MOBILIZACIJA SPORTSKIH USPJEHA

Hrvatska:

MOBILIZACIJA SPORTSKIH USPJEHA

Netko je jednom rekao da bi sve političare, koji priželjkuju rješenje stanovitih problema oružjem, trebalo poslati na pusti otok usred oceana, pa neka tamo bespoštednim ratom između sebe ustanove pobjednika. Žitelji većine tranzicijskih zemalja Evrope imali bi zacijelo još jednu sličnu želju: da isti političari (ili političari uopće) svakako na taj otok ponesu i loptu, kako bi se zabavili sportom do iznemoglosti, samo za vlastiti račun i bez gnjavljenja ostalog puka. Ali, dakako da nije igra taj motiv koji političare privlači sportu, pa to čak nije niti njegov natjecateljski karakter. Jednostavno je sport popularan i omiljen među glasačkim svijetom, te efikasan kao iznimno komunikabilna društvena djelatnost, i red je da bude eksploatiran u svrhe vlasti. Od famozne antičke "kruha i igara", do suvremenih država s manjkom demokracije, malo je gdje iznevjeren taj princip.

Iskustvo bivše Jugoslavije nalik je onima u drugih socijalističkih zemalja, od Albanije do Kine i Kube. Sport je veličan kao idealno sredstvo za postizanje ravnoteže između duha i tijela, po čemu socijalizam slijedi opet jedan čuveni antički model, no upada u oko i neodoljiva sličnost sa nacističkim tretmanom sporta u odgoju novog čovjeka za novo doba. Totalitarna društva nastojala su sve držati pod kontrolom, i jedina je realna pogodnost pritom bila to što nije manjkalo novca za sport, što nije bio prepušten golom tržištu i milodaru sponzora. SFR Jugoslavija nije patila od represivnih slučajeva poput Rumunjske ili DR Njemačke, pa niti sportaši gotovo da nisu bježali na Zapad, iako jesu bili politički rabljeni kao paradigma uspješnosti samoupravnog društva. Osamdesetih je već i takav pritisak počeo jenjavati, da bi svaka moguća frustracija ubrzo zatim iščeznula.

Nastavak rata drugim sredstvima

U Hrvatskoj, neodespotija Franje Tuđmana nije odmah skupila sve konce nad sportom, bez obzira što je namjera za to pokazana prilično rano. Počeo je rat, sva natjecanja su minula, mlada država nije bila u sklopu međunarodnih asocijacija, novac je odlazio pomalo na obranu zemlje i podosta na privatne račune političara na vlasti... Ipak, već na Olimpijske igre u Barceloni 1992. godine odlazi Hrvatska s biranim sastavom vrhunskih sportaša, koji osvajaju nekoliko medalja u npr., košarci i tenisu. Domovinski auditorij reagira burnim odobravanjem, a linije fronte istodobno se zamrzavaju na slijedećih nekoliko ratnih godina, što omogućava kakva-takva ligaška natjecanja u neokupiranom dijelu Hrvatske. Kako se normalizira djelomično civilni život, tako i vlast uspostavlja kontrolu nad sportom, mobilizirajući sportaše i njihove uspjehe (kao pod vojnom obvezom) u svrhu obrane zemlje.

Da preskočimo primjere iz odbojke ili tenisa: nogomet je definitivno taj ekskluzivni predmet političke čežnje, u Hrvatskoj kao i u većini drugih tranzicijskih zemalja. "Dvadeset i dva muškarca koji histerično naganjaju napuhnuti svinjski mjehur", kako je povodom jedne utakmice napisao George Orwel, predstavljaju ritual usvojen bez rezerve, bitku oko koje se namiču odsudni nacionalni i spolni ulozi. E, u Hrvatskoj je nogometna priča odvijena u režiji jednog čovjeka, spomenutoga Tuđmana. Ne može joj se odreći dramatska napetost i epska obuhvatnost, budući da je kroz svega nekoliko godina savijen luk između dvije ključne pretpostavke, jedne teoretske i druge praktične. Prvo je Franjo Tuđman, dakle, ovako parafrazirao Clausewitza: "Nogomet je nastavak rata drugim sredstvima". A godine 1998., hrvatska reprezentacija osvojit će broncu na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj!

Svašta je stalo između te dvije zgode. Udružila se bila široka narodna fronta, da zadovolji vlastitu podaničku strast i kolektivno se osjeti boljom i jačom. Doduše, slučaj prvoga hrvatskog predsjednika odudara od uobičajene formule: Franjo Tuđman nije želio samo instrumentalizirati sport za političke ciljeve, nego se nastojao potvrditi i kao glavni taktičar u igri. Čovjek je bio idealan za onaj pusti otok; sujeta samo što ga nije natjerala da obuče dres i utrči na teren, budući da je ionako već bio proglašen za vrsnoga teorijskog znalca. Između dvogodišnjih reprezentativnih ciklusa, međutim, on je imao i stalnu nogometnu igračku, zagrebačkog prvoligaša Dinamo, kojemu je prvo promijenio ime u HAŠK Građanski, i konačno u Croatia. Klubu je zatim pripalo pet uzastopnih nacionalnih prvenstava, zahvaljujući nevjerojatnom spoju javnog novca, medijske podrške i sudačke pomoći.

