Srpska slika, hrvatski ton

Aim, Zagreb, 1.11.2001.

U zagrebačkom kvartu Vrbani ima restoran Mc Donalds. U tom restoranu ima jedna prostorija u kojoj se priređuju dječija slavlja. Takvu prostoriju imaju svakako i drugi restorani lanca Mc Donaldsova, no ja se držim ove, jer sam u njoj bio i što pričam sve je istina. U toj prostoriji, kad je kakvo slavlje, stoluje jedna cura koju djeca zovu Šizika. Šizika je zabavljačica, njena je uloga da "otkači" djecu, da učini nešto da se opuste i čak da se malo razulare. Šizika potiče svakako od glagola šiznuti, za koji se baš isprve ne može reći da pripada standardnom jeziku, a može se reći da spada u žargon. Šizika je ženska malo šuknuta, ćaknuta, pomaknuta, kad se već ne smije reći pomjerena. Šizika šizi i šizenjem zaluđuje djecu i njihove radoznale roditelje. Ta je Šizika jedanput, kad su moja djeca blizanci Alja i Zeno pošli na neko dječje slavlje u onu sobu, nakon što je zatražila da joj kažu kako se zovu, upitala njih oboje da kakva im je to imena iz Tunguzije usred Hrvatske dao tata. Kad joj je prozvani tata rekao da bi zbog diskriminacije mogla izgubiti svoj hrvatski posao u američkoj firmi, pokušala je tatu umilostiviti pozivom na piće po izboru. Takva je ta hrvatska Šizika.

No na oblik njena nadimka počesto šiznu mnogi jezikoslovno svjesni Hrvati. Ne toliko na "šiziku" koliko na "šizofreniju". Najnoviji je primjer polupolitičar-polušovinista-poludemokrat Ivan Zvonimir Čičak, jedan od onih nevjerovatnih ljudskih satvora, na koje bi se dao prilagoditi slavni iskaz rimskoga cara Septimija Severa: bio je sve, a nije mu pomoglo ništa. Toga je Čička novinar Davor Krile u jednom novinskom napisu nazvao "šizofrenim". Čičak u svome odgovoru na Krilin pridjev veli da je Krile "vukovac, karadžićevac, pravopisno i politički", te da "piše i djeluje jugoslovensko-velikosrpski". Sve to ne stoga što je Krile rekao, a valjda nije dokazao ili nije naveo onu medicinsku šifru iz čega bi se, ne znam, dalo vidjeti kako je to Čičak šizofren, ili što ga je, šta ja znam, uvrijedio, ne, već samo stoga što ga je nazvao šizofrenim, a ne shizofrenim!

Čičak u ovome nije nipošto usamljen. U današnjoj Hrvatskoj, gdje se bavljenje jezikom diglo na stupanj male privrede, najlakše je biti ekspertom za jezik. Za to škole i dozvole ne trebaju, a mogućnosti za djelovanje su neslućeno široke, i usmene i pismene. Od konobarica po kafićima preko privatnih zubara pa do saborskih zastupnika prostro se hrvatski jezikoslovni puk. Čičak veli da je oblik "shizofren" hrvatski, a "šizofren" velikosrpski ili jugoslavenski, to je njemu isto. Ako se sad sjetimo Nijemaca, koji svi odreda pišu "schizophren", a govore, u pravilu, "šicofren", onda se može zamisliti očaj Čičkov pred neprebrojivom četničijom germanskom i crnim trojkama jugonostalgičarskim zapadno od Elbe. Čičkovu bi poimanju nacije više odgovarao oblik "shizofren", jer je to, kao, hrvatskije, na stranu što je, je l'da, i grčkije, nego šizofren. A što je riječ u Hrvatsku došla upravo iz (bolje reći preko) Njemačke, a ne iz Grčke ili preko Srbije, Čička nije briga. Ni to što se starogrčko "hi" u glagolu "shizo", ili u imenicama "shisis" i "shisma" (cijepati, cijepanje, rascjep) u jezicima latiničnih pisama prenosi kao "ch", pa se onda, zavisno od toga je li čitalac, recimo Talijan ili Nijemac, izgovara kao "šico" ili "skico". Da nije kakav je, mogao je Čičak uzeti i nastolnu knjigu gurua hrvatske ortografije Babića, te ondje vidjeti da i ovaj daje prednost šizofreniji pred shizofrenijom. A za Babića se može svašta reći no da je ovih godina velikosrbin i četnik, e to ne može. Po pravcu doduše jeste, no po smjeru nije. Muka je Čičkova što ne bi htio da je šizofrenija u Hrvata ista kao i šizofrenija u Srba. Eto što ti je čovjek: taman kad je neko Čička sa njegovih zalaganja u HHO za prava srpskih izbjeglica i prognanika htio proglasiti malim Schindlerom (čitaj Šindlerom), on sve pokvari, kao onaj akrep što mu žaba čini dobro djelo noseći ga preko rijeke, no akrep ko akrep, shodno svojoj prirodi, ne mogne izdržati a da ovu nasred rijeke ne ubode.

