Tudje ne damo, svoje necemo!

Proslonedjeljna izjava premijera Georgievskog u glavnom gradu Bugarske, u skopskim medijima protumacena kao obecanje, najavila je da je makedonska vlast spremna zagristi jos jednu “kiselu jabuku” Ili?

AIM Skoplje, 27.09. 2001.

Po nekom nepisanom pravilu, uzajamne posjete visokih funkcionera Makedonije i Bugarske nikad ne prodju bez velikog interesovanja ne samo u medijima dvije zemlje. I, vec poslovicno, poslije svake od tih posjeta pojavi se nesto o cemu se zatim danima prepricava, nesto sto se analizira, izvode se ovakvi ili onakvi zakljucci. Premijer Georgievski je dva dana prosle nedjelje, usred parlamentarne rasprave o ustavnim reformama, proveo u susjednoj Bugarskoj. Bilo je to njegovo prvo zvanicno vidjenje s prvim predsjednikom vlade medju carevima Simeonom a i, uopste, prvi bliskiji susret s novom vladajucom ekipom u Sofiji nakon nedavnih parlamentarnih izbora. U razgovoru s predsjednikom bugarskog parlamenta pokrenuto je i pitanje medjusobnog povratka nacionalizovane imovine gradjana dvije zemlje. Bugarski spiker Ognen Gendzikov je pred novinarima pomenuo ovo pitanje a radoznalcima “sedme sile” to je bio odlican povod da makedonskog premijera zapitaju za stav. Georgievski je rekao da problem treba otvoriti na ekspertskom nivou. Dodao je da “bugarska strana ima cvrst kontraargument: Da je njena denacionalizacija otvorena i za strane gradjane, da je mnogo makedonskih gradjana vec povratilo svoju imovinu u Bugarskoj”. Dogovoreno je da ambasadori dvije zemlje skupe podatke o kom broju gradjana i kakvoj imovini se radi pa da eksperti vide na koji nacin to moze biti rijeseno. Ovakvu agencijsku vijest skopske novine su protumacile kao direktno obecanje da ce imovina Bugarima zaista biti vracena. I, logicno, odmah se postavilo pitanje: koliko ima toga za vracanje? Za sada odgovor niko nije dao. Jedno je sigurno: kolika god da je bila, nece doci u obzir vracanje imovine stecene na teritoriji Makedonije izmedju 1941-1945.

Nezavisnoj drzavi Makedoniji trebala je bezmalo puna decenija da uopste donese Zakon o denacionalizaciji. Vladi predvodjenoj socijaldemokratskim savezom je poslo za rukom za punih sedam godina da donese nekakav propis koji je vise licio na sprdnju nego na zakon. Koalicija za promjene na celu s VMRO-DPMNE-om Ljubca Georgievskog donijela je Zakon u aprilu prosle godine zbog cega je dobila “aplauz na otvorenoj sceni” i, pored ostalog i zato, stekla skoro neograniceno povjerenje zapadnih partnera kao, je l' tako?, vrlo reformisticka. Ipak, i taj Zakon nije mogao bez ponesto revolucionarnosti propisavsi da pravo na denacionalizaciju imaju samo gradjani Makedonije. Da li su motivi bili samo patriotsko-revolucionarni ili je neko stavio “prst na celo” pa “skontao” da bi povratak imovine strancima bio rizican potez – nikad nije javno receno. U svakom slucaju, mediji ovih dana nagadjaju da bi, ako bi se pruzila mogucnost da se i stranci (bivsi zitelji Makedonije, dakako) dokopaju svog imetka – ode 60% zemlje! Spekulaciju niko nije ni potvrdio ni demantovao

