KAD PREDSJEDNIK VOLI KOŠARKU
Crna Gora:Marta mjeseca, u beogradskoj hali "Pionir" na utakmici YUBA lige između košarkaša "Partizana" i "Budućnosti", podgoričkoj ekspediciji publika je poručila: "Ovo je Srbija". Ali, ne samo to. Igračima "Budućnosti" skandirano je: "Liberali, braćo mrska, sudiće vam kama srpska"! Potom je uslijedio upad huligana na teren i prekid utakmice.
Tri mjeseca kasnije, u odlučujućoj utakmici finala plej-ofa, kad se "Budućnost" okitila trećim uzastopnim naslovom prvaka države, podgorička publika jasno je odgovorila gostima iz Beograda da "ovo nije Srbija", ali im nije prijetila hladnim oružjem. Zato se, na kraju meča, salom prolomila obrada nekadašnje nesuđene himne - svojevrsnog zavjeta voljenom maršalu, "Od Vardara, pa do Triglava". U crnogorskoj novoj verziji, glavni stihovi glase: "Idi, idi, ko te jebe, lako ćemo mi bez tebe - Jugoslavijo, Jugoslavijo"!
Između ova dva ekstrema bitiše crnogorski sport, proteklih desetak godina u Saveznoj Republici Jugoslaviji.
Svojevrstan "feed back" između politike i sporta poznat je od antičkog doba. Tada su prekidani ratovi da bi se održavale Olimpijske igre. Olimpijade su opet poprišta demonstracije nadmoći pojedinih nacija. Ostaće upamćen jed njemačkog kancelara Adolfa Hiltera, na OI u Berlinu 1936. godine, kad mu je fantastični Džesi Ovens sa četiri zlatne medalje, pomutio iluzije o arijevskoj rasi. U doba "hladnog rata" reprezentacije blokovskih država posebno su bile motivisane u duelima sa "drugom stranom".
Taoci globalne politike
Jugoslovenski, samom time i crnogorski, sport je vješto koristio poziciju "nešto između" i uspijevao da odlomi dobar dio kolača uspjeha na međunarodnoj sceni. U tom periodu i sportom se rukovodilo iz komiteta, a biti na čelu nekog saveza bilo je prestižno kao i biti ministar u Vladi.
Situacija u Crnoj Gori bila je samo umanjena slika globalnog stanja. Sa dosta oskudnom sportskom infrastrukturom, te političarima koji nijesu imali mnogo sluha za potrebe vrhunskog sporta, crnogorski klubovi nijesu ni mogli igrati zapaženiju ulogu u ondašnjoj državi. Međutim, ženski rukometni klub "Budućnost" osvajao je i šampionske titule i pehare namijenjene pobjedniku Kupa. Ondašnje Titograđanke mogu se pohvaliti pobjedama u Kupu pobjednika kupova Evrope, te Kupu IHF- a. Vaterpolisti hercegnovskog "Jadrana" i "Kotora", sadašnjeg "Primorca", te karatisti i bokseri "Budućnosti", takođe su bili ekipni prvaci SFRJ. Imena boksera Miodraga Perunovića, džudiste Dragomira Bečanovića, kao i pokojnih karatista Dragana-Bata Ognjenovića i Samira Usenagića poznata su širom svijeta, baš kao i njihovi uspjesi.
Poslije raspada SFRJ Crna Gora je utopljena u "modernu federaciju". Politička majorizacija srpskih kadrova identično se reflektovala i u sportu. Odnosi broja predstavnika u tijelima i organima sportskih saveza kreću se od 2:1, pa 10:1 u korist Srbije. Na prste jedne ruke mogu se prebrojati savezi koji su konstituisani na paritetnoj osnovi. Osim toga, godine međunarodne izolacije stanje su dodatno pogoršale. Crnogorski sport ostao je do danas u svojevrsnom procjepu, postavši taocem globalne politike, odnosa dvije republike.
Jugoslovenski olimpijski komitet član je MOK-a, a federalni sportski savezi, takođe su članovi međunarodnih asocijacija. Nijesu uspjela nastojanja nekih crnogorskih saveza, motivisana zaštitom interesa sportista koje predstavljaju, da se direktno učlane u međunarodne federacije. Zvanična crnogorska politika nije htjela, a možda ni smjela da se suprostavi tom trendu. Krilatica "savez - to sam ja" najslikovitije opisuje stanje svijesti tih "sportskih" funkcionera.
- godine, počela se buditi "nacionalna svijest" crnogorskih sportskih radnika. I postali su sve glasniji vapaji da se zaštiti crnogorski interes u Beogradu. Pojedinci su se konačno "sjetili" da je uloga dekora kontraproduktivna. Drugima, međutim, takav status odgovara i sa velikim žarom rade protiv interesa matičnog saveza. Pojava je poznata kao "dedinjski" sindrom sluganstva kome se Crnogorci u Beogradu teško odupiru. Čudno, ali istinito: ispada da je lakše bilo smijeniti Miloševića 5. oktobra nego li vrh Fudbalskog saveza Jugoslavije koji suvereno "drže" Crnogorci Miljan Miljanić i Branko Bulatović!
