Televizija, stranci, država

Ni slike ni tona

Posljednja afera sa izborom direktora FTVBiH samo je za neupućene - priča o televiziji. Riječ je, mnogo više, o odnosima između tzv. međunarodne zajednice i novih vlasti u Federaciji koji, sasvim izvjesno, vode usijanju

AIM, Sarajevo, 12.10.2001. Višegodišnji uporni pokušaji OHR i značajnog dijela tzv. međunarodne zajednice u BiH da sa javnim televizijskim servisom u ovoj zemlji izvedu operaciju "transformacije", koja je iz hiljadu razloga od samog početka praktično svedena na misiju nemoguće, doveli su izborom Jasmina Durakovića za direktora Federalne TVBiH minule sedmice do otvaranja nove, velike razvaline u odnosima između protektora i protektoriranih u BiH. Mora odmah biti kazano da je sam profesionalni kalibar mladog Durakovića manje bitan u cijeloj ovoj storiji, mada ne i sasvim nebitan.

Priča je, što se tiče javno obznanjenih fakata, prilično jasna. Vijeće Federalne televizije, koja de facto još ne postoji mada se pravni mudraci ne slažu ni u pogledu njenog de iure postojanja, izabralo je minule sedmice za direktora te TV kuće pomenutog Jasmina Durakovića, do tada člana "uređivačkog tima" odumiruće TVBiH. Na volšeban način sa spiska kandidata za ovo mjesto nestao je prilikom izbora Haris Pašović, prethodno od samog Vijeća pozvani, prihvaćeni i dugo propitivani kandidat za ovo mjesto. Objavljujući ime novog direktora, predsjednik Vijeća Slavo Kukić rekao je da je Duraković izabran "jednoglasno" i da "drugog kandidata nije ni bilo". U naknadnim objašnjenjima i "pojašnjenjima" saznalo se da odluka Vijeća FTVBiH nije bila baš jednoglasna (protiv glasao Boris Tihi), da je u trenutku njenog donošenja bio upitan kvorum (prema poslovniku o radu Vijeća za odluku potrebno pet glasova a u ovom slučaju "za" je glasalo četvero), te da je nejasan status jednog na ključni sastanak nepozvanog dotadašnjeg člana Vijeća (Zlatko Dizdarević) koji je odjednom "u odlasku", mada mu nikada niko prije izbijanja "slučaja" nije zvanično saopštio da je otišao iz Vijeća. Naprotiv, ostavka koju je on, zajedno sa još jednim članom Vijeća, Dunjom Blažević, podnio dva mjeseca prije ovog skandala, a zbog svega što se sa "transformacijom javnog TV servisa dešava", nije mu tada usvojena. Stvar je zapisnički konstatovana. Dunja Blažević novu neopozivu ostavku poslala je pismenim putem Kukiću i Visokom predstavniku dan nakon izbora Durakovića. Na glasanju nije bila.

Posebno je intrigantan postao "nestanak" iz procesa do tada jedinog kandidata Harisa Pašovića. Čovjeka sa briljantnom profesionalnom biografijom, po svim međunarodnim standardima, Vijeće je pismeno pozvalo da se prijavi na konkurs za direktora, poziv je usaglašen i sa OHR-om i radnom grupom Vlade Federacije koja je radila na ovome, on je na kandidaturu teško pristao, da bi ga odjednom na kraju proglasili - nepostojećim.

Po ovdašnjim opšte poznatim pravilima, dugo će se još raspravljati o pomenutim "sitnicama", svako će gurati svoju verziju priče, izdavati saopštenja i kontrasaopštenja, a velika grudva - mnogo veća od same televizije i ovog konkursa, već se valja iza brda, dobijajući na nekontroliranoj brzini. U odnosima između tzv. međunarodne zajednice i nove političke garniture izabrane na minulim izborima temperatura ubrzano raste a pred umornu javnost izbijaju afera za aferom. Prvo slučaj sa trećim operatorom za mobilnu telefoniju, pa "slučaj Siemens" i dobijanje posla bez tendera i za državne pare, pa sada TVFBiH, samo kao dio ukupne priče o transformaciji televizije koja teče dugo, skupo, traljavo, a po ekskluzivnim šemama nebrojenih "stranih stručnjaka" sa kojima se ne slaže bezmalo niko živ od ljudi koji dobro znaju šta je TV u ovoj zemlji.

