Smjenjena ministrica zdravstva

Aim, Zagreb, 26.10.2001.

Hrvatski premijer Ivica Račan prihvatio je u utorak ostavku ministrice zdravstva dr. Ane Stavljenić-Rukavine. Istodobno, naredio je da se smijeni direktorica Kliničkog bolničkog centra "Zagreb" dr. Santa Večerina-Volić, te direktorica Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo dr. Marija Strnad. Epilog je to dvadeset i tri smrtna slučaja što su se tokom četiri dana dogodili na odjelima za dijalizu nekolicine ovdašnjih bolnica. Smrt je ljude kosila zbog, po svemu sudeći, neispravnih dijalizatora (filtera) što ih proizvodi američka multinacionalna kompanija "Baxter", a u Hrvatskoj ih distribuira zagrebačka "Pliva". Nesretni bubrežni bolesnici nisu, međutim, umirali samo zbog neispravnih dijalizatora, nego i zbog posvemašnjeg kaosa što već deset godina vlada u hrvatskom zdravstvu: od trenutka, naime, kad su dijalizatori identificirani kao najvjerojatniji uzrok pomora pacijenata na zagrebačkoj klinici "Rebro" do trenutka kad je u pulskoj bolnici, iz istog razloga, umrlo šestero ljudi - prošlo je punih petnaest sati. Tih petnaest sati nije bilo dovoljno da iz Zagreba do Pule doputuje informacija o smrtonosnom dijalizatoru, informacija koja bi spasila šest ljudskih života. Ta činjenica ponajbolje govori o situaciji u ovdašnjem zdravstvenom sustavu, ali o toj situaciji rječito govori i grčevita borba ministrice zdravstva da zadrži svoju fotelju, te istovjetna borba svih onih koji su odgovorni za ovu tragediju.

Zanimljivo je naime, da je trebalo proći samo par dana da se tragedija dvadeset i tri ovdašnje obitelji pretvori u ljigavu političku priču u kojoj više nije važno što je na odjelima za dijalizu pobijeno dvadeset i troje ljudi. Preko noći je najvažnijim postalo tko će biti imenovan novim ministrom zdravstva i hoće li novi ministar doći iz socijalno-liberalnih ili, pak, iz socijaldemokratskih partijskih redova. Nekako se čini da je smrt nesretnih bubrežnih bolesnika došla kao naručen povod za još jednu rundu besmislenih prepucavanja unutar vladajuće koalicije.

Paralelno s ovom zanimljivošću - gotovo jednakom dinamikom - događalo se još nešto interesantno: sad već bivša ministrica zdravstva dr. Ana Stavljenić-Rukavina prometnula se u veću žrtvu od svih onih ljudi kojima je život nasilno prekinut zahvaljujući činjenici da u gospođinu resoru vlada kaos. U potresnom dnevniku napisanom za tjednik Globus, doktorica Stavljenić-Rukavina opisuje "najteži tjedan u svome životu": piše o besanim noćima, iscrpljujućim sastancima, mukotrpnom sastavljanju kojekakvih izvještaja, piše o surfanju po internetu, o pismima podrške koja joj svakodnevno stižu, o teškom životu, te o vlastitoj biblioteci i starome psu što čezne za mrvicom pažnje. Taj je dirljivi sastavak dr. Ane Stavljenić-Rukavine naslovljen ovako: "Nitko više gotovo i ne spominje smrtonosne Baxterove dijalizatore, samo traže moju glavu". U tome je, dakle, stvar: nije tragedija smrt dvadeset i troje ljudi, nego je tragedija da će cijenjena stražnjica dr. Ane Stavljenić-Rukavine ostati bez mile joj fotelje. O foteljama su tokom cijelog proteklog tjedna razmišljali i ostali akteri ove tragedije - dr. Rajko Ostojić, ministričin zamjenik, dr. Santa Večerina-Volić, ravnateljica KBC-a Zagreb, dr. Mirko Gjurašin, Večerinin pomoćnik, dr. Marija Strnad, ravnateljica Zavoda za javno zdravstvo...

Tezu koja kaže "kriv je Baxter, pustite ministricu" u zadnjih je nekoliko dana desetak puta javno iznio dr. Slaven Letica, intelektualac opće prakse i ministričin savjetnik, a otprilike isto govori i dr. Stipe Orešković, direktor projekta reforme hrvatskog zdravstva: ovaj dvojac, naime, uporno tvrdi da gotovo isključiva odgovornost za pomor bubrežnih bolesnika leži na tvrtki "Baxter", dok su hrvatski medicinski radnici nevini poput Blažene Djevice Marije. U skladu s takvim razmišljanjem, Letica i Orešković pozivaju obitelji preminulih pacijenata da krenu u pravosudnu ofenzivu protiv američke kompanije (što je, naravno, sasvim pametan savjet), te da pritom zaborave na bilo kakvu odgovornost domaćih zdravstveno-farmaceutskih trudbenika (što je, uglavnom, glupo i nemoralno). Ako izuzmemo osobne materijalne motive za obranu neobranjive ministrice, onda se mora konstatirati da tandem pobrojanih doktora, zajedno s bivšom ministricom, uistinu ništa nije shvatio: naime, smrt dvadeset i troje bubrežnih bolesnika samo je jednim dijelom storija o "Baxterovim" dijalizatorima; većim dijelom to je priča o hrvatskome zdravstvu.

