Lizanje meda

Dvije-tri novinske price s pretenzijom da postanu afere koje su imale za cilj da raspale mastu obicnih smrtnika, a na racun vlasti,uspjele su u jednom: sugerisale su po ko zna koji put - rat moze biti unosan biznis; sve je stvar ukusa i ugla posmatranja

AIM Skoplje, 08.10. 2001.

Nije u Makedoniji u novije vrijeme lako prodavati novine. Sve se vec izlizalo: ratne operacije skoro presahle, “Zetva” oruzja Oslobodilacke nacionalne vojske u reziji NATO-a zavrsena, “Lisica” dosla – pa sta, kidnapovanih zitelja kriznih podrucja nema pa nema, “mala raja” se u ustavne promjene narocito ne razumije, Bin Laden se toliko odomacio da je postao skoro familija U pomoc je, ko bi drugi?, pritekla dnevna politika. I to s dvije ili tri price istovremeno.

Saso Staninov kao bivsi drzavni poreznik, najsuroviji, kazu, od turskih vremena, optuzio je makedonskog ambasadora u Ukrajini Vladu Blazevskog da je dobio proviziju za nabavku cetiri helikoptera za potrebe makedonske armije. Helikopteri su, tvrdio je Staninov, vrijedni 380.000 dolara a placeni su 1,8 miliona. Zakljucak logican: razliku je strpao u dzep ambasador. Medjutim, za makedonske prilike ekspresno, Ministarstvo inostranih poslova stalo je iza Blazevskog tvrdeci da je djelovao iskljucivo po instrukcijama iz Skoplja. Jedan lokalni tabloid je iznio misljenje da je Staninov kao povjerljiv covjek premijera Ljubca Georgievskog upro prst u diplomatskog cinovnika ne bi li zavarao tragace – primalac provizije je zapravo predsjednik vlade. Nesto ranije nedjeljnik “Zum” je razotkrio neka zanimljiva saznanja sa sasvim drukcijim predznakom od onog sto ga je pokusao nametnuti Staninov a koja kompromituju ako ne premijera onda sigurno VMRO-DPMNE, partiju kojoj je na celu i samog Staninova. Skopski magazin je naime tvrdio da je upravo Staninov preko svog privatnog preduzeca “Fotoshop-komerc” nesto petljao oko oruzja s Ukrajinom. Neke druge informacije govore da su Staninov i ministar za saobracaj Balkovski u Izraelu “dobili nogu” kada su pokusali na temu oruzja uspostaviti saradnju s tamosnjim zvanicnicima. I u ovom slucaju, pisale su novine, najproblematicniji je bio podatak da su nesudjeni pregovaraci bliski vrhu najjace partije u vladinoj koaliciji.

Prica o ukrajinskim vezama jos se nije ni slegla a pojavila se nova: neke novine objavile su nekakav fantomski fax iz koga se dalo naslutiti da je “izvjesna” bugarska firma uplatila “izvjesnom” Ljubi Boskovskom na racun u Svajcarskoj milion dolara za nabavku rize (citaj: oruzja!). U cijelo zamesateljstvo ukljucena je i nekakva firma s Kipra pa jos Sjevernog Sta da se kaze! Svi elementi za dobar triler su tu! Uz malo maste, da se pomisliti da je predmetni Ljube Boskovski isti onaj koji svakog jutra ide na posao u kancelariju ministra unutrasnjih poslova. A kupuje li Makedonija oruzje? – Kupuje! Pa sta je onda sporno? Jedino to da je banka preko koje je navodna transakcija isla ustvrdila, bar tako autoritativno tvrdi Ministarstvo unutrasnjih poslova, da se radi o falsifikovanom dokumentu. Ljube Boskovski, ministar, hvalisav kakvim ga je Bog dao, pred novinarima se zakleo da ce se “spaliti k'o Jan Palah ako mu neko dokaze neki milion”. Onako uzgred, rece da on milion dolara moze zaraditi dnevno(!) – kad nije ministar, naravno, naravno. I, tu je prica legla Nista nije bilo, pojela maca! Jedan list je, onako za sebe, u pola glasa, prokomentarisao da ce Boskovskom biti dobro da se pricuva svoje "sabrace" iz vlastite partije VMRO-DPMNE "koji mu o glavi rade". Jer, na kraju krajeva, fax je neko ipak izmislio, doturio ga novinama i tako to.

Nema sumnje, nabavka oruzja u svakoj zemlji nije nesto o cemu bi cvrkutali vrapci na grani. Sudeci po zapadnim izvorima, Makedonija je u proteklih nesto vise od pola godine otkad traje kriza, nabavljala oruzje i vojnu opremu u vecim dozama nego sto joj dozvoljava prilicno skroman budzet. Ta cinjenica nije mogla ostati nezapazena u medjunarodnoj obavjestajnoj zajednici. Saznalo se da upravo Ukrajina prednjaci kao prodavac zbog cega je nenadano postala jedan od najprisnijih saveznika. Ipak, to se nije dopalo Zapadu te je savjetnica za nacionalnu bezbjednost predsjednika Busha Condoleezza Rise tokom ljetosnje posjete Kijevu opomenula Ukrajince da “ne dolijevaju ulje na vatru” u Makedoniji. Prije dvadesetak dana Grci su u solunskoj luci dopustili iskrcavanje tereta s ukrajinskog broda tek na intervenciju generalnog sekretara NATO-a George Robertsona: teret je sacinjavalo tridesetak tenkova za makedonske snage bezbjednosti. Robertson se odobrovoljio tek kad je iz Skoplja dobio uvjeravanja s najviseg mjesta da se radi o ranijoj narudzbi (ostalo je nejasno, prije ili tokom krize) te da oklopnjaci nece biti koristeni u borbi protiv albanskih gerilaca. Bilo kako bilo, Makedonija je pocela odrzavati upadljivo dobre odnose sa zemljama potencijalnim isporuciocima oruzja i vojne opreme kao sto su Bugarska, Hrvatska a neki pipci sezu i do nekih kavkaskih bivsih sovjetskih republika.

Kao i u svakom oruzanom sukobu, i u makedonskom ima onih koji vjeruju da je rat unosan biznis; mir je neizvjestan i ne isplati se. Samo treba imati "dobar zeludac”. Pokrecuci (pa napustajuci) price koje se nisu uspjele izroditi u afere novine su pokazale na kojem su nivou profesionalnosti. Ne znaci, medjutim, da neko nije “polizao prste” kupujuci oruzje! Tajnu znaju posveceni, obicnom puku ostaje da pusti da ga i dalje vuku za nos.

ZELJKO BAJIC