OD KRALJEVIĆA MARKA DO MC DONALD'S HAMBURGERA

BiH, Rep. Srpska:

BiH, Republika Srpska:

Jedno od središnjih mjesta u srpskoj mitologiji zauzima lik Marka Kraljevića. Đaci u Republici Srpskoj sreću se sa njim već u trećem razredu osnovne škole, u udžbeniku iz poznavanja prirode i društva. Slikom "opjevanog junaka iz srpske istorije" ilustrovana je, gle čuda, lekcija o austrougarskoj okupaciji s početka 20. vijeka. Tako zbunjeni učenici mogu pomisliti da nesretnog Franca Ferdinanada nije ubio metak Gavrila Principa, nego topuzina Kraljevića Marka.

Ni u epsko-mitskom, ni u istorijskom smislu, sin Kralja Vukašina ne spada u 20. vijek. A umni ljudi tvrde da su mitovi najopasniji ako se istrgnu iz konteksta i ako se "sele" iz jednog u drugo vrijeme. Pisci pomenutog udžbenika nisu se potrudili da objasne djeci, da li je Kraljević Marko bio, kako je desetercem opjevan, vanvremeni nepobjedivi junak izuzetne hrabrosti i lukavstva, ili tek jedan od otomanskih vazala iz 14. vijeka, kako tvrde istoričari. Tačnije, u tom udžbeniku Kraljević Marko se ni ne pominje. Čemu onda služi njegova slika, sve sa Šarcem i sabljom dimiskinjom?

Mr. Svetozar Ličina, zamjenik direktora Republičkog pedagoškog zavoda, priznaje da ovo nije jedina nelogičnost u udžbenicima u Republici Srpskoj. Za sve je, kaže, kriva žurba. Godinama su đaci u RS učili po beogradskim udžbenicima, a kada je pod pritiskom međunarodnih faktora, donesena odluka da se u BiH ne mogu koristiti udžbenici iz drugih država, valjalo je na brzinu sastaviti svoje. Tako su u julu 1999. rođeni prvi autohtoni udžbenici Republike Srpske.

Mjesto i smisao mitova

"Svaki narod i svaka država imaju svoje nacionalne mitove, oni su neophodan deo nacionalnog identiteta i kulture, pa tako imaju svoje mesto i u obrazovanju, smatra Olivera Pavlović", viši asistent na Filozozfskom falkultetu u Banjoj Luci. "Kao što Srbi imaju kosovski mit, mit o lozi Nemanjića, o svojim bitkama i junacima, tako i Amerikanci gaje mit o američkom snu, o demokratiji, ljudskim pravima."

Srbi, dakle, kao i ostali balkanski narodi, imaju uglavnom "muške" nacionalne mitove, vezane za bitke i ratove. Kada se u srpskom mitu pojavi ženski lik, to je ili majka junakova (Majka Jugovića) ili njegova neljubljena vjerenica (Kosovka djevojka), ili pak neka preispoljna kučka koja samo donosi nesreću (Prokleta Jerina).

"Mit nastaje u teškim vremenima, da bi pomogao čovjeku da ne klone, da bi mu vratio nadu. Zato se ne treba čuditi što su mitovi vezani za ratove", objašnjava mr. Svetozar Ličina. - U takvim mitovima ima dosta ružnog, dosta patnje i stradanja, kao uostalom i u bajkama. Ali, mit, kao ni bajka, ne nosi u sebi loše poruke. Naprotiv, on afirmiše visokoetične vrijednosti: čovječnost, hrabrost, očuvanje nacionalnog identiteta. Loša poruka nastaje lošom interpretacijom i zloupotrebom mita: kada se on izuzme iz konteksta i primijeni na aktuelno vrijeme. Kako izgleda zloupotreba mita i "seoba" mitske priče kroz stoljeća, osjetili smo na sopstvenoj koži. Priča o ugroženim Srbima, žrtvama bratskih naroda i svjetske zavjere, počela je upravo na ishodištu kosovskog mita. Na Gazimestanu, na Vidovdan godine 1989. povodom 600. godišnjice Kosovske bitke, Slobodan Milošević je održao prvi u nizu svojih istorijskih govora, u kojima je "sve srpske zemlje" pozvao da se dignu i ujedine. U narednih nekoliko godina bosanski Srbi su, u njegovoj priči i politici, evoluirali od "nebeskog naroda" u "nezahvalne izbjeglice" i na kraju u "glupe Bosance" koji, eto, ne shvataju njegovu misiju.

"Zloupotreba mita u dnevnopolitičke svrhe je skandal, vrhunac neukusa i koristoljublja. Političari koji to čine, ustvari zanemaruju kolektiv kome se obraćaju, njihove interese i stremljenja, i misle samo na sebe i svoju korist. A to nije prosto greška, to je grijeh", kaže profesor Ličina.