Priča o hrvatskome zdravstvu može, recimo, biti pripovijest o Silvestru Kujundžiću, dječaku koji je potkraj 1997. imao tri i pol godine i koji je patio od urođene srčane mane. Roditelji su ga doveli na operaciju u KBC "Rebro" u Zagrebu, rečeno im je da se radi o "rutinskoj operaciji" i da će operaciju obaviti dr. Josip Husar: devet dana poslije operacije Silvestar je preminuo, a razlog njegovoj smrti bila je nestručnost čovjeka koji se predstavljao kao dječji kardiokirurg. Možda nam je sjećanje blijedo, no nikako se ne možemo prisjetiti da su tada Letica, Orešković, Stavljenić-Rukavina, Večerina-Volić ili Ostojić pozivali Milotu i Luku Kujundžića da krenu u pravosudnu ofenzivu protiv Josipa Husara, čovjeka koji je svojim skalpelom tih dana na onaj svijet poslao još petero mališana. Da su i htjeli, Kujundžićevi to nisu mogli napraviti: nisu, naime, imali novaca za pokretanje sudskoga spora.

Ne možemo se, također, prisjetiti da je tih dana itko od dičnih hrvatskih medicinskih trudbenika javno tražio da policija i tužilaštvo provedu istragu o smrti šestero djece na "Rebru"; ne sjećamo se, nadalje, da je netko od te velevažne bratije tražio pokretanje postupka protiv Husara i njegova tadašnjeg šefa dr. Tomislava Brzovića, a ne sjećamo se ni da je netko od tih ljudi prosvjedovao protiv toga što se Husar promeće u žrtvu, pa od novina sudskim putem pokušava utjerati dva milijuna kuna. Na ime duševnih boli.

O hrvatskome zdravstvu mogu govoriti i duševne boli, jer je dobar dio ovdašnjih liječnika pripadnicima vladajuće elite potpisivao lažne nalaze o nesanicama, lupanju srca i prekomjernom znojenju što su izazvani zlim žurnalističkim uratcima: zahvaljujući takvim potpisima bivši je ministar Andrija Hebrang "Feral Tribuneu" oteo 208 tisuća kuna, a samo zato što su novinari "Ferala" pisali o katastrofalnom stanju u zdravstvu. Zahvaljujući takvim i sličnim liječničkim potpisima više tisuća djelatnika Ministarstva obrane već se mjesecima nalazi na izmišljenim bolovanjima. Ta bolovanja, naravno, uredno sponzorira državni proračun i sponzorirat će ih sve dok je ovakve vlasti. Zahvaljujući tim potpisima svatko tko u ovoj zemlji drži do sebe ima potvrdu da je najmanje pedeset postotni ratni invalid, a kad se priskrbi ta potvrda sve ostalo dolazi samo po sebi: pripadajući stambeni kvadrati, tisuće kuna, povlastice... Zahvaljujući takvim potpisima - potpisima što znače milijune kuna svakog mjeseca - svatko normalan prije odlaska u ovdašnju bolnicu sastavlja oporuku: u bolnicama nema plahti, zavoja, lijekova, hrane, instrumenata, a i svi liječnici što nešto vrijede rade u privatnim klinikama ili imaju vlastite ordinacije.

Storiju o hrvatskome zdravstvu pričaju i privatne ordinacije u kojima uvaženi liječnici i profesori zarađuju goleme novce i onda, logično, nemaju ni volje ni koncentracije posvetiti se poslu u državnoj klinici. O zdravstvu govore i medicinski instrumenti koji su, u velikom broju slučajeva, nabavljani po kriteriju veće provizije; o stanju u toj oblasti govori i činjenica da jedna informacija od Zagreba do Pule putuje petnaestak sati, a čovjek koji je neupitno odgovoran za to dugo putovanje i smrt šestero bolesnika, dr. Rajko Ostojić, ostaje na položaju ministarskog zamjenika zbog svojih vazelinskih sposobnosti i političkog opredjeljenja koje je blisko opredjeljenju Ivice Račana. O političkom uplivu na zdravstvo svjedoči i premijerova naredba o smjeni ravnateljice KBC-a Zagreb: tu će partijsku odluku, naime, provesti marna SDP-ovka zadužena za zdravstveni sektor Snježana Biga-Friganović, koja je - po političkom ključu - i postavila većinu ravnatelja u hrvatskim bolnicama.

"Da smo svi ostali jedinstveni i uprli prst u Baxter, vjerojatno bi rodbina preminulih bolje prošla", kaže dr. Mirko Gjurašin, pretendent na mjesto smijenjene dr. Sante Večerine-Volić. Nema sumnje da je krivnja "Baxtera" (i "Plive") za pomor pacijenata na dijalizi ogromna i da oni zbog toga moraju odgovarati, no svi hrvatski građani sami sebi moraju priznati jednu stvar: kad su zadnji put išli u bolnicu, nisu imali pojma što je to "Baxter", a ipak su umirali od straha da se iz bolnice - zbog nečije nestručnosti i nemara - neće vratiti živi.

Ivica Đikić