Hrvatska poslije terorističkih napada na SAD

Aim, Zagreb, 20.9.2001.

Teroristički napadi na Ameriku, pogodit će i Hrvatsku. Nije to fraza kojom se izražava spremnost Zagreba da pokaže sućut sa žrtvama mega-zločina u New Yorku i Washingtonu. Prošli petak u Hrvatskoj je bio dan žalosti, u zagrebačkoj katedrali biskup je služio misu za sve poginule, građani su pred ovdašnjom američkom ambasadom spontano ostavljali cvijeće i palili svijeće. Teroristički udari po Americi i Hrvatskoj bi mogli donijeti ozbiljne političke i ekonomske nevolje.

Službena se politika požurila izjaviti da Amerika na Hrvatsku može računati. U posebnom obraćanju naciji predsjednik Republike Stjepan Mesić istakao je potrebu stvaranja svjetskog antiterorističkog fronta u kojem je, reče, i Hrvatska spremna sudjelovati. Mesić tvrdi da nakon crnog 11. rujna neutralnost više nije moguća, "sada postoji samo izbor: mi ili oni", ratnički je poantirao. I njegove kasnije izjave na toj su liniji: "Hrvatska se pridružuje Americi u ratu protiv terorizma", "Hrvatska će ne samo politički, nego i na druge načine poduprijeti Ameriku". U Predsjedničkom uredu sada slažu platformu i načela po kojima bi predložena antiteroristička internacionala trebala djelovati. Mesić je zamislio da svoj koncept izloži na jesenskom zasjedanju Generalne skupštine UN-a i u razgovorima s američkim predsjednikom Bushom. Ali zbog događaja u Americi sve je to sada odloženo.

Upućeni tvrde da bi Hrvatska najviše trebala pomoći obavještajnim podacima o osobama koje bi mogle biti povezane s terorističkim organizacijama. U proteklom ratu vjerojatno je sakupljena bogata građa, koja bi zapadnoj alijansi u sukobu s islamskim ekstremizmom mogla biti vrlo zanimljiva. Preko Hrvatske mudžahedini su dospijevali u Bosnu, hrvatski obavještajci imaju neka saznanja o njihovoj organizaciji, navikama, vezama, pokroviteljima...

Mesićeva upozorenja da se terorizam ne smije tolerirati izrečena su i za domaću upotrebu, ciljaju i na hrvatske prilike. Naime, prema djelim a i snagama terorizma ovdje je dosad vladala zapanjujuća neučinkovitost. Tuđmanova vlast terorizam za takozvanu "hrvatsku stvar" tretirala je kao borbu za Hrvatsku. U taj red išle su grupe ekstremista iz dijaspore, koje su svojedobno pucale po diplomatskim predstavništvima Titove Jugoslavije, kao i oni koji su se za nedavnog rata terorizmom uključili u obranu Hrvatske. Ni lani ustoličena vlast još nije uspjela riješiti ni jedan slučaj podmetanja eksploziva, ni na zagrebačkom Mirogoju, ni pred Zagrebačkom skupštinom, ni ubojstva nesuđenog haškog svjedoka Milana Levara.

Prema bezrezervnom svrstavanju uz Ameriku i njene planove dio javnosti krajnje je skeptičan. Oglasila se grupa nevladinih organizacija, koja je osudila teroristički napad na Sjedinjene Države, ali je također reagiranje hrvatske vlasti ocijenila neprimjerenim. "Prelako su se svrstali na stranu koja zagovara odmazdu, a još nismo čuli trezven glas da se Hrvatska ne želi solidarizirati s pozivom na nepromišljenu osvetu", stoji u njihovoj izjavi. Upozoravajući da su stanovnici Afganistana izmučeni ratovima i talibanskim režimom, mirovnjaci zaključuju: "Ako nečim treba bombardirati Afganistan, onda je to prvenstveno kruh".

Premijer Ivica Račan, pak, izrazio je strah od druge vrste posljedica koje bi Hrvatsku mogle pogoditi nakon američkog crnog utorka. "Pitanje je hoće li nas Evropska unija uzeti u koridor protiv terorizma" - izjavio je on te objasnio: "Ako Evropska unija, potaknuta terorističkim akcijama u Americi, stvori na svojim granicama sanitarni kordon, pitanje je s koje će se strane tog kordona naći Hrvatska". Račan smatra da kroz takvu mogućnost stvaranja zaštite Evrope od terorizma s istoka treba promatrati i kontroverzni sporazum sa Slovenijom.