U dosadasnjem procesu denacionalizacije pojedini potezi su predstavljani kao nekakva senzacija te su o njima redovno pisale novine a drzavni funkcioneri rado pozirali s bivsim vlasnicima koji su, eto kad-tad, uspjeli istjerati pravdu. Radi se uglavnom okucama i stanovima sada vec u trosnom stanju. O preduzecima jos niko nije govorio a, zeli li se puna praavda, i to bi uskoro trebalo doci na red. E sad, tu se dolazi do problema posto je bas ta najvrijednija imovina, u velikom broju slucajeva, pripadala upravo strancima! Zna se s prilicnom pouzdanoscu da se u masi od 3.000 podnesenih zahtjeva za povratak imovine nalazilo i nekoliko koje su podnijeli danasnji drzavljani Savezne Republike Jugoslavije. Novinama je kao stos dugo sluzila prica o zahtjevu dinastije Karadjordjevic da joj bude vracen posjed u Demir-Kapiji i Negotinu (makedonskom –nap. Z.B.). Medjutim, kako je SRJ odlucila da princu Aleksandru vrati Dvor na Derdinju i otkako je car Simeon postao bugarski premijer – stvari su se bitno uozbiljile. Od tada tesko da ce “piti vodu” ranije vrlo eksploatisan argument da je nekadasnji kralj Jugoslavije Aleksandar Karadjordjevic bio prakticno bio vlasnik imovine koju je sam prisvojio. Pred bilo kojim medjunarodnim sudom bili bi validni dokumenti a, tvrdi se, njih Karadjordjevici imaju Vrednovace se katastarske knjige iz 1929. I 1945 a tamo bi se o Karadjordjevicima stosta zanimljivo dalo naci. Nije nemoguce da drzava vrati imovinu strancima, recimo Bugarima – napominju poznavaoci prilika. No, onda to treba uciniti bilateralnim sporazumom ili promjenama u postojecem Zakonu. Ali, sta bi tada sprijecilo i neke druge zemlje da traze nesto slicno? Najvise bi valjalo strahovati od takvog zahtjeva iz Ankare posto je nekih 100-150 hiljada Turaka pedesetih godina napustilo zemlju a da im imovina nije nadoknadjena. Kao vazan ekonomski ali i politicki partner Turska bi jos kako imala mehanizme da “izgura svoje”. Uz to, za razliku od susjeda Bugarske, Albanije i SR Jugoslavije koje su i same ranije imale “grijehe” s nacionalizacijom, Turska je cista k'o suza. Doduse, ima saznanja da je nekadasnja SFRJ svojevremeno nesto nadoknadjivala pojedinim drzavama medju kojima i Turskoj, no pitanje tada nije zatvoreno. Prije dvije godine turski shef diplomatije je za posjete Georgievskog Ankari potegao ovu pricu; sve je ostalo na izjavi makedonskog premijera da ce eksperti ispitati slucaj. Nepoznanica u odnosima s Albanijom ostaje imovina nekadasnjih zitelja Makedonije koji su se iz Kraljevine Jugoslavije iselili u tu zemlju a naslo bi se i makedonskih potrazivanja. Slicna je situacija i sa SR Jugoslavijom pa se cak govori da bi se vremenom moglo doci do uzajamnog prebijanja potrazivanja u okviru Sporazuma o sukcesiji. Ako ima srece u nesreci, eksperti su zadovoljni sto je nekadasnja Federacija kompenzirala nacionalizovanu imovinu drzavama koje bi mogle praviti probleme kao sto su Sjedinjene Drzave, Britanija, Francuska pa i Ceska.

Desert, kao obicno, dolazi na kraju. Makedonija zudi da jednog dana postane punopravna clanica Evropske unije. A ta Unija ima i neka svoja pravila. Jedno od njih odnosi se na pravo privatnog vlasnistva sa svim slatkim tajnama poput nasljedjivanja. Mozda je i to razlog sto se makedonska drzava s pretjeranim razumijevanjem odnosi prema susjednoj Grckoj koja se poslije Drugog svjetskog rata ne osobito prijateljski ponijela prema svojim gradjanima koji su za sebe tvrdili da su Makedonci: njima je pokazala vrata, imovina je, naravno, ostala u Grckoj. Medjutim, osim propagandnih izljeva za domacu publiku, zvanicno Skoplje nikad nije preglasno pokrenulo ovo pitanje. Jer, Grcka je clanica EU, od njene rijeci zavisice mnogo toga u daljoj integraciji Makedonije, dakle

Mnogi nakon svega misle da bi najbolje bilo da se vlada ponasa kao u onoj staroj Balasevicevoj pjesmi – da je premijer “previse pio, da ga poneo zar”. Ili da, brate, nije nista ni rekao! Pa neka svi sve zaborave!

ZELJKO BAJIC