pogotovu za režije. U prosjeku, mjesečno za dvosoban stan od 60 kvadrata, treba izdvojiti samo za grijanje oko 70 maraka i isto toliko za struju, dvadeset maraka za vodu, desetak maraka za održavanje zajedničkih prostorija, koliko iznose i prosječni računi za telefon, ako niste baš puno pričljivi. Znači, mjesečno za režije treba izdvojiti barem 180 maraka.

Ukoliko nemate vlastiti krov nad glavom, za iznajmljivanje dvosobnog stana trebate izdvojiti dodatnih 400 maraka mjesečno. Obnavljanje garderobe i obuće, pogotovu za djecu je neminovan trošak, pa bi samo za pantalone, patike, majicu i zimsku jaknu, ako je riječ o najjeftinijim "dupljacima" na pijačnim tezgama, minimalno trebalo izdvojiti 150 do 200 maraka. Školski pribor i drugi slični troškovi koštaće sretne roditelje minimalno još 100 maraka, što znači da je polazak dvoje djece u školu kapitalna investicija vrijedna oko 600 maraka, što je jedna i pol prosječna plata. Uglavnom, prosječnoj četvoročlanoj porodici za hranu, režije, odjeću potrebno je barem 800 maraka mjesečno, pod uslovom da se zadovolje egzistencijskim minimumom. Jasno je da u takvoj situaciji kupovina novina, knjiga, odlazak u kino ili neki sličan vid "duhovne nadgradnje", kao i izlazak u restoran, gdje bi po osobi za jedan obrok trebalo izdvojiti petnaestak maraka ili barem na kafu, koja košta jednu marku, nije luksuz već naučna fantastika. Ipak, najveća misterija ostaje način na koji penzioneri uspjevaju preživjeti. Najveći dio njih mjesečno dobija između 120 i 180 maraka, znači u najboljem slučaju dovoljno da plate režije, a da se za hranu i sve ostale izdatke već nekako snađu. Stoga vjerovatno nije iznenađenje zašto se prosječno svake sedmice po jedan penzioner okonča ovozemaljske muke samoubistvom.

Prosječna porodica za koju su na osnovu statistike može zaključiti da i ne živi tako loše, postoji samo u izvještajima statističara. U njihovim brojkama nema odgovora na pitanje kako će preživjeti onih 267 hiljada nezaposlenih u FBiH i njihove porodice, te tridesetak hiljada "radnika na čekanju", od kojih je većina poslednju platu primila početkom 1992. godine. Loša vijest za sve građane je da će najvjerovatnije biti i gore. Analitičari međunarodnih finansijskih institucija tvrde da su i postojeće plate realno previsoke, odnosno da nemaju pokriće u proizvodnji i produktivnosti. Postprivatizacijski šok značit će nova otpuštanja i dalji pad ionako niskog životnog standarda. Prizivanje "starih dobrih vremena" karakteristika je svih zemalja u tranziciji, ali specifičnost BiH je što građanima iz današnje perspektive kao "dobra vremena" izgledaju i protekle dvije-tri godine dok su još pristizale stotine miliona dolara međunarodne pomoći za obnovu BiH. Malobrojna nova ekonomska elita, možda će popraviti statistički prosjek ali neće riješiti problem rastućih socijalnih tenzija i praznih stomaka, jer broj prosjaka na ulicama raste brže od broja novih "audija" i "mercedesa", a srednja klasa u BiH izgubila se u ratnom vihoru i tranzicijskoj magli.

Tanja IVANOVA (AIM, Sarajevo)