Odzvonilo je!

Aim, Zagreb, 22.10.2001.

Odzvonilo je! Pod tim geslom glavnina desničarskih stranaka i udruga Hrvatske stalo je iza posljednjeg masovnog skupa veteranskih i invalidskih udruga, koji je održan u subotu na Jelačićevom trgu, najužem gradskom središtu Zagrebu. Po logici koju su same te udruge nametnule, daleko najvažnije, ili i jedino važno, u ovim skupovima je broj demonstranata, dakle ljudska masa. A u tome je ovo desničarsko sijelo sasvim podbacilo, i nije se uspjelo domašiti možda ni do petine demonstracija na splitskoj rivo proljetos, koje već mjesecima služe i kao uzor-matrica ovih protestnih okupljanja.

Prema službenoj procjeni zagrebačke policije, u Zagreb je iz svih krajeva Hrvatske nacurilo jedva sedam tisuća duša, što zajedno s onima koji su im se pridružili u samome Zagrebu nije prešlo brojku od 12-15 tisuća. Neki strani izvještači ovu su brojku čak smanjili na "nekoliko" tisuća, a neki ovdašnji nezavisni mediji je uvećali na 20-30 tisuća. Ali, i u vršnim točkama te procjene padaju daleko ispod najava organizatora, koji je mahao cifrom od sto tisuća prosvjednika, a u nekim osoboto zajapurenim zalijetanjima baratalo se i s brojkom od pola milijuna ljudi.

Nakon što je protest završen, organizator je bezuspješno pokušao izbjeći blamažu i junački je izašao s tvrdnjom da se u Zagrebu okupilo 70-ak tisuća ljudi. Ali, ta laž samo ga dalje zabija u mulj gubitništva. Kada ovako obmanjuje o očitim stvarima, još će više izgubiti na vjerodostojnosti svojih političkih stavova, koja je već sada ionako sasvim tanka, što i jeste glavni razlog neuspjeha proljetos pokrenute nacionalne revolucije. Osim toga, ovaj poraz dolazi poslije priznanja samih organizatora (Mirko Čondić, šef tzv. nacionalnog Stožera za obranu digniteta Domovinskogh rata), da će ovaj skup biti presudan za daljnja veteransko-invalidska okupljanja, i da će u slučaju neuspjeha, on, Čondić, odgovorno snositi konzekvence. Dakle, podnijeti ostavku.

Time su organizatori sami sebe doveli u još bezizgledniju poziciju, jer će se sada javnost još manje zanimati za ono što govore, a u fokus će doći oni sami, i sada se već postavlja pitanje - kome je zapravo odzvonilo?! Skup u Zagrebu organiziran je sa zahtjevom da se raspiše referendum kojim bi se suspendirali odnosi s Haškim sudom (osumnjičeni za ratne zločine imali bi isti tretman kao partizani poslije Drugog svjetskog rata, dakle bili bi abolirani), a tome je u posljednji trenutak pridodan i zahtjev da se povuče tjeralica za generalom u mirovini Antom Gotovinom, koji se od ljetos skriva pred hrvatskom policijom).

Jasno je da bi prihvaćanjem tih zahtjeva, Račan-Mesićeva vlast sama sebe amputirala s političke scene, jer bi izgubila svaki legitimitet pred međunarodnom zajednicom, ali i pred većinskim dijelom hrvatskih građana koji su za nju glasali. No, Čondiću i ostalima ni to nije bilo dovoljno, nego su kao cilj zagrebačkog skupa istakli da će "svim sredstvima" natjerati vlasti da prihvate njihove zahtjeve, što je praktički značilo da se u Zagreb došlo po, figurativno ili ne, njihove glave. Zato je i izabran slogan "Odzvonilo je", i njime je danima prije demonstracija bio, napadno rasipno, oblijepljen cijeli Zagreb.

No, nakon fijaska na središnjem zagrebačkom skupu, taj se slogan okreće protiv samih organizatora, jer se sada naprotiv nameće dojam da je odzvonilo njima i cijeloj revoluciji koju su proljetos bučno pokrenuli. Sada treba očekivati da se ta promašena očekivanja pretvore u unutrašnji sukob među samim veterensko-invalidskim udrugama, među kojima ionako postoje velike rezlike, a zatim i dalje, među manje-više svim desničarskim strankama, među kojima se poslije vidljivog nećkanja našao i HDZ.