No, nisu samo nacionalni mitovi zgodni za poigravanje sa narodnim masama. Na prostorima koji danas čine Republiku Srpsku, i mitovi druge vrste su imali dobru prođu. Šta je, recimo, bila Banja Luka osamdesetih? Grad satkan od mitova: grad najljepših žena, grad sportista, zelenila i - "najjugoslovenskiji grad". U popisu stanovništva 1990. čak petina stanovnika je u rubriku nacionalnost upisala Jugosloven. Ali na izborima 1991. u Banjoj Luci su ubjedljivo pobijedile nacionalne stranke, a SDS je imao čak apsolutnu većinu u opštinskoj skupštini. Bilo je dovoljna samo godina da se banjalučko jugoslovenstvo, kojim su se tako ponosno razmahivali komunisti, rasprši kao magla nad Vrbasom. A za dvadesetak mjeseci, ovaj grad je postao "Pijemont srpstva" i "novi Knin". Za posljednjih stotinak godina glavna banjalučka ulica je promijenila nekoliko impresivnih imena. Zvala se, prvo, Carski drum. Ista ulica 1942. je postala Ulica Ante Pavelića. Od 1945. do prije nekoliko godina zvala se Ulica Maršala Tita. Danas nosi ime Kralja Petra Prvog Karađorđevića. Banjalučani je i dalje zovu prosto glavna ulica.

Zvali su je tako i u ona sretna vremena, kada je ovim prostorima vladao mit o dobrom životu bez rada i muke. Govorilo se da se nigdje ne živi kao u Bosni: ne radiš ništa, trošiš mnogo, družiš se i uživaš. Praznika mnogo, a za praznike, zna se, roštilj, ražanj, hladno pivo i kozaračko kolo. Buđenje iz bajkovitog socijalističkog sna, još uvijek traje i teško je, kao što je nekad bio težak mamurluk nakon prvomajskog derneka. Mnogima ni dan danas nije jasno da su prošla vremena "socijalnog, penzionog i sigurne plate".

Oni koji su nekad vezivali crvene pionirske marame i učili da Tito i Partija vode računa o svemu, a njihovo je samo da rastu i postanu korisni članovi socijalističkog društva, danas, zbunjeni svime što im se izdešavalo, pokušavaju da vaspitaju svoju isto tako zbunjenu djecu. Na ono malo školskih časova, raspoređenih između đačkih raspusta i nastavničkih štrajkova, oni uče ćirilicu, vjeronauku, istoriju srpskog naroda, epske pjesme... Popodne hitaju na engleski, računarske kurseve i časove tenisa, kako bi se pripremili za izazove novog vremena. Uz to prisluškuju priče odraslih: da je najbitnije u životu zaraditi novac, biti moćan i uspješan. A uveče gledaju televizijske serije kojima dominiraju ženska ljepota i muški mišići.

Savremene migracije mitova

Svaki od ovih primjera nosi u podtekstu neku od mitskih slika, često i sukobljenih. Kojim mitovima vjerovati: onim nacionalnim, tradicionalnim ili onima koji promovišu kulturnu globalizaciju i uniformnost?

"Mi smatramo da smo se usrećili preslikavanjem Evrope i Amerike, ne primjećujući da pri tom postajemo ne samo smiješni nego i nakaradni", smatra Svetozar Ličina. "Težeći ka komunikaciji, mi ustari idemo u izolaciju, u otuđenje u kojem se gubi kolektiv i svaki se čovjek zatvara u sebe. Mi, slavenski narodi, razlikujemo se od Germana ili Anglosaksonaca. Biće pogubno, ako u trci za vrijednostima koje nam nameću drugi, zanemarimo svoju slavensku dušu i duhovnost."

Ipak, neki novi mitovi se neumoljivo useljavaju na slavenski Balkan. Nedavno je američki ambasador u Sarajevu izjavio Tomas Miler da će biti siguran da je BiH krenula putem napretka, tek kada u ovoj zemlji Mek Donald's otvori svoje restorane. Zašto bi baš američka varijanta pljeskavice bila znak napretka? Zato što ona nije samo hamburger, nego oličenje američkog sna. Da se ideja gospodina Milera dobro primila i u RS, pokazala je jedna emisija na banjalučkoj Alternativnoj televiziji. U kontakt program, na temu prenosa jasenovačke muzejske zbirke u Muzej holokausta u Vašingtonu, javio se jedan mladi Banjalučanin i to samo zato da bi pokazao kako ga pomenuta priča nimalo ne zanima. Rekao je da će biti sretan kada Narodna skupština RS bude, umjesto o muzejskim zbirkama, raspravljala o tome da li je bolja koka kola ili pepsi kola. Koliko neumjesna, primjedba ovog mladića je i znakovita. Mogu li zaista koka kola i big mek biti instant zamjena za prošlost, sadašnjost i budućnost? Ili je Balkan, prosto umoran od ratova i politike, posegnuo za osvježenjem, oličenim u nevjerovatnoj lakoći američkog sna.

Kada konačno Mek Donald's stigne na bosanske ulice, mnogi će se razočarati spoznajom da je američki hamburger prilično bljutav za naš balkanski ukus. Biće zato dobro, ako se u blizini nađe i leskovački roštilj i banjalučki ćevap i malo ljutog travničkog sira.

Milkica Milojević (AIM Banja Luka)