Diplomatski izlet na Istok

U traganju za partnerima i istomisljenicima, Makedonija je proteklih dana pokusala uspostaviti dijalog s onima koje je do nedavno smatrala diplomatskim autsajderima

AIM, Skoplje, 30. 10. 2001.

Predsjednik makedonije Boris Trajkovski u nedjelju je na kratko boravio na Krimu na proputovanju za Moskvu. U suncanoj Jalti je imao susret s ukrajinskim kolegom po duznosti Leonidom Kucmom. Kako se i ocekivalo, u sredistu paznje nasla se vojna saradnja oko koje je na Zapadu proteklih mjeseci bilo dosta negodovanja. Naime, Ukrajina se tokom krize u Makedoniji pokazala kao najpouzdaniji partner za kupovinu oruzja. Od proljeca do sada kupljena su cetiri helikoptera, cetiri borbena aviona, 31 tenk i drugo oruzje. Takodje, makedonski vojni kadrovi obucavani su u ukrajinskim trening-centrima. Prema izvjestajima s lica mjesta, dvojica predsjednika su se dogovorila da vojna saradnja bude obustavljena sve dok ne bude prihvacen Ohridski mirovni sporazum. Kako se saznalo iz diplomatskih izvora u Skoplju, Ukrajini je prosle nedjelje direktno u Bruxellesu predoceno da Makedonija nabavlja oruzje ne za armiju nego za policijske snage sto, pak, upucuje na izvjesnu sumnju da bi ono moglo, ustreba li, biti upotrijebljeno protiv albanskih gerilaca. Kad malo bolje razmisle, clanovi makedonske delegacije imaju razloga trljati ruke: Ukrajina je pristala da oruzje i vojna oprema kupljena do sada bude placena ne novcem nego vinom i poljoprivrednim proizvodima ciji plasman se tokom krize postavio kao skoro nerjesiv problem.

Narednog dana je Trajkovski bio na razgovorima u Moskvi gdje je ostvario i susret s predsjednikom Rusije Vladimirom Putinom. Ruska strana je reafirmisala svoju poziciju da je potrebno sazvati balkansku konferenciju na kojoj bi bio reafirmisan princip odavno proklamovan u medjunarodnoj zajednici – princip o nemjenjivosti granica. Medjutim, koliko se zna, makedonskoj delegaciji je bilo najzanimljivije glediste ruskog domacina da makedonske snage bezbjednosti proteklih mjeseci nisu ratovale ni s kakvim buntovnicima nego s "teroristima"; to su kategorije u kojima Makedonci i sami razmisljaju kad govore o protivniku u proteklih sedam-osam mjeseci. Stoga, ne treba ni govoriti, bila je to milozvucna muzika za clanove makedonske delegacije. Ipak, izvjestaci elektronskih medija koji su pratili predsjednika Trajkovskog navode da se osim diplomatske podrske Makedonija iz Moskve trenutno ne moze nadati necem konkretnijem. Doduse, dvojica ministara odbrane – Sergej Ivanov i Vlado Buckovski – potpisali su Protokol o vojnoj saradnji, no upuceni vjeruju da Moskva nije prihvatila molbu Skoplja da bude isporucena bilo kakva zanimljiva vojna oprema.

Nema nikakve sumnje, za svo vrijeme trajanja krize u Makedoniji Moskva je tezom o borbi makedonskih snaga bezbjednosti protiv "terorizma" olicenog u pripadnicima Oslobodilacke nacionalne vojske, zapravo sa Zapadom poravna valavlastite racune po pitanju Cecenije i, danas-sutra, drugih za nezavisnost potencijalno zainteresovanih republika. Medjutim, pogleda uprtog u Washington i Bruxelles, makedonska sluzbena politika proteklih mjeseci nije uzimala za ozbiljno sve ono sto su ruski diplomati izgovorili u sjedistu Ujedinjenih nacija New Yorku ili na sesijama OEBS u Becu. Tek kada su se Sjedinjene Drzave i Evropska unija zabavili svojim jadom – Avganistanom, na Vardaru se pocelo pazljivije osluskivati ono sto porucuje Kremlj.

Procjenjeno je da je kucnuo pravi cas da se uspostavi dijalog s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom kada je postalo izvjesno da ce Moskva postati dio antiteroristicke koalicije u slucaju Avganistana, da ce njena iskustva s istim tim Avganistanom postati uvazavana na Zapadu. Predsjednik Trajkovski je pred svojim ruskim sagovornicima nastupao vjerujuci u “bratstvo po oruzju” sada kada je postalo bjelodano da se vodi bitka protiv globalnog terorizma. Mozda diplomatski netakticno, makedonski predsjednik je zavapio da bi i njegova zemlja htjela ubrati nesto od plodova novouspostavljenog partnerstva Rusije i Zapada. Uz sve simpatije za “makedonsku stvar”, Rusi su gosta posavjetovali da ce ipak biti najbolje da Ohridski sporazum bude usvojen i postane osnova za izlazak iz krize.

Kao sto se i u slucajevima Milosevicevog rezima pokazalo, Moskva je spremna igrati na makedonsku kartu samo onoliko koliko to odgovara njenim interesima i na Balkanu i u medjunarodnoj zajednici. Dok je Makedonija bila prosto zaljubljena u mogucnost da jednog dana postane clanica NATO-saveza makar kao vodonosa, Rusi su upozoravai i upozoravali da s tim ne bi trebalo zuriti jer se ulaskom najmocnijeg politicko-vojnog pakta danasnjice Zapad opasno priblizava necem sto se imaginarno naziva ruskim interesom.

Ako se pokaze tacnom pretpostavka da je predsjednik Trajkovski od Putina trazio vojnu pomoc a i to da je nije dobio, diplomatski izvori u Skoplju pretpostavljaju da se ne moze ocekivati neka tjesnja veza od cega se tokom krize podozrijevalo. Neki analiticari vjeruju da Zapad ubuduce nece olako prelaziti preko ruskih ocjena da makedonske snage bezbjednosti imaju posla s terorizmom mada jos uvijek nije jasno, sta bi se na tom planu moglo promijeniti. U postojecem poretku stvari, niti ce Makedonija Rusiji postati prioritet niti je vjerovatno obrnuto. Zato, mozda su najblize istini oni koji smatraju da ce sve ostati po starom. Predsjednik Trajkovski je imao zanimljiv diplomatski izlet; nista vise od toga.

ZELJKO BAJIC