Vrlo je, recimo, vjerojatno da će na nišan doći Čondićev apel prosvjednicima da se uzdrže od nošenja dosad uobičajenih ustaških insignija, jer će neki zasigurno reći kako je time otupljena oštrica protesta, tj. kukavički pognuta glava pred onima po čiju se glavu i došlo u Zagreb. S druge strane, na nišanu će se zacijelo naći i ukupna strategija ove marširajuće revolucije, koju sve veći dio građana doživljava kao puku obijest materijalno odlično situiranih veterana i invalida. Sve je, naime, očitije da oni svoje materijalne povlastice brane, ne obazirući se što je - u mnogome i zbog toga - socijalno stanje ostatka populacije sve gore.

U tom svjetlu i proustaška ikonografija ovih skupova, koja je za dio građana, frustriranih lošom ekonomskom situacijom, mogao u početku imati privlačan odmetnički štih, postala je kontraproduktivna. Vjerojatno je to i glavni razlog što je HDZ, čiji se predsjednik Sanader u Splitu čilo popeo na pozornicu i održao vatreni govor, sada sasvim nevoljko podržao zagrebačku bljedunjavu reprizu te predstave, očito zaključujući da se u taj probušeni balon više ne isplati puhati.

Uz ovo, HDZ, točnije Sanaderov frakcija u njemu (nasuprotiv Pašalićevoj koja održava tijesne odnose s veteransko-invalidskim udrugama) ovim ide očito ususret stvaranju bloka hrvatskih konzervativnih stranaka. U blok bi ušli, kako sada stoji, HDZ i Demokratski centar Mate Granića, koji je i nastao odvajanjem od HDZ-a, dok se iz drugog plana očekuje pristupanje Hrvatske socijalno-liberalne stranke, ali tek ako joj ponovno dođe na čelo Dražen Budiša, te Hrvatska seljačka stranka, koja je još u relativno čvrstom aranžmanu s koalicijom pet stranaka koje se sada na vlasti.

O ovoj koaliciji intezivno se spekulira, na bazi kuloarskih informacija, već dvadesetak dana, a u nedjelju se pojavio i prvi intervju, Mate Granića, kojim se javno priznaje postojanje takvih planova. Granić uzima kao vrlo izgledno da konzervativnom bloku odmah pristupe HDZ, DC i HSLS, dok se za HSS kaže da njegovo rukovodstvo još razmišlja, ali da se članstvo već opredjelilo za takvo stranačko okupljanje. Kada bi bloku pristupile sve četiri spomenute stranke, on bi sigurno pobjedio na izborima, za koje Granić vjeruje da će biti izvanredni, a velikih izgleda na uspjeh blok ima i bez HSS-a.

Granić, međutim, postavlja i jedan preduvjet stvaranju konzervativne osovine HDZ - HSLS - DC, a to je da se HDZ rješi ekstremnog krila, što trima strankama savjetuju i kolege iz konzervativnih stranaka u Evropi. To bi po svemu sudeći značilo da se od HDZ-a traži da se u najskorije vrijeme sasvim izvuče iz masovnih uličnih gibanja zagrebačkog tipa, ali to je lakše reći nego učiniti.

Ekstremna desnica nije, kako se čini Graniću, tek jedan od perifernih sastavnica HDZ-a nego njegova kičma, što se pokazuje kroz činjenicu da Pašalić žilavo održava pozicije u stranci, pa ih u posljednje vrijeme i pojačava, iako ga se iz nje želi izgurati, a i u javnosti slovi kao jedan od najomraženijih HDZ-ovih političara. Sada je Pašalić ipak doživio neuspjeh ovim zagrebačkim skupom, i to neuspjeh već u nizu sličnih, što će vjerojatno poslužiti kao povod za nove atake u stranci na njega. Cilj bi mogao biti da se umjesto povezivanja HDZ-a s desničarskim strankama i udrugama, što on zagovara, njega osobno gurne u njihovo naručje.

Marinko Čulić