Najnoviji slučaj izbora direktora TVFBiH nije bazno nastao iz sudara Durakovića i Pašovića. Nije nastao, na kraju krajeva, ni samo iz dubokih neslaganja članova Vijeća koji su otišli, te stranaca i onih domaćih koji su u Vijeću ostali. Slučaj je, u krajnjoj liniji, prvo rezultat davno određenog političkog koncepta kojeg ovdje po svaku cijenu žele da provedu OHR i "međunarodna zajednica", te realnih političkih potreba i mogućnosti Bosne i Hercegovine koje aktuelno domaće političko rukovodstvo vidi i želi da artikulira na drugačiji način. Drugo, taj je slučaj, kao i mnogi prethodni, posljedica u značajnoj mjeri arogantnog, paternalističkog, pa često i bahatog ponašanja pojedinih stranaca koji ne žele da uvaže postojanje domaće pameti, profesionalizma i iskustva tamo i kada to očigledno postoji. Najporazniji zaključak koji se u svemu ovome može izvesti ide i korak dalje: Stranci često ne žele da prepuste u ovoj sredini ključne pozicije sposobnim i čak u svijetu afirmisanim "lokalcima", već mnogo rađe tipuju na poslušne i novčano "podmirene" drugokategornike, kako bi se njihove izuzetno dobro plaćene misije obnavljale i produžavale u nedogled.

Takozvana "transformacija javnog TV servisa u BiH" traje već godinama, a od cijelog posla do sada su krenula samo dva već manje - više postojeća radio programa, dodatno osvježena ljudima i opremom sa bivšeg Radio Ferna. Ideja sa ubrzanim pokretanjem dva kanala Federalne televizije, do kraja minulog septembra (novi termin je kraj oktobra), na izvjestan način je bila i skandalozna kada se zna da su programi, na insistiranje "specijalista" iz OHR-a, trebalo da krenu bez prethodno postavljenog direktora i glavnog urednika ("dolazak tih ljudi sada, uoči početka emitovanja programa, destabilizovali bi i uznemirili ekipu koja to sve priprema."). Iz OHR-a se uporno i po svaku cijenu insistiralo da taj posao i dalje vode ljudi, domaći i strani, koji su gledateljstvu već priredili - po nepodijeljenim javnim ocjenama - najgori tv program emitovan iz "sivog doma" u posljednjih tridesetak godina. Uz to često i politički veoma sumnjiv.

Ono što u cijeloj ovoj priči predstavlja, zapravo, ključno pitanje, izbilo je na površinu tek na konferenciji za štampu koju su u četvrtak u Sarajevu sazvali predstavnici Vlade i Parlamenta Federacije BiH - zašto stranci uopšte još s neprikosnovenim pravima vode proces transformacije javne TV u BiH. Ovaj proces OHR je preuzeo na sebe u vrijeme kada, tada vladajuće ekskluzivno nacionalne stranke nisu mogle ili nisu htjele, da se dogovore o elementarnim civilizacijskim principima na kojima ovaj posao treba obaviti. Danas je situacija, očigledno, sasvim drugačija. Uprkos mnogim naslijeđenim i novim problemima, Vlada i Parlament Federacije su i sposobni i spremni da preuzmu ovaj posao uz punu odgovornost i svijest o njegovom značaju. Govoreći u polušali, država je konačno spremna da se u vezi sa televizijom umiješa u svoj vlastiti posao i u svoje vlastite nadležnosti i obaveze. U minulih deset najtežih godina političkim strankama na vlasti nije bio potreban ni cijeli dan kako bi do te mudrosti dobacili. Zašto to strancima, ali i onima odavde koji dobro žive na jaslama stranaca, po svemu sudeći, sada ne odgovara. Da li samo zbog novca i pozicija koje imaju, da li i iz straha od "bivših crvenih koji opet vladaju", kako znaju manje ili više otvoreno plašiti ljude po televiziji, ili zbog svega pomalo. Ponajveći problem je, čini se, ipak na terenu na koji malo ko želi da zagazi: tzv. međunarodna zajednica uporno brani koncept koji stalno kaska iza objektivne političke realnosti u zemlji. Prvo su tolerisali ekstremno šovinističke medije, programe i sadržaje, mada je bilo dobro poznato kuda to vodi. Kada su odlučili da se sa time obračunaju, definisali su "transformaciju" tako što su planirali u Federaciji "hrvatski" i "bošnjački" TV kanal. Domaći mudri ljudi su zaustavili realizaciju te gluposti, shvatajući da je život otišao dalje. Potom se OHR ukopao do glave u šemu o jačanju centralnih entitetskih televizija sa nekakvom jadnom "krovnom PBS-u". Maksimalni san PBS-a, zadugo ubuduće, jeste zajednički dnevnik u nepostojećem terminu i na zauzetim frekvencijama, uz prenos pokoje utakmice bh. sportske reprezentacije, ukoliko u datom terminu "tamo" već ne igra reprezentacija Jugoslavije.

Nema veze što mnogi vozovi realno već idu dalje, stalno je bilo najvažnije samo odbraniti bivšu odluku, najčešće tako što je trebalo eliministai iz igre svakoga ko misli drugačije. Nesreća je što mnogi koji misle svojom glavom i ne mogu se kupiti za inostrane novce - misle uporno drugačije.

Tanja IVANOVA (AIM, Sarajevo)