Dosijei otvoreni da bi ih se uništilo

Aim, Zagreb, 8.11.2001.

Tajna policija Franje Tuđmana - preciznije rečeno, tajne službe, kojih u Hrvatskoj ima neutvrđen broj, ali se osnovano sumnja da ih je čak osam! - minulih deset godina prisluškivala je i tajno pratila na tisuće ljudi; od toga, njih 650 - što je i egzaktno dokazano - posve neopravdano. To je, u nizu javnih nastupa, ovih dana potvrdio i ministar unutarnjih poslova Hrvatske, Šime Lučin. On je naime, skoro dvije godine nakon što je to prvi puta javno obećao, donio odluku da oni građani koje je neopravdano pratila Služba za zaštitu ustavnog poretka - nasljednica nekadašnje Udbe - mogu dobiti uvid u svoj dossier.

Od spomenutih 650 ljudi, čak je 126 novinara, što dovoljno slikovito govori o naravi režima koji je poražen na izborima trećeg siječnja. Ostatak čine borci za ljudska prava, opozicioneri, sindikalci i svi ostali građani koje je Tuđmanov režim smatrao opasnima. Procedura uvida u dossier razmjerno je jednostavna. MUP, telefonski ili na drugi način, poziva ljude koji su "predmet" dossiera. U jednoj prostoriji Ministarstva, dossier im se, nakon što unaprijed potpišu suglasnost za njegovo uništenje, daje na čitanje uz nadgledanje dvoje službenika MUP-a. U istom se papiru potpisuje i obveza da o sadržaju dossiera građanin neće govoriti trećim osobama. Pozvani nemaju prilike zapisati niti jedan dio dossiera, ne mogu ga niti kopirati, fotografirati, ili na bilo koji način zabilježiti. Nakon čitanja teksta - iz kojega su pomno izbrisana sva imena zaduženih agenata, doušnika te tragovi koji bi mogli upućivati bilo na jedne bilo na druge - sadržaj dossiera uništava se pred očima građanina, uz njegovu prethodno danu suglasnost.

U većini slučajeva, ti su sadržaji bili kombinacija trivijalnosti, površnih ocjena o privatnom i javnom životu praćene osobe, te podataka koji sa nacionalnom sigurnošću nemaju ama baš nikakve veze. O tome vrlo plastično svjedoči tekst Đurđice Klancir, bivše urednice Globusa, koja je prva dobila dossier na uvid. Njen je "fajl" zapremao čak 65 stranica: ona je kontinuirano praćena punih osam godina. "Detaljno čitam dossier o sebi" piše ona. "Nešto točnih informacija. Nešto netočnih.... Ocjena o mojim novinarskim i uredničkim sposobnostima. Naravno, nepovoljna. A onda procjena o kvaliteti mog braka, ocjena da nema "obavještajno zanimljivih podataka " o mom suprugu. Navode se, zatim, neki kontakti s osobama nevažnim za moj posao. I konstrukcije koje su skupili vrijedni analitičari..."

U tim "konstrukcijama" obrađen je cijeli urednički kolegij Globusa. Nekim članovima redakcije ističe se etnička pripadnost. Potom se daju analize koliko je, po režim, u nekom razdoblju bilo pozitivnih, koliko negativnih članaka. Neki kontakti se bilježe, drugi ne - nema posebne logike. U cijelom dossieru nema niti jednog transkripta telefonskih razgovora, ili faks poruka. Ti su detalji negdje nestali. Nalog za praćenje Đurđice Klancir potpisao je, inače, ministar unutarnjih poslova Ivan Jarnjak - usput budi rečeno, jedan od kandidata za Haški sud (doduše, zbog drugih aktivnosti) a kasnije je taj nalog obnovio i ministar Ivan Penić. Povod praćenju bio je, inače, jedan posve benigan tekst Đurđice Klancir, o političarima koji su dobili vojne činove, te izračun koliko bi jedinica bilo potrebno da svi ti časnici postanu, doista, aktivni vojnici.

Drugi novinari koji su već prije vidjeli svoje dosijee, svjedoče o sličnim sadržajima, uz dodatak da su, uz dossiere, bili priloženi i psihoroboti praćenih osoba, u kojima su isticane njihove individualne psihološke osobine. Svačiji privatni život bio je posebno pretresan, vjerojatno zbog potrebe režima da u delikatnim situacijama ucijeni praćenu osobu. Ukratko, dakle, klasična staljnistička priča.

Na prvi pogled, ova se odluka čini razumnom i pozitivnom. Ona se doimlje kao raskid s totalitarnom praksom, te uvod u neku vrstu katarze. Nije, međutim, tako. Detaljnija analiza pokazuje da se Račanova vlada u ovoj, kao i većini drugih odluka, rukovodila uhodanom praksom iznalaženja srednjih rješenja, po dobro znanoj "ne talasaj" logici. Ministar Šime Lučin već je, naime, u svom prvom velikom javnom intervjuu, nakon stupanja na dužnost, prije nepune dvije godine, obećao da će odmah dati na uvid tajne dossiere iz Tuđmanove ere. Odmah nakon toga, povukao je svoje obećanje. Izlika je bila, da zakon i pravilnici o radu policije ne omogućuju dostup građanima do tih dossiera.