Tuđman je bio u latentnom sukobu s navijačima: zagrebačkim jer im je oduzeo "sveto ime Dinamo", a ostalima jer je bezočno protežirao Croatiju. Poslije njegove smrti, razmjeri kriminala vezanog za taj klub istražuju se i dan-danas. Također, i drugi klubovi sudjelovali su u zavjeri, inače se ne bi mogla provesti. Bez obzira na čarke (publika je od policije dobivala batine zbog provociranja Vrhovnika), Franjo Tuđman je s navijačima još od 1990. godine njegovao koncenzus oko uzvišenoga nacionalnog cilja, i prosperiteta nogometne reprezentacije. Prvo su mu uoči izbora '90. pružili bezrezervnu podršku, a kasnije su bili formalno i ekstremniji nacionalisti od njega. Imali su mu što zamjeriti, ali ipak... Njihovi igrački idoli pridonijeli su idili, primjerice kapetan reprezentacije Zvonimir Boban, koji je izjavio da "bez Tuđmana ne bi bilo niti bronce u Francuskoj".

Mijena unatoč svemu

Danas već Croatia odavno nosi staro "sveto ime", i nije aktualni državni prvak, zbog čega je laknulo i mnogim njezinim navijačima... Ipak, ne bi se moglo kazati da je politika digla ruke od nogometa i sporta uopće. U socijalističkoj Jugoslaviji i jednako Hrvatskoj, na čelu sportskih foruma stajali su političari, naravno iz jedine dopuštene stranke komunista. U nacionalističkoj Hrvatskoj devedesetih to su također bez izuzetka bili funkcionari vladajuće Hrvatske demokratske zajednice. U načelno građanskoj Hrvatskoj potom, zasad se stvari ne mijenjaju pretjerano hitro, budući da sportska struka vrlo tromo uzima primat nad političkim silnicama. Nisu novi vlastodršci odmijenili stare (nisu stari još sasvim niti napustili svoje pozicije), bilo na dužnostima ili u svakodnevnoj retorici, ali se primjećuje da formalno ni oni još ne vide kako sport može i bez politike.

Momentalno se prašina još uvijek ne sliježe od začetka prošlogodišnje slovenske inicijative za osnivanjem zajedničke košarkaške "Jadranske lige" u zemljama nekadašnje Jugoslavije. Idući za boljim zaradama i kvalitetom natjecanja, sami sportaši uglavnom su usuglasili pozitivno stajalište oko toga, no donekle im remeti dogovor politička dubioza na koju se nitko ne usuđuje staviti točku. Zaključak glasi da će jednom doći možda vrijeme i za takvu ligu, ali nije baš jasno je li to već sutra... "Jadranska liga" će se unatoč tomu vjerojatno zaigrati, i preuzeti na sebe osnovni val političkog nezadovoljstva, no ujedno i natjecateljskog interesa. Profesor sportske kulture i publicist Željko Mataja o tome je svojedobno izjavio: "Mi očito više ne znamo gledališta napuniti samo radi sporta, nego nam je potreban netko koga ćemo mrziti. Zajednička liga stoga bi mogla uspjeti".

Ugledni zagrebački lingvist i pjesnik Sinan Gudžević (a nekadašnji beogradski nogometaš) svojim je iznimno zanimljivim stavom kontra zajedničkih liga otvorio dodatnu temu, budući da se zrelom argumentacijom razlikuje od svih dotadašnjih - mahom šovinistički nadahnutih - protivljenja: "Ovi su se narodi, točnije njihove elite i također većine, usuglasili da ne žele više živjeti zajedno, da to ne mogu niti hoće. Zbog uređenja je tog sporazuma pobijeno nekoliko stotina tisuća ljudi. Smijemo li mi sada dati pristanak, samo radi nečijih većih zarada, da se nakon tolike tragedije opet zaigra međusobna liga, kao da se ama baš ništa nije dogodilo?" Teško je odgovoriti naizgled retoričkoj pitalici, jer je s druge strane umiješana volja za igrom i kontaktom, koliko god bila morbidna i nedosljedna. Valjda nije i sama krajnje politična, na tragu bravure o nogometu kao nastavku rata.

Mijena je spora i neznatna, ali ipak postoji. Ona se može uočiti i u postupnom napuštanju kolektivističkog obrasca u sportu, te popularizaciji nekih individualnih disciplina, budući da su ovdašnji sportaši kroz posljednjih godinu-dvije ostvarili nekoliko velikih rezultata u veslanju, plivanju, atletici... Publika i mediji primijetili su pomak, i reagirali sa očitom simpatijom, što znači da i sami prolaze kroz period mentalne rehabilitacije. Oporavak sporta u Hrvatskoj zaokružit će se s takvim civilnim ostvarenjem, jer je zbog istoimenih devijacija i posrnuo u negaciju samog sebe. Za nadati se da će to pratiti i ekonomska svjetlija budućnost, uz podršku sponzora sportašima i njihovim klubovima. A tek kada jednom čisto sportska očekivanja i rezultati budu uravnoteženi, spoznat ćemo konačno i društvenu mjeru koja ne poziva u rat zbog kolektivnog osjećaja manje vrijednosti.

Igor Lasić, AIM Zagreb