Hodajuci na prstima

Pocetak povratka makedonskih snaga bezbjednosti na krizna podrucja, koliko god se cinio naoko nevaznim, predstavlja zapravo jedno od najdelikatnijih pitanja vracanja povjerenja makedonske i albanske zajednice

AIM, Skoplje, 25.10. 2001.

Pitanje: Zasto policajci Makedonci i Albanci patroliraju zajedno? Ne, odgovor nije u onom starom vicu – zato sto jedni znaju cirilicu a drugi latinicu. Odgovor je, na zalost, mnogo slozeniji mada u nekim svojim nijansama ipak podsjeca na negdasnju duhovitu doskocicu.

U ponedjeljak je nakon mnogo odlaganja i strijepnje poceo ulazak pripadnika makedonskih snaga bezbjednosti u pet takozvanih “pilot-sela” na kriznim podrucjima – po dva tetovska i kumanovska te jedno skopsko. Prethodno je na nivou vladinog Koordinacionog tijela za prevladavanje krize i visokih predstavnika medjunarodne zajednice bilo dogovoreno da u svako od ovih sela ulaze nacionalno mijesane patrole – po trojica Makedonaca i po trojica Albanaca. Njihovo patroliranje prvih dana ograniceno je na svega tri sata da bi se, ako se rezultati pokazu dobri, vremenom boravak povecavao da bi na kraju prerastao u 24-satno prisustvo. Policajci nastupaju u pratnji posmatraca OEBS-a i Evropske unije uz diskretno slijedjenje pripadnika NATO-misije “Jantarna lisica”. Policajci su naoruzani lakim oruzjem – pistoljem i palicom zbog cega ce u drzavnim bezbjednosnim krugovima pa i na nivou vrhovnog komandanta oruzanih snaga, predsjednika Trajkovskog, biti dosta zatezanja no stvar je na koncu ipak “legla”.

Radi se o selima koja su smatrana najmanje rizicnim, manje ili vise nacionalno su mjesovita. Gradonacelnici opstina kojim pripadaju, Albanci, prije pocetka cijele operacije izrazili su, doduse, sumnju, da li je kucnuo pravi trenutak s obzirom na sve ono sto se desavalo proteklih mjeseci i, nista manje vazno, sto amnestija koju je u pola glasa proglasila makedonska vlada jos uvijek nije zazivjela.

Prvi dan patroliranja policajaca u prisustvu brojnih novinarskih ekipa protekao je bez problema. I, bas kad su se vladini zvanicnici i medjunarodni posmatraci dovoljno nadivili, stigla je vijest za koju ce mnogi kasnije ustvrditi kako je bila ocekivana: u eksploziji u tetovskom selu Tearce jednom od pokusnih, djelimicno je unistena zgrada lokalne samouprave. Ni predstavnici vlasti ni medjunarodni funkcioneri nisu se dali zbuniti: incident su prouzrokovali oni koji se protive povratku mira – idemo dalje! I, zaista, patroliranje se nastavlja, TV-kamere svoje objektive okrenule su necem zanimljivijem I dalje odzvanja obecanje da ce, ukoliko sve prodje u redu, makedonske snage moci preuzeti kontrolu i nad ostalih devedesetak sela u kojima je prethodnih mjeseci djelovala Oslobodilacka nacionalna vojska.

Predstavnici medjunarodne zajednice James Pardew i Fransois Leotard nisu bas toliki optimisti isticuci gdje god mogu da ce uslov za prisustvo snaga bezbjednosti na cijeloj teritoriji zemlje biti usvajanje i, sto je mozda jos teze, primjena ustavnih reformi koje se kod vecine Makedonaca shvataju kao davanje vecih prava Albancima. Ministar unutrasnjih poslova Ljube Boskovski je pocetkom mjeseca brzopleto najavio ulazak snaga bezbjednosti ne cekajuci ni medjunarodne posmatrace ni odluku vrhovnog komandanta pa je i jednima i drugima bilo prilicno tesko obuzdati njegov visak temperamenta. Za svaki slucaj,medjunarodni posmatraci su od tada strecali na svaki ministrov nagli rast hormona. Kao nekakav, da li pouzdan signal - vidjece se, mandat NATO-ovih “Lisica” traje do Nove godine uz mogucnost da bude produzen do proljeca.

Fransois Leotard koji je u medjuvremenu izbrojao svoje skopske dane, s pristojne daljine iznio je misljenje da ce mir i u Bosni, i na Kosovu i u Makedoniji biti obezbjedjen samo pod uslovom da ostanu prisutne medjunarodne snage. U svjetlu ulaska makedonskih snaga bezbjednosti na teren ova ocjena covjeka koji je podosta naucio o lokalnim prilikama za posljednjih nekoliko mjeseci mogla bi se protumaciti na jedinstven moguci nacin: medjunarodna zajednica ne bi trebala zuriti s prepustanjem kontrole nad rizicnim podrucjima makedonskim snagama bezbjednosti sve dok ne budu date cvrste garancije da njihov odnos nece ponovo potpaliti ratni pozar. To ce reci, amnestija za pripadnike Oslobodilacke nacionalne vojske mora postati nesto opipljivo, nepodlozno proizvoljnim tumacenjima!

Zapadni diplomati svakako racunaju s frustracijama makedonske javnosti ako se policajcima ne omoguci brza kontrola kriznih podrucja. Dnevnik “Nova Makedonija” koja je nekoc slovila kao tumac sluzbenih stavova pa je po inerciji neki i danas tako dozivljavaju, konstatovala je da nacin na koji se povratak izvodi predstavlja istinsko ponizenje za makedonsku drzavu. Ako se izostave visoki tonovi, nesporno je da ce vlast na neko za sada neodredjeno vrijeme, imati posla s dvije vrste teritorija – one na kojima je sama gospodar te one druge na kojima se njeni sluzbenici moraju kretati na prstima uz pasku medjunarodne zajednice. Ima analiticara koji u tome vec prepoznaju neku imaginarnu buducu podjelu zemlje po etnickim savovima. Na Zapadu vjeruju da bi nesto takvo zaista bilo moguce ako se nasilje obnovi narednog proljeca te ako medjunarodna zajednica drasticno izgubi interes za dogadjaje u Makedoniji.

Medjunarodni emisari pri svakom susretu s makedonskim celnicima redovno ponavljaju da samo sitni koraci mogu donijeti zeljeni rezultat a da ustrajavanje na zestokim mjerama moze donijeti samo stetu. Cini se, makedonski mediji to prihvataju s dosta sumnje vjerujuci, prije svega, u pravdu koja bi pripadnike ONV trebala stici na sudu. Zapadni diplomati angazovani na “makedonskom slucaju” imaju filigranski precizan zadatak ukazivanja na tijesnu vezu izmedju brzine hoda politickog procesa, povratka snaga bezbjednosti na krizna podrucja odnosno povratka raseljenih zitelja svojim kucama. Jednom rijecju, taj viseznacni proces trebao bi se zvati “vracanje povjerenja”. Ako je suditi po kornjacinom hodu kojim se sve krece, do povjerenja bi moglo biti daleko.

ZELJKO BAJIC