IGRE OKO IGARA

BiH:

Bih, Federacija:

Započinjanjem erozije SFRJ i jačanjem različitih tendencija usmjerenih protiv takve zajednice, počele su da jačaju i centrifugalne sile u jugoslavenskom sportu. Sportske arene ubrzano su i organizovano pretvarane u propagandno - politička poprišta i bezmalo ratišta, a ogromna energija masa skoncentrisana po stadionima i borilištima upregnuta je u političke ciljeve. Istinski sport se opirao dezintegrirajućoj politici do posljednjeg časa, ali je kraj jednog koncepta bio očigledan. Zapravo, možda je jedna od posljednjih bitnih zajedničkih institucija SFRJ bila njena nogometna reprezentacija koja je učestvovala na svjetskom prvenstvu u Italiji 1990. godine i čak postigla veoma zavidan plasman. Rat je kod kuće tada već praktično počinjao.

Takmičenja određena politikom

Onoga časa kada je definitivno pobijedio koncept razdvajanja, uz neviđen pritisak na svaku uspomenu vezanu za "zajednička vremena", sport je promovisan u specijalno oružje. Podjednako kao na političkom terenu, tako su i na sportskom pobijedili separatizmi, nacionalizmi, lokalizmi, klaustrofobija, prekidi komunikacija, zatvaranja u torove, veliki i mali džeparoši i hohštapleri... U ime svega ovoga, kvalitet vrhunskog sporta u Bosni i Hercegovini je srozan na najniže moguće grane. Ogromna većina najboljih sportista otišla je u inostranstvo i tamo nerijetko igraju u vrhunskim klubovima. U tzv. državnim selekcijama danas, zato, izuzetno rijetko igra neko iz lokalnih, domaćih klubova. Reprezentacije u svim sportovima sastavljane su gotovo u pravilu bez sportista iz Republike Srpske, a donedavno i bez onih sa prostora bivše "Herceg Bosne". Razlog je sasvim jasan, a sportisti ga čak i ne kriju - učešće u reprezentaciji BiH ne dozvoljavaju, uz različita obrazloženja ne suštinske naravi, oni političari koji smatraju da će time ponovo ojačati aspekti države protiv kojih su se nacionalističke politike borile: cjelovita, multietnička, savremena država u kojoj će prevashodni kriteriji, i u sportskoj selekciji kao i na drugim poljima, biti individualni kvalitet i sposobnost a ne ekskluzivno nacionalni kolektivizam.

Unutrašnja organizacija svih takmičenja u Bosni i Hercegovini u potpunosti je određena političkom situacijom i polako se mijenja u zavisnosti od te situacije. Košarkaši su, kao i uvijek do sada, otišli najdalje u pomjeranju kriterija od rigidno političkih do sportsko profesionalnih. Neposredno nakon rata postojale su tri potpuno odvojene lige, od kojih dvije u Federaciji i jedna u RS-u. Potom su dvije lige u Federaciji igrale po sistemu doigravanja onih što su bili najbolji na kraju odvojenih prvenstava, da bi se konačno uspostavila jedinstvena liga za područje cijele Federacije. Košarkaši sa područja sa hrvatskom većinom već odavno igraju u reprezentativnoj selekciji BiH koja je, kao jedina, priznata od međunarodnih košarkaških asocijacija. Od prošle godine, međutim, u procese objedinjavanja vrhunske košarke na području cijele BiH uključio se i Košarkaški savez Republike Srpske, pa je formirana završna, jedinstvena liga pod imenom finansijskog sponsora "Stella Artois", u kojoj igraju "Sloboda Dita", "Zenica", "Igokea", "Borac", "Široki" i "Brotnjo", znači po dva tima sa svih prostora na kojima je većinski jedan od tri naroda u BiH. Ovakav sastav lige, međutim, nije utvrđen po nacionalnom "ključu", već je rezultat takmičarske selekcije koja se, eto, poklopila sa "ključem". Jasno je da se i u RS svim ovim polako stvara atmosfera za učešće tamošnjih igrača u reprezentativnoj selekciji. Jedan od najboljih igrača iz banjalučkog "Borca", Kukić, već je u više navrata javno izjavio kako bi "rado igrao za reprezentaciju ako se ovi dogovore..." Ko su to "ovi", lako je pretpostaviti - političari.

