Parlament u zapećku

Aim, Zagreb, 30.9.2001.

Nakon što je umro Franjo Tuđman i nakon što je HDZ otišao u opoziciju, Hrvatska je nakanila dokinuti polupredsjednički sistem (sistem koji je davao carske ovlasti predsjedniku Republike) i što više naglasiti ulogu parlamenta u donošenju ključnih političkih odluka. I bi tako: tokom proteklih godinu i pol dana promijenjen je Ustav, Hrvatski je sabor formalno dobio značajne ovlasti, predsjednik Republike uglavnom je razvlašten i bavi se dodjeljivanjem državnih odlikovanja, te priznanja prilikom proglašenja najbolje krave na nekom seoskom sajmu... No, ništa se, u suštini, nije izmijenilo: parlament i danas funkcionira kao glasačka mašina, a ono što je nekoć bio predsjednik Republike danas je predsjednik Vlade. U rukama Ivice Račana u ovom je trenutku koncentrirana najveća politička moć u Hrvatskoj, a sve ključne odluke donose se na koordinacijama vladajuće petorke. Pritom se, dakle, zaobilazi i Vlada, a Sabor se pojavljuje tek da izglasa ono što je dogovorilo pet mudraca predvođenih Račanom. Ili da izglasa ono što je odlučio sam Ivica Račan.

Marginalnu ulogu parlamenta zastupnici u tom tijelu prihvatili su bez ikakva protivljenja. Svjesni su, naime, da su u najviše zakonodavno tijelo došli po partijskoj liniji, pa im ne pada na pamet da upotrebljavaju mozak prilikom rasprava o važnim zakonima: glasaju po uputama stranačkih čelnika, jer su svjesni da bi u suprotnom mogli ostati bez dobro plaćene hladovine u saborskim klupama. Zbog toga su iste te klupe najčešće prazne, a Sabor muku muči s kvorumom. Većina se saborskih zastupnika, naime, ozbiljno odlučila ne miješati u vlastiti posao.

"Kod nas se vlast pokušava koncentrirati na koalicijskim koordinacijama, gdje se ne vodi računa o principijelnim odlukama, nego o stranačkim i liderskim ambicijama. Glavni su problem liderske ambicije stranačkih vođa koji donose strateške odluke što se provode kroz Vladu i Saboru", iznio je svoje mišljenje u zagrebačkom "Jutarnjem listu" profesor ustavnoga prava dr. Branko Smerdel. Slično razmišlja i dr. Zdravko Tomac, istaknuti SDP-ovac i saborski potpredsjednik: "Kod nas se, nažalost, nastavlja praksa iz doba komunizma i HDZ-a, kad su se odluke donosile u neformalnim tijelima izvan institucija sistema. Hrvatska se ne može voditi dogovorom čelnih ljudi na ručkovima i ad hoc sastancima", smatra Tomac i nastavlja: "Forsiranje proporcionalnog izbornog sustava na svim razinama dovelo je do stvaranja partitokracije. Takvim sustavom bira se stranka, a ne čovjek. Logična posljedica toga je da šef stranke dobiva preveliko značenje, jer se ljudi u stranci više trude svidjeti šefu nego biračima. Tako se stvara kult lidera, koji si onda uzimaju za pravo da odlučuju i na državnoj razini".

Ako ćemo gledati strogo formalno, Vlada nema prevelike ovlasti i te se ovlasti apsolutno uklapaju u ono što se naziva parlamentarnom demokracijom. Međutim, Vlada u stvarnosti prisvaja goleme ovlasti, jer zna da svaku svoju odluku može provesti preko parlamenta u kojemu ima potrebnu većinu. Sabor je tako pretvoren u glasačku mašinu, mašinu koja nema nikakva utjecaja na prvu fazu donošenja bilo koje odluke.

"U Saboru uglavnom dobivamo gotove materijale i nemamo priliku na bilo što utjecati u prvoj fazi, kad se stvaraju odluke, koncepcije, izrađuju zakonski prijedlozi... Smatram da se mora mijenjati saborski poslovnik radi jačanja parlamentarnih odbora koji su danas potpuno marginalizirani. Ministrima u demokratskim državama ne pada na pamet da, kao naši, na sjednice odbora šalju zamjenike ili pomoćnike. Ljudi osjećaju gdje su izvori moći, a to što ministri ne dolaze u parlament pokazuje koliko važnim i utjecajnim smatraju zastupnike", kazao je u "Jutarnjem listu" dr. Zdravko Tomac. I javnost, naravno, prepoznaje gdje su izvori moći i tko donosi odluke: Sabor je, u javnoj percepciji, potpuno izuzet od odgovornosti, a za sve što se dogodi u zemlji građani krivim (ili, rjeđe, zaslužnim) smatraju Ivicu Račana. Navlas isto kao nekoć, kad je Franjo Tuđman bio odgovoran za sve.

"Mi smo, de facto, polupredsjednički zamijenili poluparlamentarnim ustrojem u kojem je posebno apostrofirana uloga prvog čovjeka Vlade. Ne zabrinjavaju me toliko sastanci koalicije, koliko činjenica da se neke važne odluke i akti doneseni na Vladi skrivaju od saborskih zastupnika, poput ugovora s MMF-om", kaže IDS-ov zastupnik u parlamentu Damir Kajin. Po njegovim riječima, zastupnici, prije svega oni iz vladajuće koalicije, dopustili su vlastito marginaliziranje i svoje su razmišljanje potpuno podredili razmišljanjima partijskih centrala.

"Mnogi su zastupnici", kaže u "Jutarnjem listu" profesor ustavnoga parava dr. Zvonimir Lauc, "svjesni kako su u Sabor došli po partijskoj liniji, te stoga, umjesto da zbog birača pokazuju više inicijative za rješavanje problema, radije postupaju onako kako od njih očekuje stranačko vodstvo." Slično misli i predsjednik Liberalne stranke Zlatko Kramarić koji, inače, redovito prisustvuje koalicijskim koordinacijama. "Parlament, nažalost, nije postao mjesto gdje se kreira hrvatska politika. Čak je i meni tajna gdje se točno odlučuje - je li to uži kabinet Vlade ili čak neko još uže tijelo, no činjenica je da se na sastancima šefova petorke već donesene odluke samo testiraju, a do kraja se verificiraju kroz Vladu i Sabor", reći će Kramarić. Ispada tako da se sve odluke, zapravo, rađaju u Račanovoj glavi, a onda se čitav državni mehanizam upreže u provedbu tih odluka, s tim da je poželjno da ne bude previše disonantnih tonova i rasprava.

"Prije donošenja bilo koje odluke SDP obavlja operaciju ispiranja mozga, a ta se operacija vrši pritiskom na ministre i lidere ostalih četiriju stranaka koalicije", tvrdi HDZ-ovac Vladimir Šeks i nastavlja: "Operacija je uspješno izvedena kad se partnere uvjeri da moraju nevoljko pristati na Račanove poteze. Tako je SDP subordinirao ostale članove koalicije i tretira ih kao vlastitu glasačku mašinu pod prisilom."

Premda teška srca, prilično je teško ne složiti se s Vladimirom Šeksom u ovoj ocjeni. A poslije toga dolazi pitanje: što se onda uistinu u Hrvatskoj promijenilo nakon smrti Franje Tuđmana i odlaska u povijest HDZ-a?

Ivica Đikić