Nova hapšenja i istrage zbog ratnih zločina

Aim, Zagreb, 28.9.2001.

Jednu od najizraženijih osobina u svom političkom djelovanju - teatralnost - bivši dugogodišnji osječko baranjski župan, umirovljeni general Hrvatske vojske i aktualni HDZ-ov zastupnik u Hrvatskom saboru, Branimir Glavaš, prošlog je petka, 29. rujna, doveo do savršenstva. Umjesto da se odazove obavijesnom razgovoru na koji ga je pozvala osječka policija, želeći od njega dobiti informacije o ratnim zločinima počinjenim u Osijeku krajem ratne 1991. i početkom 1992. godine, Glavaš se sa skupinom svojih istomišljenika - članova lokalnog stožera za obranu digniteta Domovinskog rata, koji su mu burno pljeskali i glasno odobravali - pojavio pred zgradom osječke Policijske uprave i pred okupljenim novinarima osuo niz uvredljivih izjava na račun aktualne vlasti, više puta je nazvavši "izdajničkim režimom".

Završivši kratku tiradu, začinjenu uvredama i prijetnjama, Glavaš, nekadašnji zapovjednik obrane Osijeka, napustio je prostor ispred osječke Policijske uprave, rekavši kako će se na razgovor odazvati tek kada hrvatska vlast odgovori tko je ubio brojne hrvatske branitelje, od kojih je neke spomenuo poimence. Tako je, teatralno demonstrirajući prkos, izbjegao odgovoriti na pitanja o mračnim stranama Domovinskog rata u Osijeku, gradu čijom je obranom u to vrijeme zapovijedao.

Iako su se u Osijeku dogodile brojne likvidacije civila; zbila se nikad razjašnjena ubojstva poput onog Josipa Reihl Kira, nekadašnjeg zapovjednika osječke policije, ili Mate Šabića, zapovjednika osječkog naselja Jug II; iako je na stotinjak srpskih kuća i poslovnih objekata odletjelo u zrak, svi ti događaji ostali su tek zabilježeni u policijskim izvještajima, bez želje da se pronađu njihovi počinitelji. Tek rijetki nezavisni mediji sustavnije su se bavili nekima od tih zločina - naročito ubojstvima desetak viđenijih Srba, koja su se dogodila u kratkom vremenskom razdoblju u prosincu 1991. i očito su - s obzirom na način kako su izvedena - bili djelo iste skupine. Svi su naime likvidirani metkom u potiljak i ruku vezanih žicom bačeni u Dravu. Preživio je jedino Radoslav Ratković, kojeg je na obali Drave, teško ranjenog slučajno pronašla patrola osječke policije. Ratković je, nakon što se neko vrijeme liječio u Osječkoj bolnici, preko Bosne otišao u Srbiju. Njegovo svjedočenje objavila je Televizija Novi Sad, ali hrvatske vlasti u vrijeme HDZ-a nisu pokazivale nikakav interes da saznaju tko je bio likvidator osječkih Srba.

Drugi težak zločin koji se dogodio za vrijeme Glavaševog zapovijedanja obranom Osijeka, a o čemu su nezavisni mediji također pisali - zbio se u obližnjem selu Paulin Dvor. U noći između 11. i 12. prosinca 1991. u kući s brojem 40, tamošnjeg Srbina Andrije Bukvića, pripadnici Hrvatske vojske likvidirali su 19 mještana - 18 srpske i jednog mađarske nacionalnosti - koji su se ondje sklonili. Riječ je mahom o starijim osobama i ženama. U knjizi "Kazna bez zločina", koju je 1997. godine izdao Savez žena grada Vukovara, a čiji su autori Vojin Dabić i Ksenija Lukić, navode se imena svih žrtava. Autori tvrde da su pripadnici Hrvatske vojske, koji su sudjelovali u tim ubojstvima, još iste noći sva tijela prebacili na nepoznatu lokaciju, malim kamionom marke TAM, a kuću minirali. Autori međutim tvrde da je lokacija na kojoj su sahranjeni svi ubijeni kasnije pronađena, ali da su hrvatske vlasti, bez obzira na nastojanja Međunarodnog Crvenog križa, odbile jugoslavenskim vlastima o tome dati bilo kakve informacije.

