U domovinu - silom

Crnogorske izbjeglice

Iako je Crna Gora u protekloj deceniji primila veliki broj izbjeglih i raseljenih sa prostora bivse Jugoslavije o crnogorskim gradanima koji su pobjegli iz svojih domova drzava Crna Gora - ne vodi racuna

AIM podgorica, 25.09.2001. godine

Ratni sukobi u Hrvatskoj, Bosni i na Kosovu prouzrokovali su mnogobrojne egzoduse i stvorili jednu novu populaciju - izbjeglicku. Medutim, na prostoru bivse Jugoslavije, pa i u samoj Crnoj Gori malo se zna o ljudima koje je strah od rata i nasilja natjerao da napuste svoje domove i odu iz Crne Gore.

Prema zbirnim procjenama opstinskih vlasti, za vrijeme ratnih sukoba na Kosovu i NATO bombardovanja SRJ 3.500 gradana Crne Gore, uglavnom Muslimana iz bihorskih sela (teritorija na sjeveru Crne Gore), utociste je naslo u Luksemburgu. Da li zbog brojnih problema sa ljudima koji suspas potrazili u Crnoj Gori u tom periodu, da li zato sto Muslimani sa sjevera Crne Gore nijesu drzavna briga - o njima se uglavnom cutalo.

No, nakon njihovog dvogodisnjeg boravka u izbjeglickim kampovima, vlasti u Luksemburgu - koje su vecinu njih privremeno zbrinule - sada namjeravaju da ih vrate u Crnu Goru. Neke i nasilno. Naime, tamosnja Vlada je prije nekoliko mjeseci, u dogovoru sa predstavnicima crnogorskih vlasti, obecala svim punoljetnim gradanima koji su 1999. napustili Crnu Goru finansijsku pomoc ukoliko pristanu da se vrate. Nudeno im je po 10 hiljada maraka, od cega dvije i po hiljade bespovratne pomoci. Za razliku od mukotrpnog procesa vracanja izbjeglih u druge drzave nastale raspadom Jugoslavije, cinilo se

• ovaj ce ici lako. Vlada Luksemburga je pokazala spremnost da pomogne povratak, ovdasnje vlasti se slozile, ratnih sukoba nema, kao ni vidljive opasnosti za povratnike.

Medutim, tek stotinjak gradana Crne Gore se odlucilo na povratak. Ostali, iako bez valjanih papira koji bi im omogucavali spokojan boravak u Luksemburgu, nijesu pohrlili u domovinu. Vidjevsi da povratak u Crnu Goru nece ici tako lako Luksemburzani su se odlucili na ostrije mjere: sedam osoba su deportovali, specijalnim letom iz Luksemburga za Podgoricu.

Na ovakav cin reagovala je kancelarija Karitas Luksemburg koja radi u Beranama. "Nasa organizacija je protiv bilo kakvih nasilnih vracanja ljudi", kaze Paskal Arnold, sef kancelarije. Arnold tvrdi da njegova organizacija pomaze onima koji se dobrovoljno vracaju u zelji da preduprijedi izgon ljudi koje sprovodi Vlada Luksemburga. Uzbunile su se i jos neke nevladine organizacije u Crnoj Gori - SOS, Helsinski komitet za ljudska prava... Svi sem - crnogorska vlast koja suteci prati dogadaje.

I modda upravo u tome se krije istina: koliko crnogorska vlast vodi racuna o gradanima koji su proteklih deset godina odavde odlazili u strahu od rata i stradanja. Da podsjetimo, bilo je egzodusa i ranije: zitelji sela pljevaljske Bukovice, prije osam godina morali napustiti svoje kuce nakon masakra koji su pocinili pripadnici vojnih formacija Republike Srpske. Jos se nijesu, i nemaju gdje, da se vrate: kuce su im nakon upada ťspecijalacaŤ RS zapaljene iz njih pokradeno sve sto vrijedi...

I dok su ti, crnogorski gradani, ostali bez ognjista, Crna Gora je godinama otvarala vrata izbjeglima i raseljenima iz regiona, dobijajuci tako brojne pozitivne poene kod medunarodne zajednice. Izbjeglicka kriza u Crnoj Gori dosegla je vrhunac u vrijeme NATO bombardovanja kada je ovdje boravilo oko 120 hiljada prognanih i raseljenih. Sada se njihov broj smanjio na oko 45.000. Radi se o ljudima koji su svojevremeno napustili Hrvatsku, BiH i Kosovo. Ponasanje zvanicne Crne Gore bilo je, zaista, svijetli primjer u regionu.

Ali, valja sagledati sudbine svih izbjeglica, a drzava Crna Gora i svojih gradana koji su izbjegli iz zemlje. Nekadasnji stanovnici Bukovice, cije su kuce spaljene i opljackane jos 1993, ne primaju nikakvu humanitarnu pomoc! Jedan od razloga sto se ne nalaze na listama humanitarnih organizacija je svakako i cinjenica da za sve ove godine nijesu zaradili cak ni izbjeglicki status.

Jakup Durgut, jedan od ljudi koji je ostao bez doma, kaze da su zitelji Bukovice raseljeni u Tursku, Federaciju Bosne i Hercegovine. Neki, poput Durguta, zive kao podstanari u Pljevljima od kojih je Bukovica udaljena svega sedamdesetak kilometara. Prema Durgutovim rijecima, Bukovcani sada namjeravaju da pokrenu tuzbu protiv drzave Crne Gore za nadoknadu stete.

S razlogom. Iseljavanje Muslimana iz Bukovice otpocelo je 1. jula 1992. godine. Tada su u selo Bunguri upali uniformisani ljudi sa teritorije RS i bez ikakvog razloga pretukli sestoro mjestana muslimanske nacionalnosti. Pocetkom septembra poceli su da stizu rezervisti Vojske Jugoslavije, a nesto kasnije i pripadnici Vojske Republike Srpske. Cesto su pretresali kuce, fizicki maltretirali pojedine mjestane, pljackali devize i nakit...

"Premetacine, prebijanja, maltretiranja, ubistva bila su svakodnevna. Nama su poznati mnogi izvrsioci tih zlocina. Rijec je, uglavnom, o ekstremnim pripadnicima Vojske Jugoslavije i policije Crne Gore, koji su i sada aktivni i koje svakodnevno vidamo u Pljevljima", prica Durgut.

Bukovica je detaljno etnicki ociscena. Iz tog planinskog podrucja sa 32 sela, koje se granici sa bosanskim opstinama Focom, Cajnicem i Goraddom, protjerano je oko 800 Muslimana. Neke, poubijane na pragu doma, mjesecima nije imao ko da sahrani. Do danas se niko nije vratio.

"Drzava ne pokrece pitanje naseg povratka u Bukovicu iz jednog prostog razloga - jer smo Muslimani", ogorcen je Durgut.

Sramotni "detalj" iz novije crnogorske istorije nemoguce je ispraviti. Nadoknaditi materijalnu stetu je mnogo lakse. Dr`ava se ni za to nije postarala. u meduvremenu, mnoge od nesrecnika koji su spas potredili daleko - u Luksemburgu - sada ocekuje povratak kuci, u Crnu Goru. Hoce li ih se drzava Crna Gora sjetiti, makar nakon toliko godina?

Marijana KADIC (AIM)