Općenito je mišljenje da špekulacije o stvaranju sanitarnog kordona, koji bi Hrvatsku definitivno odgurnuo od Evrope, stoje na klimavim nogama. Sijanjem straha od te mogućnosti premijer je pokušao lobirati za svoj sporazum o rješenju graničnih pitanja sa Slovenijom, koji je u hrvatskoj javnosti žestoko osporavan i koji, osim Račanovih Socijaldemokrata, druge stranke vladajuće koalicije ne podržavaju. Za gotovo generalno odbijanje razlozi se nalaze u prevelikim ustupcima Hrvatske, pogotovo oko granice na moru u Piranskom zaljevu. Tvrdnje da bi sporazumom s Ljubljanom Hrvatska mogla osigurati svoje situiranje s evropske strane granice prema istoku, djeluju prije svega kao samoreklamiranje dogovora koji se smatra Račanovim čedom, jer ga je hrvatski premijer uglavio osobno, u razgovoru sa slovenskim kolegom Drnovšekom.

Neki analitičari hrvatskih medija ukazuju i na opasnost da se antimuslimanska histerija iz Amerike prelije i na Hrvatsku. Odmah nakon crnog 11. rujna na tu je opasnost ukazao zagrebački muftija Šefko Omerbašić. Muslimanske i bošnjačke organizacije osudile su terorizam koji je udario po Americi i ističu da on s izvornim islamom nikakve veze nema, da je zapravo antiislamski čin. Ugledni sarajevski intelektualac Rusmir Mahmutćehajić u jednim hrvatskim novinama objašnjava da se obrušavanje aviona na američke centre moći, s tisućama nevinih ljudskih žrtava, ne može proglašavati islamskim zločinom. Po toj bi se logici, kaže Mahmutćehajić, i Auschwitz mogao smatrati kršćanskim zločinom.

Ove debate tiču se Hrvatske zbog straha da bi se u proteklom ratu jaka islamofobija možda mogla obnoviti. S tim u vezi posebno se apostrofira nedavni istup jednog utjecajnog katoličkog svećenika, pisca svakodnevne kolumne u jednom visokotiražnom dnevniku. On je nedavno pozvao ovdašnje muslimane da se oglase i izjasne povodom talibanskog suđenja grupi humanitaraca, kojima zbog optužbi da su širili kršćanstvo prijeti smrtna kazna vješanjem. Nekoliko je novinskih komentara odmah primijetilo da taj poziv domaćim muslimanima, koji s talibanima dijele možda samo istu vjeru, neodoljivo podsjeća na prozivanje Srba za proteklog rata, od kojih su se tražile javne izjave lojalnosti hrvatskoj državi.

Na koncu, teroristički udar po Americi mogao bi po Hrvatsku imati i izravne ekonomske posljedice. S Jadrana javljaju da su otkazane brojne turističke ture, ne samo iz prekooceanske Amerike. Otkazuju i Evropljani, ukupni avionski promet drastično je smanjen. Kongresni turizam, koji inače cvjeta u jesenskim mjesecima, izgleda da će sasvim izostati. Generalno, turizam bi mogao biti velika žrtva novih okolnosti. Dugoročno, ekonomska predviđanja vežu se uz nagađanja hoće li zločin u Americi izazvati recesiju u svijetu. U tom kontekstu barata se s prognozama da bi moglo doći do pada hrvatskog izvoza, do težeg i nepovoljnog servisiranja velikog hrvatskog inozemnog duga, do pada kupovne moći stanovništva, do sveukupnog nazadovanja.

Sve te crne najave višestruko se potenciraju s mogućnošću da se udar po Americi pretvori u Treći svjetski rat, a s tom se opcijom u Hrvatskoj naveliko špekulira. Strah od hiperterorizma s istoka polako se pretvara u strah od američkih reagiranja i budućih poteza teško ranjene velesile.

Jelena Lovrić