Svoju izjavu policiji o tome što zna o ubojstvima tokom rata, dok je zapovijedao obranom Osijeka, Glavaš je policiji trebao dati samo dan nakon što je splitska policija uhitila i privela osmoricu nekadašnjih pripadnika tamošnje vojne policije. Njih se sumnjiči da su sudjelovali u mučenjima i ubojstvima civilnih i ratnih zarobljenika. Među ubijenima u Lori 1991. i 1992. spominju se imena braće Gojka i Uglješe Bulovića, te Srbina iz Kaštela, Nenada Kneževića. U Lori je do smrti pretučen i hrvatski vojnik Dalibor Sardelić, no njegovo ubojstvo očito je imalo drugačije motive nego kad su u pitanju spomenuta trojica Srba. Za Sardelića se zna da je bio poznatiji splitski diler droge, pa njegovo ubojstvo vjerojatno predstavlja rezultat obračuna u narko-podzemlju, u koje su bili duboko uvučeni i neki visoki časnici Hrvatske vojske. No, u Lori su likvidirana još dvojica zarobljenika, srpskih vojnika koji su se predali u Hercegovini, a o čemu su hrvatske vlasti također imale spoznaje. Ali, ništa od svega toga za HDZ-ove vlasti nije bilo procesuirano, jer je u to vrijeme, kad su ratni zločini nad Srbima u pitanju, službena Tuđmanova politika bila sažeta u izreci tadašnjeg predsjednika Vrhovnog suda (danas člana Ustavnog suda!) Milana Vukovića, koji je rekao kako Hrvati nisu mogli počiniti ratni zločin, budući da su branili svoju napadnutu domovinu.

Ubrzana policijsko sudska akcija oko ratnih zločina počinjenih nad Srbima u Domovinskom ratu posljednjih se tjedana provodi prilično široko. Tjedan dana prije nego što je na informativni razgovor u policiju pozvan Branimir Glavaš, u osječkoj je policiji saslušan Ivan Vekić, nekadašnji ministar unutarnjih poslova u Tuđmanovoj Vladi nacionalnog jedinstva iz 1991. Vekićevo ime i ranije se spominjalo u vezi ratnih zločina, a naročit ga se vezalo uz zbivanja u Pakračkoj Poljani, gdje je prema brojnim iskazima jedinica Tomislava Merčepa počinila ratne zločine, te uz ubojstvo zagrebačke srpske obitelji Zec. No, nakon ispitivanja u Osijeku, Vekić je izjavio kako se policijska pitanja nisu odnosila na te događaje, već na ubojstvo nekadašnjeg šefa osječke policije, Josipa Reihl Kira, koji je u automobilu, na punktu Hrvatske policije, ubijen na prilazu Osijeku 1. srpnja 1991., zajedno s još dvojicom ljudi. Iako je njegov ubojica Antun Gudelj od prvog trenutka bio poznat policiji, pobjegao je s mjesta događaja, a nakon povratka u Hrvatsku iz Australije gdje se skrivao nekoliko godina, poslije sudske farse pušten je na slobodu jer je na njega primijenjen zakon o amnestiji!

Tako široka istražna akcija koju provodi vlast premijera Ivice Račana, smatra dio analitičara i medija, tek je stvaranje privida da policija i sudstvo rade svoj dio posla i da se napokon bave slučajevima koji su godinama ležali na dnu njihovih ladica. Oni drže da je riječ o stvaranju alibija pred Haškim sudom, sve nestrpljivijim što osumnjičenik za ratne zločine, general Ante Gotovina, protiv kojeg je ICTY zbog zločina počinjenih za i nakon vrijeme vojne akcije Oluja, u kolovozu 1995. podigao optužnicu, još uvijek nije uhićen i predan haškim istražiteljima. Sada se pozivanjem na informativne razgovore i uhićenjima "sitnijih riba", Haagu želi prikazati silno nastojanje aktualne vlasti da uradi ono što prethodna nije. No, želja da to Račanova vlast učini nije iskrena, smatraju analitičari. Račan - drže oni - točno zna koliko daleko u tome može ići, a da ne izazove žestoku reakciju desnice, koja bi ga mogla stajati i vlasti. Zato je, istodobno s ubrzanom akcijom istraživanja zločina u Domovinskom ratu, požurio s procesuiranjem ratnih zločina koja su u Hrvatskoj počinili Titovi partizani, kako bi pokazao da je za kažnjavanje svih zločina, bez obzira tko ih i kada počinio.

Tako će se cijela priča razvodniti i dovesti do apsurda. Kada se pred sudom budu pojavili senilni starci pod optužbom da su prije šezdeset godina, boreći se u partizanima, počinili ratni zločin, Račan će očito postići što je htio. Jer, kad se cijela stvar pretvori u komediju, zaborav je mnogo lakši.

Drago Hedl