Dest zapovjedi SRJ

Aim, Zagreb, 8.10.2001.

Vijest broj jedan glasi ovako. Hrvatski šef diplomacije Tonino Picula izjavio je za tjednik Nacional da će odnosi Hrvatske i Jugoslavije i dalje ostati zamrznuti na sadašnjoj niskoj razini, jer nisu ispunjene političke i "psohološke" pretpostavke da se oni sada bitnije poboljšaju.

Picula vidi problem na srbijanskoj strani, koja nije pokazala volju za uspostavu "boljih i kvalitetnijih odnosa", i zato je on izdiktirao Nacionalu čitav dekalog zahtjeva koje mora ispuniti Beograd da se stvari pomaknu s mrtve točke. S nešto ironije moglo bi se reći da će normalizacija biti nastavljena tek ako druga strana ispuni deset božjih zapovjedi, jer je upravo toliko uvjeta Zagreb postavio Beogradu.

Vijest broj dva došla je istog, prošlog tjedna, ali dva-tri dana kasnije. U njoj se kaže da su predstojnik Bavarskog državnog ureda dr. Walter Schon i zamjenica hrvatskog ministra vanjskih poslova dr. Vesna Cvjetković-Kurelec održali u Dubrovniku 25. sjednicu Stalne bavarsko-hrvatske komisije. Jubilarna sjednica bila je izuzetno plodna jer je potpisan protokol o suradnji u čak devedeset projekata, pretežno u oblasti gospodarstva. socijalne skrbi, zdravstva, pravosuđa itd.

Kada se ove dvije vijesti sravne jedna s drugom, dolazi se do zaključka da Hrvatska mnogo plodnije surađuje s jednom njemačkom pokrajinom, od koje je dijeli dobrih nekoliko stotina kilometara, nego s jednom razmjerno velikom državom u regiji, s kojom i izravno graniči. Ovaj neobičan podatak otvara po tko zna koji put pitanje što je danas zapravo vanjska politika Hrvatske, kakvim se ciljevima rukovodi, i ima li uopće ciljeva.

Picula je u spomenutom razgovoru naravno želio ostaviti dojam da su ciljevi jasno markirani i da se Hrvatska sigurno kreće prema njima. Najavio je da će se ona do kraja godine pouzdano naći u krugu zemalja CEFT-e, uz izričito priznanje da to znači kako ona nije zainteresirana da svoje vanjskopolitičke prioritete gradi na suradnji s prvim istočnim susjedom, nego u suradnji sa zemljama srednje Evrope. Nije uopće jasno zašto bi približavanje CEFT-i isključivalo tješnju suradnju s prvim susjedima u regiji.

Sloveniji, koja prema Piculi lobira za uključenje Hrvatske u CEFT-u, ne pada na pamet taj ili-ili pristup, naprotiv ovih je dana je otvorila velebnu ambasadu u Beogradu, koja će, prema Nacionalu, zapošljavati čak 44 diplomatska službenika. Većina njih imat će, otkriva dalje ovaj tjednik, zadatak unapređivanje ekonomske suradnje Slovenije i Srbije, iako je ta suradnja već sada na zavidnoj razini. Picula, međutim, sa za jednog diplomatu nevjerojatnom malodušnoću, kaže da Hrvatska ne može u trku sa Slovencima.

Njihova ekonomija nije u proteklom desetljeću pretrpjela ni približnu devastaciju kakva je pogodila hrvatsku privredu, a osim toga, ponavlja on, postoji i negativno nasljeđe iz bliže, pa po njemu i "daljnje prošlosti", koje koči brže približavanje Zagreba i Beograda. Deset uvjeta koje je nabrojio hrvatski ministar vanjskih poslova očito se i navlačilo da se pokaže snaga te kočnice, pa iako se hrvatsko ministarstvo vanjskih poslova djelomično ogradilo od teksta u Nacionalu, te uvjete vrijedi ukratko prenijeti kao, ako ništa drugo, neslužbenu verziju onoga što se traži od Beograda.