Čičkova borba za shizofreniju, koliko god bila svjedočanstvo o njegovoj škiljavoj filološkoj prosvijetljenosti, opet je mali belaj prema onome što se u Hrvatskoj može sresti. U deset godina jezični hrvatski grč pretvorio se u jezičnu paralizu. Ko ne vjeruje, neka pokuša na nekom šalteru hrvatskom da govori ekavicu. Ja ponekad pokušam. Službenica s onu stran stakla otvori usta, i iz ograde mi zubne uputi u pravilu jedno Neznam, poslije kojega mi se učini da se vrgnula u kamen. Pa što radite tu kad ne znate? To nije vaša stvar, rekne stijena zadnju svoju. Hrvatski jezični grč rodio je novo zanimanje: sudski tumač za srpski jezik. Toga prije devedeset i prve nije bilo. "Prijevod" dokumenata na hrvatski sa srpskoga stoji isto koliko i sa engleskoga. Forma je, obično, ova: "Ja niže potpisani (ime i prezime) odvjetnik i sudski tumač za kineski i srpski jezik, sa sjedištem u Zagrebu (pa adresa), postavljen rješenjem predsjedništva Županijskoga suda u Zagrebu o ponovnom imenovanju, broj (taj i taj) od dana (tog i tog) potvrđujem da je ovaj prijevod, sačinjen po meni, suglasan svom izvorniku na srpskom jeziku".

I to se onda zove OVJEROVLJENI PRIJEVOD SA SRPSKOG JEZIKA. Pridjev "ovjerovljen" stvorila je jezikoslovna klinika jezikoslovno svjesnih Hrvata no s grčem na jeziku. Pridjev bi imao značiti ovjeren, no njegovu tvorcu nije dovoljno što je "ovjeren" riječ jasna i nedvosmislena i upotrebno potvrđena, već mu je preče da smisli nekakvu da je drukčija nego kod Srba. Riječ "ovjerovljen" inače ne znači ništa. Ona tek treba da dobije značenje "ovjeren". Dakako, jezikoslovni hrvatski nacionalisti vide, već prema svojim petljanijama, u "ovjerovljen" više značenja nego u "ovjeren": već vidim petoricu njih kako vele da je "ovjeren" samo onaj prijevod pod koji je udaren pečat, a "ovjerovljen" je prijevod koji je "s izvornikom sravnjen, a tek onda ovjeren". Kao da "ovjeren" nije i "s izvornikom sravnjen"! Takvih petljavina je puna jezična hrvatska stvarnost. Nije laka stvar u koju su se njezini tvorci upustili: valja puku, i onome pametnom i onome ludom uturiti u glavu da Srbi govore jezikom drukčijim od Hrvata! Kako je to što oni zovu jezikom posebnim samo jedan varijetet zajedničkog, standardiziranog i svakom od Sutle do Kumanova razumljivog jezika, e onda ono turanje u glave ne ide bez laži. Prevodilačka djelatnost srpsko-hrvatska jedan je od nakota te laži. Kakav je znalac jezika prosječan tumač za srpski jezik, ne treba ići daleko da bi se vidjelo. Dovoljno je trenutak stati kraj njegova izraza "prijevod, sačinjen po meni". Prijedlog "po" je ovdje ono što izraz čini nerazumljivim. Umjesto "povrđujem da je ovaj prijevod, koji sam sačinio.", on lupeta "sačinjen po meni". Iz toga "po meni" posve je legitimna sumnja naručioca prijevoda ne samo u vjernost prijevoda već i u dobronamjernost prevodioca. Prijevod, sačinjen po meni! A kakav bi bio po nekom drugom? Zar ne bi bolje bilo "prijevod sačinjen mnome"? Pa, dalje, šta znači ono da je prijevod "suglasan svom izvorniku"? Prijevod je vjeran ili nije vjeran, nema tu suglasnosti izvorniku nikakve. Takav izraz može napisati samo nepismen netko. Ovo ne ispisujem gledajući samo na jedan dokument već na četiri, svaki od drugog tumača. A prevođenja tih dokumenata su za puknut posred hrpta: na "srpsko" "proglašava se za nasljednika" slijedi "hrvatsko" "proglašuje se za nasljednika", i to redovno. Što oblik "proglašuje" ne postoji u standardnom hrvatskom leksiku i što nema ni infinitiva iz kojega bi se izveo, hrvatskim je tumačima svejedno. Takav je oblik "obećajem", koji je posve usvojen na mjesto "srpskoga" "obećavam". Sudski tumač za srpski u današnjoj Hrvatskoj u svom umijeću ne upotrebljava više od osamdeset riječi: "Zaostavštinu" taj minuciozni mučenik mora metnuti u "ostavinu", "arhivu" u "pisarnicu", "ostavioca" u "ostavitelja", "opštinski" u "općinski". Teško li stječu kruh svoj tumači sudski sa srpskoga u današnjoj Hrvatskoj! A neka se samo zamisle muke tumačeve pri odgonetanju ćiriličnih srpskih dokumenata! Ćirilica određuje i cijenu: u Zadru "prijevod" ćiriličnog izvoda iz knjige umrlih, evo gledam u njega, od 37 riječi, a riječi su, kao u svakom izvodu, skoro sve samo datumi i imena, i svaka je ista i u "prijevodu" i u "izvorniku" košta 250 kuna, dakle 65 njemačkih maraka! Zagrebački "prijevod" pravosnažnosti ostavinske sudske presude, inače pisane u Beogradu mašinom i latinicom stoji 150 kuna.

