SPORT I POLITIKA U BALKANSKIM DRUŠTVIMA

Uvod:

Uvod

Kroz dugu istoriju organizovanih društava i država vjerovatno nikada nije mudrost vladanja masama bila tako precizno definisana kao kroz čuveni slogan kojeg je s kraja prvog vijeka ove ere izgovorio rimski orator i satirični pjesnik Juvenal: "Panem et circenses" (hljeba i igara). Imperatori, vladari raznih vrsta, carevi, kraljevi, predsjednici itd. dobro su i brzo shvatili mudrost poruke. Nahraniti ih i onda im dati igara, bilo je često sasvim dovoljno da bi se masama vladalo, da bi im se ponudila iluzija da su sretni, da bi ih se obradovalo i angažovalo, te tako držalo podalje od opasnih misli što se moćnicima nikada i nigdje ne sviđaju.

U suštini ove filozofije uglavnom je, naravno, bila svojevrsna manipulacija. Ona je sama po sebi bila dovoljno značajna kako bi se vladari potrudili da je produžavaju, organizuju, podupiru i razvijaju. Takmičenje kroz igru svake vrste u osnovi je uvijek počivalo i na drugim porivima koji su, usmjereni drugačijim motivima, izrastali u nadmetanje ko će brže, više, dalje... Pa, ipak - bez obzira na veoma različite faze u razvoju takmičenja, od krvavih "utakmica" u kojima je ulog bio goli život, preko čistog i uzvišenog olimpizma, pa sve do neviđeno sofisticiranog i nezamislivo krupnog biznisa - sport kao nadmetanje, kao nagon za pobjedom, kao elemenat pojedinačne ili kolektivne identifikacije, nikada nije uspio da se odvoji od politike. Čak je rijetko kad uspio da se transformiše u aktivnost koja nije politika u elementarnom smislu tog pojma. Nacija, država, zastava, himna, boja kože - sve je to neraskidivo vezano za sport, ma koliko se istinski zanesenjaci nadmetanja kao čiste ljudske nadgradnje trudili da negiraju ovu činjenicu.

Već krajem 19. vijeka, i posebno u prvoj četvrtini 20. vijeka, kako to ističe i Stefano Pivano, neki pojedinci, partije ili sama država koriste sport kao promotera vlastite ideologije ili politike. Čak, u Francuskoj se u tom periodu sportska politika vodi od strane Ministarstva inostranih poslova! Nadalje, kako piše Ignacio Ramonet, fašisti su zamišljali fudbal kao "prostor prigodan za iznošenje na scenu velikih gomila, da bi se(...) izvježbali nacionalistički poleti masa". Kada je Italija osvojila Svjetski kup 1936. godine, list Il Mesaggero piše: "I u trenutku kada podižemo kup pobjede - plod tolikih nastojanja - masa nudi Dučeu svoju zahvalnost. Jer naša ekipa je igrala u ime Mussolinija..." Hitler, koji je zamišljao svet kao jednu arenu u kojoj će arijevski gladijator pobijediti gladijatore svih ostalih rasa (nije slučajno što nacistička Biblija nosi naslov "Mein Kampf"), vidi sport ogoljenijim okom. "Milioni tijela prekaljenih sportom, ispunjenih ljubavlju prema domovini i sa ofanzivnim duhom mogla bi se transformisati, za dvije godine, u jednu vojsku", piše on.

Ali, njegov sunarodnjak (u tada već podijeljenoj domovini), Eric Honecker - koji je pripadao jednoj drugoj totalitarnoj ideologiji, točnije komunističkoj - i sam indirektno podržava hitlerovsku filozofiju. Veoma brzo, 1948. godine, on izjavljuje: "Sport nije cilj sam po sebi, već sredstvo za postizanje drugih ciljeva". Staljinistički režimi, piše Ignacio Ramonet, neće se ustručavati da koriste sva sredstva za stvaranje šampiona da bi ih upotrebili kao zastavnike njihove politike. Nakon Olimpijskih igara u Minhenu 1972. godine, list Pravda piše da "velike pobjede zabilježene od strane Sovjetskog Saveza i bratskih zemalja su najblistaviji dokaz da je socijalizam najpovoljniji sistem za čovjekov fizički i umni razvoj". Unutar ovog okvira nisu izuzetak ni predsjednici SAD-a. U vrijeme Hladnog rata, 1974 godine, američki predsjednik Ford je izgovorio slijedeću "vruću" frazu: "Imajući u vidu šta predstavlja sport, može se reći da jedan sportski uspjeh može služiti jednoj naciji isto toliko kao i jedna vojna pobjeda"! U tako nešto izgleda da apsolutno vjeruje i malo strašilo SAD-a, te veliki totalitarista svoje zemlje Fidel Castro. Nekoliko sportskih uspjeha Kube služe tom "kamaradu" kao ukrasna vitrina režima.

Insistiranje na potpunim integracijama, miješanom društvu, formalnoj jednakosti, ravnopravnosti i uopšte kolektivizmu, imalo je svoj puni odraz na poziciju i karakter sporta u socijalizmu. Pripadajuće države su tada insistirale prevashodno na amaterizmu u sportu, na masovnoj "fizičkoj kulturi" utemeljenoj na sloganu "u zdravom tijelu zdrav duh", a tek nešto kasnije i na profesionalizaciji vrhunskog sporta. Bilo je to u mjeri u kojoj se sportski rezultat počeo uspostavljati kao snažan elemenat promocije i afirmacije ukupnog društva i sistema, posebno na međunarodnoj sceni.

Konačno i nažalost, nema bolje potvrde za Ramoneovu analizu od međuetničkih konflikata u zemljama bivše Jugoslavije. Socijalna osnova nacionalizma - piše Vlatko Sekulović - manje ili više je ista: "navijači nacionalizma" regrutuju se u redovima lumpenproletarijata i sportskih ultra navijača... Neki od njih, zahvaljujući ratovima u bivšoj Jugoslaviji, pretvorili su se u "heroje"... A herojske plodove njihove strasti imamo priliku ubirati i dan-danas, jednako na sportskim pozornicama i po ulicama zajedničke balkanske svakodnevnice.

Z. Dizdarević, G. Kapplani