Daljnja normalizacija sa SRJ nije moguća dok u njenoj Vladi i dalje sjedi "ratni zločinac" Momčilo Perišić - tako počinje Piculinih deset uvjeta, a nastavljaju se, redom, ovako. Srbija izbjegava skidanje s dnevnog reda rasprave o Prevlaci; Beograd odbija Haagu izručiti optuženike za zločine u Vukovaru: Srbija ne pokazuje volju da utvrdi sudbinu 1500 nestalih Hrvata; još nisu vraćene umjetnine i druge vrijednosti opljačkane u Hrvatskoj: nije rješeno pitanje hrvatske imovine zaostale u Jugoslaviji nakon raspada SFRJ: već duže dvije države nemaju ambasadore u Zagrebu, odnosno Beogradu: Srbija još nije definirala svoje odnose sa susjedima; još se ne zna unutar kojih će se granica Srbija situirati: još nije poznat odnos Srbije prema BiH, odnosno prema Republici Srpskoj.

Nije čudo da se hrvatsko Ministarstvo vanjskih poslova moralo oglasiti poslije teksta u Nacionalu, čiji je novinar vjerojatno provalio ono što nije trebalo dalje širiti, jer je ovih deset uvjeta improvizirana gomila svega i svačega. Ima tu, doduše, ponešto opravdanih zahtjeva, koji međutim ne bi trebali biti smetnja daljnjoj normalizaciji, ali je više onih koji se jedino kroz normalizaciju i mogu rješiti (imovina, suradnja u kažnjavanju ratnih zločina). Kruna je, ipak, uvjetovati daljnju suradnju imenovanjem ambasadora, jer je to posljedica dosadašnje nesuradnje, i to nesuradnje kojoj je obilno kumovala baš Hrvatska, odbijajući još za Miloševićevog mandata imenovati nasljednika Zvonimiru Markoviću.

Sve u svemu, Hrvatska se odnosi prema suradnji s prvim susjedima - ovo se odnosi u najvećoj mjeri na SRJ, ali samo nešto manje i na BiH - kao da želi dokazati da će se u njenoj vanjskoj politici postupati obratno od one: bolje prvi u selu nego zadnji u gradu. Ili, drukčije rečeno, ona će radije i godinama dreždati pred vratima zapadnoevropskih integracija nego ući u suradnju sa susjedima u regiji, koja se praktički odmah može realizirati. U tom smislu, nema praktički nikakve razlike između Tuđmanove vanjske politike i vanjske politike Račanove administracije, osim u nijansama koje ne mijenjaju suštinu stvari (Tuđman je prezirao srednjeevropski klub zemalja, smatrajući da je Hrvatskoj odmah mjesto u aristokratskom klubu najvećih i najmoćnijih).

Odnos prema Sloveniji specifičan je, ali ne i suštinski različit u usporedbi sa spomenute dvije zemlje. Koliko god važila kao, ne samo geografski, najzapadnija zemlja u sastavu ex-Jugoslavije, ni ona u devedesetima nije slovila kao hrvatska miljenica. Bilo je, doduše, dosta tijesne suradnje oko zajedničkog izvlačenja iz SFRJ, ali i - obostrano - velikih razočaranja u finalizaciji tog posla. Zbog toga je Slovenija uz neke nijanse dijelila otprilike one iste zazore što ih je Hrvatska gajila prema svim susjedima iz nekadašnje zajedničke države.

Tek nedavno Ivica Račan pokušao je izaći iz tih stiješnjenih okvira, odlučivši zajedno s Drnovšekom riješiti u paketu otvorena granična, imovinska i druga pitanja. No, njegovi partneri u peteročlanoj vladajućoj koaliciji kao jedan su se digli protiv toga, vidjevši u tome odličnu priliku da se u barem nečemu i oni svide dijelu biračke populacije koji ih sumnjiči da su anacionalni, ili barem nedovoljno nacionalni. Tako je sve vjerojatnije da sporazuma neće biti, nego će tražiti posredovanje međunarodnih arbitara.

Tako je Račanov pokušaj da Sloveniju predstavi kao posestrimu u ulasku Hrvatske u zapadni svijet, pred propašću. A hrvatska vanjska politika i dalje sliči na parabrod koji se priprema za duge pruge, dok ga one kratke niti zanimaju niti je za njih više sposoban.

Marinko Čulić