Vrijeme ipak radi za sport

Igrači, isto kao i istinski sportski funkcioneri, znaju da bez ulaska u međunarodnu konkurenciju ne mogu realizovati sportske ambicije, kvalitet koji posjeduju i poslovne apetite. Bez objedinjenih takmičenja i jedinstvene reprezentacije na čemu insistiraju bez ostatka i svjetska i evropska košarkaška federacija, nema ništa od snova i želja. Logika života tu nadjačava logiku uskogrude politike. Stvar postaje pomalo "zarazna" čak i na širem planu. Već neko vrijeme širim prostorima bivše Jugoslavije kruži ideja, čiji je začetnik Bogdan Tanjević, legendarni tvorac i trener sarajevske "Bosne" iz vremena kada je ovaj tim osvojio sami vrh Evrope, a sada trener aktuelnog evropskog prvaka, reprezentacije Italije i ujedno trener skupe selekcije podgoričke "Budućnosti". On, naime, pokušava da formira tzv. "Jadransku ligu" koju bi sačinjavali najbolji klubovi sa prostora bivše Jugoslavije, uz još neke timove iz okolnih zemalja, jer je svjestan da samo najjača konkurencija može koliko - toliko održati kvalitet evropske košarke uz bok fantastičnim Amerikancima. Koliko je poznato, košarkaši su objeručke za, a mnogi političari još uvijek protiv. Moglo bi se ironično postaviti pitanje kojim se obrazlaže ovakav stav političara: "Zašto smo onda ratovali ako ćemo opet zajedno..." Vrijeme, čini se, radi protiv njih a u korist sportske i ljudske dimenzije sporta.

Malo manje od košarkaša uradili su rukometaši. Do prošle godine u Federaciji BiH su se igrale dvije odvojene lige, a u Republici Srpskoj treća. Potom su se igrala doigravanja. Nikakvih ozbiljnijih incidenata nije bilo. U Sarajevu je čak odigran veliki turnir na kome su učestvovale vodeće ekipe iz BiH, potom iz Srbije, Hrvatske, Slovenije, Crne Gore i Makedonije. Reprezentacija BiH, koja se bori za odlazak na evropsko prvenstvo, okupila je sve najbolje iz svijeta što je porijeklom iz BiH, od igrača do trenera. Atmosfera je odlična, isto kao i dosadašnji rezultati. Pa ipak, koplja se lome oko eventualnog uspostavljanja zajedničke lige, znači nečega što je mnogo više od doigravanja nakon tri odvojene lige. Ako od toga ništa ne bude ove godine, biće dogodine. Naravno, ukoliko do tada popusti politika.

Sa fudbalom, odnosno nogometom, daleko je najteže. Najviše publike, najviše novca, najveći utjecaj i najveći politički interesi. Kao što su najveći i oni kriminalni. Stari Mostarci kažu: "Kad 'Velež' zaigra na stadionu pod Bijelim brijegom koji je u ratu okupirao 'Zrinski', onda možemo razgovarati o jedinstvenom gradu. Sve je ostalo manje važno".

U Federaciji postoji jedinstvena liga i malo kome još pada na pamet da tu preferira politiku ispred takmičenja. Ni publika odavno više nije "popaljena" onako kao nekad. Zvijezde reprezentacije su podjednako Hasan Salihamidžić kao Sergej Barbarez, Elvir Baljić kao Marko Topić ili Tomislav Piplica. Bruno Akrapović je, reklo bi se, poseban miljenik sarajevske publike. Na drugoj strani, već duže od godinu dana funkcioneri saveza iz Sarajeva i Banje Luke obmanjuju javnost kako je "najveći dio detalja oko ujedinjenja usaglašen, ali postoje još neke razlike". Fudbalski savez RS, ipak, ne želi u Nogometni savez BiH, mada je ovaj posljednji jedini priznat u svijetu. Ovaj stav je dobro orkestriran i šire. Nedavno, u vrijeme tv prenosa zvanične kvalifikacione utakmice reprezentacije BiH sa Austrijom, televizija RS je prenosila utakmicu Jugoslavija - Švajcarska... Fudbalski ulog u politici, ipak, prevelik je da bi se vlasnici novostvorenih entiteta kao državica njime kockali. Jer kada TV-fudbalske mase počnu svakodnevno doživljavati stadione u Sarajevu, Banjaluci, Mostaru, Prijedoru, Tuzli, Drvaru, Čapljini itd. kao dio iste priče, onda počinje i ona faza koje se zaljubljenici nacionalne samoće najviše boje. Počinje jačanje svijesti o postojanju države Bosne i Hercegovine, a to je ono što kod mnogih ratnih profitera raznih profila izaziva istinsku paniku. Zato je još uvijek "dozvoljivo" zaklinjati se u Dayton i prihvatanje međunarodne zajednice ali samo na terenu malih, individualnih sportova. Tu je čak moguće formirati i zajedničke timove za velika takmičenja, Olimpijadu itd., dozvoljavati tv prenose i iz drugog entiteta. Fudbal, međutim, do daljnjeg ostaje veliki zabran, za veliku politiku i veliki biznis. Onih koji tu vuku konce ne tiču se propale karijere talentovanih momaka koji bi pod jednu zastavu i jedan grb pa makar to sve skupa i ne doživljavali onako emotivno kao što se doživljavalo nekad. Kao što u krajnjoj liniji političari koče sportske integracije različitim izolacijama u ime vlastitih biznisa, tako i spotsti imaju ispravan osjećaj da se barijere moraju razbijati u ime njihove ljudske, sportske pa i poslovne afirmacije. Vrijeme, ipak, radi za njih. Još kad bude hljeba i sa igrama će biti lakše.

Zlatko Dizdarević, AIM Sarajevo