Mesićeva isprika Židovima

Aim, Zagreb, 5.11.2001.

Nakon deset godina velikog nepovjerenja i najtežih sumnjičenja, prošlog tjedna napokon su normalizirani odnosi Izraela i Hrvatske. Hrvatski predsjednik Stipe Mesić izgovorio je u izraelskom parlamentu, Knesetu, jednostavne, ali značenjem nabrekle riječi žaljenja i isprike zbog zločina nad Židovima počinjenim u Pavelićevoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Dometnuo je da marionetska NDH nije bila "ni hrvatska ni nezavisna", čime je ponovljen simbolički kod Brandtovog klečanja pred židovskim žrtvama varšavskog Geta.

Ni njemački kancelar nije se, naime, ispričao u ime nacističke Njemačke, štoviše kao aktivni antifašista nije je ni priznavao, ali je smatrao da se za njemačke zločine nad Židovima moraju ispričati protagonisti nove demokraske Njemačke, kako bi se uopće vidjelo da je nova i demokratska. Na isti način i Mesić je podvukao da dolazi iz drukčije Hrvatske, koja ne priznaje kontinuitet s onom između 1941. i 45, ali je spremna suočiti se tamnim stranama svoje prošlosti.

Time je simbolički stavio točku na još jednu, u svijetu ponajpoznatiju sekvencu tuđmanizma, koja je sadržana u eksplicitnim antižidovskim stavovima u knjizi "Bespuća povijesne zbiljnosti" pokojnog Franje Tuđmana. Najčešće se antižidovski stavovi u njoj iščitavaju iz dijelova, gdje se korišćenjem dvojbenih izvora dokazuje da su i Židovi bili dio represivnog aparata u logoru u Jasenovcu. No, ništa manje, nego prije više, to se može učiniti i iz iscrpnih citiranja antižidovskih stavova kroz čitava stoljeća evropske povijesti,

Njima Tuđman dokazuje da je židovski "univerzalizam" neprirodan (u nešto manjoj mjeri to su i liberalizam, kršćanstvo, komunizam) i da je razumljivo da je kroz povijest bio ekskomuniciran i proganjan. Zanimljivo je da ovo nikada nije privuklo pozornost na židovskoj strani, što može značiti da je sraz između različitih univerzalističkih svjetonazora stekao stanoviti legitimitet, nego je sva oštrina reagiranja bila koncentrirana na dijelove knjige koja se tiče Jasenovca. Zbog njih je Izrael s pravom tretirao čitavo desetljeće Hrvatsku kao neku vrstu izrasline na antifašističkoj Evropi, i odbijao je s njom imati ikakve veze.

Nakon što je Tuđman prekržio u Bespućima sporna mjesta, ali samo u engleskom izdanju dok su hrvatska ostala neizmjenjena, to se donekle promijenilo. Čak se počelo govoriti i o Tuđmanovom posjetu Izraelu, no to se ipak nije dogodilo, a ondje je otputovao samo uglađeni šef diplomacije Mate Granić, koji se slično kao i sada Mesić ispričao za židovske žrtve i dobio priliku da nogom kroči pod svod Yad Vashema. To je tada bilo najviše što se moglo napraviti. Sumnja i podozrenje bili su toliki da su ostavili traga do današnjih dana, tako da je Mesić morao u Knesetu slušati i iskaze, recimo, jednog poslanika, Židova s područja bivše Jugoslavije, koji je otvoreno rekao da se protivio i njegovom dolasku, ali da ga, nakon što je čuo što je rekao hrvatski predsjednik, sada podupire.

Slično je postupio i znani direktor Centra Simon Wiesenthal Efraim Zuroff, koji je pozdravio Mesićev dolazak, ali je, prema hrvatskoj štampi, vršio pritisak da ovaj izrekne "jasnu i direktnu ispriku" (što je možda i uslišeno) i traženje "oprosta" (što se ipak nije dogodilo). No, u osnovi je Mesić dočekan u bitno drukčijem ozračju nego Granić, jer su se u međuvremenu sasvim promijenile okolnosti tog posjeta. Čak su se toliko promijenile da je i Mesićev odlazak u Izrael u neku ruku bio pod pitanjem, ali iz sasvim drukčijih razloga nego u Tuđmanovo vrijeme. Mesiću je, naime, došao savjet od Račana, istina ne javno nego su o tome izvijestile novine pozivajući se na neimenovane izvore, da odgodi posjetu Izraelu.