Prevođenje sa srpskoga najunosnije je novo zanimanje u Hrvatskoj nakon državnog osamostaljenja. Za njega se ne mora polagati nikakav ispit, ono se ne uči, ono se s majčinim mlijekom pije. Poznajem jednog jezikoslovca koji tvrdi da se samo zbog prevođenja sa srpskoga na hrvatski isplatila hrvatska državna samostalnost. Zanimljivo je da nema prevodilaca za hrvatski jezik na srpski. I nema ni prevođenja dokumenata. Ili je to znak da su Srbi darovitiji u stvarima jezika, ili da u sistemu ima greška.

Neko sličan pomenutom jezikoslovcu nedavno je upriličio još jedan prevodilački biser za hrvatski narod. Biser je viđen na Trećem programu Hrvatske televizije, u "Magazinu Lige prvaka". Tamo je načinjena emisija o Mateji Kežmanu, nogometašu PSV Eindhoven, Beograđaninu rođenjem, ranijem igraču Partizana. Sve što su mladić, njegovi prijatelji i rodbina u emisiji rekli, utišano je tehnikom dojučerašnjih podrepnih muha Tuđmanove ergele, a hrvatskom je uhu ponuđena hrvatska varijanta. Kežman nije govorio holandski, već svoj materni jezik, koji je po lingvističkim kriterijima isti onaj koji je u upotrebi u Hrvatskoj. Kežmanovo je porijeklo, uostalom, hrvatsko. To znam, slušao sam ga prije dvije godine kako to kaže. "Prijevod" je ista ona svinjarija načinjena s titlovanjem filma "Rane", parafraziranje onoga što govornik kaže. Razlika je samo što je film preveden pismeno, a Kežman usmeno. Srpska slika, a hrvatski ton. Hrvatski su se lingvistički bojovnici mogli opet uvjeriti u onaj još nesrušeni postulat lingvistike, koji veli da je prevođenje iz jedne variante u drugu istoga standardnog jezika - nemoguće. No razulareni tumači iz soba punih elektronskih sprava na zagrebačkom Prisavlju na to se ne osvrću. Isključe Srbinu ton pa mu u usta metnu šta im drago.

Sinhronizacija govora igrača Kežmana djelo je zamisli nacionalističkih lingvista na čelu s Daliborom Brozovićem, nekadašnjim oduševljenim serbokroatistom. On je, nakon neuspjeha s hrvatskim titlovanjem srpskoga filma "Rane", za novine izjavio kako bi bilo bolje da je film bio "sinkroniziran". Pa su izvršioci za popravni izabrali mnogo gledanu emisija i u loptanju darovitoga Beograđanina. No igrač nije izabran zato što je darovit i što je Manchester Unitedu dao gol na način slavnog Brazilca Garinche, već samo zato što je Srbin, i zato da se na njemu iskali bijesna nakana hrvatskih jezikoslovaca koji su se između slovesnosti i jezika odlučili za jezik. Iste večeri kad je Kežman hrvaćen, u Dnevniku Prvog programa Hrvatske televizije nekoliko je minuta pušten da govori Srbin Svilanović, ministar vanjskih poslova zemlje koja se zove Jugoslavijom. Ministrov je govor pušten bez prevođenja. Iako je taj govor, kao i inače govor političara, gledaočevu uhu teže razumljiv od govora nogometaša Kežmana, jezikoslovna tuđmanovština nije ga pohrvatila. Te se, tako, postupci te konfuzne bratije ne mogu uvijek odgonetnuti. Čovjeka zdrava u pamet, ti postupci gone na smijeh i na sprdnju, a ta bratija je mrtva ozbiljna i za smijeh nikakav sem onoga zlobnog ne zna i neće da zna.

Sinan Gudžević