Ali, predaje na sportskom polju nije bilo. Naprotiv. Iz sezone u sezonu crnogorski sportisti osvajaju mnoštvo titula, kako na domaćoj tako i na međunarodnoj sceni.
Rukometašice "Budućnosti" jedine su šampionke od postojanja SRJ, a četiri godine uzastopno igrale su u polufinalu Kupa šampiona Evrope. Košarkaši istoimenog kluba tri puta uzastopno osvojili su šampionski pehar, a posljednje dvije sezone plasirali su se među 16 najboljih timova starog kontinenta. Rukometaši "Lovćen osiguranja" sa Cetinja takođe su šampioni države, a u debitantskoj sezoni u Kupu šampiona ostvarili su podvig i plasman među osam najboljih. Istoimeni auto-klub sa Cetinja apsolutni je prvak države. Šampioni SRJ u kontinuitetu su karatisti i stonoteniserke "Budućnosti", padobranci iz Podgorice, a ove sezone pridružili su im se i odbojkaši "Budvanske rivijere" koji su postali prvaci zemlje Olimpijskog šampiona. Kup SRJ u odbojci takođe je osvojio crnogorski tim: "Budućnost-Podgorička banka". Ivan Strugar je profesionalni i amaterski prvak svijeta u dvije kategorije i najbolji kik-bokser WAKO federacije.
Jasna logika kapitala
Crnogorska je država shvatila da su uspjesi na sportskom polju najbolja i najisplativija reklama. Zbog toga su se u našoj republici okrenuli stvaranju evropski konkurentnih timova (prije svega) i taj trend, za sad, daje rezultate. I nije slučajno što su najskuplji tim upravo košarkaši "Budućnosti". Poznato je, naime, da gotovo sve njihove utakmice prati crnogorski predsjednik Milo Đukanović.
Koliko je to presudno uticalo na procvat podgoričke košarke najbolje svjedoči grafit na zidu fudbalskog kluba "Budućnost", koji godinama tavori pri dnu ionako slabe jugoslovenske prve fudbalske lige. Razočarani navijači su sprejom napisali: "Kad bi predsjednik volio fudbal..."
A to što se vedete šampionskih klubova pojavljuju na propagandnim spotovima i na promocijama vladajuće koalicije u Crnoj Gori, valjda je vid zahvalnosti za ne mala ulaganja koja se, opet pod patronatom države, slivaju u kase šampiona. Iz navedenog je lako uočiti dominantni način finansiranja klubova, jer zakonska regulativa u Crnoj Gori ne podstiče uspješne biznismene da se ozbiljnije uključe u finansiranje sporta, dok je većina privrednih subjekata u takvom stanju da bi i njima trebao sponzor.
Mada suvereni na domaćoj sceni, vodeći klubovi iz država sa prostora nekadašnje SFRJ, teško mogu bilo šta učiniti u najatraktivnijim evropskim ligama poput fudbalske, košarkaške, odbojkaške ili rukometne, u kojima se vrti najviše novca. Logika kapitala je jasna. Svaka od ex-Yu država, ponaosob, u svijetlu velikih brojki, malo je marketinško i svako drugo tržište. S toga je mnogo isplativije da se u završnicama evroliga nađu medijsko-marketinški atraktivniji timovi iz Španije, Njemačke, Italije, Francuske ili pak Grčke, nego šampioni ex-Yu republika, bez obzira na kvalitet tima i lepršavost igre koju prikazuju.
Zbog toga se samo po sebi nametnulo međusobno povezivanje najboljih timova država sukcesora SFRJ, kako bi neprikosnoveni šampioni, u jednoj sasvim novoj ligi, brusili formu i podizali kvalitet neophodan da se uhvate u koštac sa moćnim i bogatim. Inicijativa za formiranjem "Jadranske lige" u košarci u fazi je realizacije i podgorička publika će opet gledati "Cibonu", "Zadar", "Olimpiju"... Zvanična Podgorica već je dala "zeleno svjetlo" i podržala što hitnije stvaranje Jadranske lige. U fudbalu se, još uvijek stidljivo, pominje balkanska integracija. Rukometni savezi u tome kasne, iako bi njihove lige privukle najviše posjetilaca.
Poslije godina stradanja i međusobnih ratovanja, kad je svaka vrsta mudrosti bila u zapećku, sport se opet pojavljuje kao koheziono tkivo država i naroda nekad zajedničke domovine. Svi koji su se iskreno nadali da će po iživljavanju nacionalnih hirova i spoznaje da je svaka od novonastalih država u svakom smislu patuljak, sa ligaškim utakmicama koje u prosjeku prate nekoliko stotina gledalaca, dobijaju satisfakciju samo deset godina kasnije. Vjerovatno će prvih nekoliko utakmica biti bolno i teško će se suzbiti bijes ostrašćenih navijača inspirisan ožiljcima i traumama prethodnog perioda. Kad se to prevaziđe, možemo očekivati istinske spektakle u dvoranama "Od Vardara pa do Triglava".
Do tada će valjda i Crna Gora, jedini preostali taoc velikodržavnih projekata na ovim prostorima, odlučiti: da li reći zbogom Jugoslaviji ili ostati u joj.
Milivoje Kovačević, AIM Podgorica