Razlog je loša reputacija sadašnje desničarske vlade Ariela Sharona, a posebno njega osobno, koju je nemoguće izdvojiti iz konteksta sadašnjeg povampirenja terorizma i antiteorizma u svijetu. Ne može se reći da ti argumenti ne djeluju uvjerljivo, jer je Sharonova militaristička politika, s mnogo elemenata nekažnjenog zločina nad Palestincima, i pokrenula, ili barem su-pokrenula sadašnju spiralu nasilja u svijetu. To onda znači da se ta spirala neće moći presjeći ako današnji Izael ne bude podvrgnut privremenoj izolaciji svih onih u svijetu koji su iskreno zainteresirani da se to presijecanje dogodi.

Ali, Mesić je otklonio savjete da odgodi posjet, po svemu sudeći procjenjujući, što također zvuči uvjerljivo, da ne bi bilo mudro da nakon svega što opterećuje njihove međusobne odnose, baš Hrvatska glumi bolju državu od Izraela i drži mu visokoparne moralne lekcije. Sve rezerve prema svojim domaćinima on je ugradio u pledoaje za osnutak palestinske države, a izgovorivši to pred Knesetom dao je svome posjetu potreban balans. U hrvatskim političkim kuloarima tvrdi se da je šef države poduzeo potrebne korake da u tome bude još uvjerljiviji i da se susretne i s palestinskim liderom Jaserom Arafatom. No, kako je rekao po povratku u Zagreb, Arafat je u vrijeme njegova posjeta Izraelu bio u Evropi, a kao novu priliku za susret spomenuo je skoro zasjedanje Generalne skupštine UN.

Ako se nešto može zamjeriti posjetu Mesića Izraelu, to dolazi prije iz vizure sadašnjih međunarodnih odnosa, a ne one povijesne i simboličke, kojoj je teško naći zamjerku. Teško je, naime, izbjeći dvojbu je li Mesić putovao u Izrael samo kao u Canossu neiskajanih hrvatskih grijehova, ili i kao pouzdanog američkog saveznika, pri čemu je i njegov apel da se Palestincima omogući osnivanje vlastite države samo ponavljanje onoga što i SAD nakon napada na New York i Washington traže od izraelskih vlasti. Da nije toga, logično bi se postavilo pitanje jesu li Židovi baš jedini kojima bi se Hrvatska trebala ipričati.

No, u kritikama koje je Mesićev posjet doživio u Hrvatskoj, to nitko ne spominje. Tako ostaje dojam da su u njima dobar udio imali stari "unutrašnjopolitički" razlozi, koje je Feral Tribune kirurški bolno, ali precizno sažeo svojom naslovnom stranicom, na kojoj su objavljeni portreti Pavelića i Tuđmana, a ispod njih zajednička "izjava" dva poglavnika/poglavara: "Mi se ne ispričavamo!". Račana tu nema jer je naknadno, za potpisivanja sporazuma o pridruživanju Hrvatske Evropskoj uniji u Luxembourgu, podržao Mesićev posjet Izraelu, nakon čega je i Hrvatska televizija odustala od gotovo otvorenog bojkota, i počela primjereno izvještavati o tom posjetu.

To je, međutim, samo učvrstilo dojam da je premijer barem neko vrijeme pokušao koketirati s mrzovoljom koju je Mesićev posjet izazvao u hrvatskoj desnici, jer je ova taj posjet ocjenila, na usta Ante Đapića (najistaknutiji ljudi HDZ-a nisu to javno komentirali) kao preuranjen i avanturistički. Tako je Mesić na vrućem vanjskopolitičkom planu, gdje se i inače bolje snalazi od "majstora taktike" Račana, dobio, nema sumnje, još jedno odmjeravanje s njim.

Marinko Čulić