Radilo se, po svemu sudeći, ipak o nečemu drugom. Za te dvije godine, od obećanja do realizacije, trebalo je pažljivo "pročešljati" sadržaje dossiera, uništiti dokaze o eventualnim nelegalnostima, odstraniti dokaze koji bi upućivali na imena i prezimena cinkaroša. Moguće je da je dio tih radnji bio sasvim opravdan. No, u suštini, Lučinova se odluka, iz niza razloga, na koncu ipak doimlje tek kao jedan politikantski akt. Po mišljenju odvjetnika Slobodana Budaka - kojemu je još Franjo Tuđman, 1991. godine, nudio čelno mjesto u Službi za zaštitu ustavnog poretka, ali je ovaj to odbio jer je tražio jamstva da će služba postupati prema slovu i duhu Ustava - odluka o otvaranju dossiera donesena je na posve netransparentan način. "Prvo, posve je nejasno na kojim se zakonskim propisima temelji odluka o otvaranju dossiera" kaže Budak. "Uopće nije jasno tko je, kako i zašto donio tu odluku. Iz novinskih napisa i ministrovih istupa moglo se zaključiti da će jedan dio građana, koji je opet odabran, po nekim javnosti nepoznatim načelima, biti upoznat sa sadržajem tih dosijea. Javnosti nisu priopćeni nikakvi kriteriji i detalji vezani za donošenje ove odluke. Je li bila riječ o dobroj volji ministra, velikodušnosti predsjednika vlade, ili nekog trećeg? Netransparentnost donošenja ove odluke upućuje i na nepostojanje jasnih odredbi u postojećim propisima, vezanih za postupanje s tim papirima. Zbog toga" upozorava Budak, "sve se može ponoviti."

Činjenica da se građanima koji su bili praćeni i o kojima je formiran dossier, zabranjuje da bilo gdje nekoj drugoj osobi priopće sadržaj vlastitog dossiera, te da će dossieri biti uništeni odmah nakon što ih vlasnik vidi, pokazuje da ova odluka najenergičnije štiti upravo pripadnike Tuđmanove policije, koji zbog prisluškivanja i praćenje koje očito nije imalo nikakvog smisla, ne mogu biti kazneno gonjeni. No, nakon uništenja tih dossiera, građani - kojima je takav postupak nanio očite štete, koje su mogle biti vrlo različite - neće više moći tužiti ni državu, jer neće imati dokaza, niti osnove za tužbu. Tako je jedna odluka koja se na prvi pogled doimlje kao očitovanje katarze, pokazuje zapravo kao dopunska zaštita ključnih figura tuđmanizma u posttuđmanovskom razdoblju.

Njima se, na ovaj način, omogućuje i raspolaganje s golemom političkom moći. Zanimljivo je da, recimo, većina oporbenih političara nema svoj dosssier. Treba biti jako naivan i povjerovati da o njima nisu stvarani dossieri. No, njih je očito - prije smjene vlasti, a možda i neposredno nakon nje - netko otuđio. Tajne podatke podobne za ucjene, pritiske ili naprosto, prodaju, Račanova je vlada tako ostavila brojnim dužnosnicima Tuđmanovih tajnih policija, koji će se njima moći koristiti i dalje. Nije poduzeta nikakva istraga da se do tih tajnih privatnih arhiva dođe, a otvoreno je pitanje i je li to uopće moguće. Ministar Lučin zbog njihova je nestanka naredio poduzimanje disciplinskih mjera, što je odluka koja se - obzirom na značaj tog čina - doima ekstremno smiješnom.

Ne treba, povrh toga, smetnuti ni to da je, po svemu sudeći, većina dossiera prebačena na mikrofilmove. Javnost o tome ništa ne zna. No, da je ovaj postupak pratila i transparentnija "pozadinska aktivnost" ministra, pitanje dossiera Tuđmanove tajne policije ostalo bi i dalje neriješeno, ili riješeno na polovičan način. Osim civilne tajne političke policije, SZUP-a, "državne neprijatelje" pratile su, naime, još i vojna obavještajna služba (SIS) te niz drugih službi koje su se u Tuđmanovo doba nazivale "obavještajnom zajednicom". Riječ je, međutim, bila uglavnom o obavještajnom podzemlju koje je "nacionalnu sigurnost" zloporabljalo radi praćenja, ucjenjivanja i denunciranja političkih pritivnika, a često - kako se pokazivalo u pojedinim primjerima - i za posve besmislene aktivnosti, poput praćenja supruga pojedinih političara, koji su imali utjecaja na obavještajce, pa su željeli dobiti dokaze o (ne)vjernosti.

O cijelom tom naslijeđu - koje, naravno, nije Tuđmanova izmišljotina već se na ovom tlu događa već desetljećima, s većim ili manjim intenzitetom, trebala je - u najmanju ruku - biti provedena opsežna saborska i javna rasprava. Ovo se društvo moralo jasno očitovati o tome želi li i dalje imati policijsku državu, snažne tajne policije koje izmišljaju neprijatelje, te denunciranje kao društveno nagrađen oblik ponašanja, ili će se svemu tome, koliko je realno moguće, reći - stop. Račanova je vlada tu mogućnost propustila, nakon čega su ostale i sumnje da je cijela igra, zapravo, dogovorena s HDZ-om. "Mi nismo dirali vas, vi nećete dirati nas" - lozinka je ove potencijalne nagodbe. Ona se već jednom, početkom devedesetih, pokazala djelotvornom. Nije isključeno da je ovaj puta riječ o reprizi.

Boris Rašeta