I bogati plaču

Vreme otmica u Srbiji

U Srbiji koja je smatrala da je u protekloj deceniji oguglala i na klasični i na organizirani kriminal, kriminalci su šokirali svojom novom "privrednom granom" - otmicama članova bogataških porodica. Razlog ove pojave treba tražiti kako u prestruktuiranju podzemlja, tako i dugodišnjem poslovnom praksom da se sve kupuje i prodaje isključivo za keš

AIM, Beograd, 20.9.2001.

Ljiljana Tošić - Jovanović (23), kćerka Aleksandara Tošića zvanog Aca Pekar, vlasnika više pekarskih radnji u Beogradu, provela je kao oteta, na nepoznatom mjestu, četiri dana. Drama je započela 12. septembra, oko osam sati: na uglu Petrinjske i Pljevaljske ulice zaustavio se metalik zeleni "rover" iz koga su su izišla dvojica mladića u policijskim uniformama, zaustavila nesretnu ženu, na silu je ubacili u vozilo i potom nestali u nepoznatom pravcu. Ni policija ni porodica nisu saopćili više detalja. Zna se samo da su otmičari zahtjevali otkup, ali ne i koliki. Ništa se više ne zna ni o tome kako je Tošić - Jovanović oslobođena 16. septembra. U medijima se navodi i da su je otmičari oslobodili bez isplaćenog otkupa. Da li su se predomislili - uplašili policije, suda i zatvora - pa odustali od krivičnog djela? Da li je posrijedi kakav misteriozni dogovor? Da možda otkup nije ipak isplaćen, a zarad interesa istrage i straha od osvete otmičara, sve zataškano?

Ljiljana Tošić - Jovanović dvadeset je i prva žrtva otmica u Srbiji od početka godine. Na meti su - logično - članovi porodica biznismena, ali i oni sami. Počelo je u velikom stilu 23. novembra 2000.otmicom osmogodišnjeg Stefana Živojinovića - sina folk dive Brene i nekadašnjeg vrhunskog tenisera, a sada poslovnog čovjeka, Slobodana Živojinovića. Nakon nekoliko dana dramatičnih pregovora u koje se, na insistiranje roditelja, policija nije direktno mješala, isplaćena su dva i po miliona maraka i dječak je oslobođen. Sve poznate okolnosti ovog nedjela ukazuju da je bilo dobro isplanirano: dječak niti jednog trenutka nije ni vidio otmičare, oni su na različite načine dostavljali zahtjeve i uputstva, dok je otac u jednom dijelu Beograda predavao novac, majka je morala sjediti u atomobilu u drugom kraju grada na nišnanu snajpera...

Ovim je vreme otmica tek započelo da bi vrhunac bio dosegnut kada je 9. aprila otet Miroslav Mišković, predsjednik Delta holdinga i kako se tvrdi, jedan od najbogatijih ljudi u Srbiji. I ovdje su, po svemu sudeći, glavnu riječ vodili profesionalci: dok je Miškovićeva "alfa" skretala ka službenom podzemnom parkiralištu u Geneksovoj kuli u kojoj je sjedište kompanije, ispred nje se zaustavio "audi A6" sa zatamnjenim staklima. Iz automobila su iskočila trojica maskiranih otmičara sa automatskim puškama, primorala vozača da uđe u gepek, a samog Miškovića odvezla u nepoznato. Oko podneva je od porodice zatražen otkup - tvrdi se pet miliona maraka. Novac je isplaćen - ne zna kolika je točna cifra

• dan kasnije. Valja napomenuti i da je desetak dana ranije pokušana otmica Miškovićevog sina Marka. Kao direktna posljedica otmice Miroslava Miškovića, ministar unutrašnjih poslova u Vladi Srbije Dušan Mihajlović ponudio je ostavku ukoliko otmičari ne budu pronađeni i uhapšeni u roku od mjesec dana. Na samo isticanje tog roka, ministar je obznanio da je slučaj pred rješenjem, te da je policiji poznat identitet izvršilaca ovog nedjela.

Za Srbiju koja je u toku protekle decenije oguglala na različite oblike kriminala - običnog i organiziranog - narečene su otmice ipak nešto novo. Držanja ljudi u improviziranim privatnim zatvorima naravno, nije manjkalo ni ranije. No, riječ je bila o utjerivanju dugova - stvarnih ili pripisanih, svejedno - a žrtve nisu prevashodno članovi bogatih porodica. Objašnjenje za ovu novu kriminalnu pošast zato se traži na dva plana.

Prvi je prestruktuiranja ovdašnjeg podzemlja. Nakon smjene vlasti naime, presječen je niz kriminalnih djelatnosti - mada ne i u mjeri koju javnost očekuje. Pojedini gangovi pokušavaju sada da se "legaliziraju", to jest da nezakonitio stečen kapital ulože u legalne poslove; drugi su pak izgurani iz švercerskih poslova ili su im oni drastično opali; treći, koji su izgubili zaštitu od vlasti, jednostavno nisu mogli da nastave sa svojim rabotama na dotadašnji način... U takvoj situaciji, dobar dio pobrojanih je pronašao svoju novu "privrednu granu" - otimanje bogatih i njihovo oslobađanje uz otkup. Zavisno od procejene stvaranog ili fiktivnog bogatstva žrtve, odnosno visine zahtjeva za otkup, raste profesionalizam otmičara: policija je poslije spektakularne jurnjave i pucanjave 21. marta na Novom Beogradu uhvatila otmičare Živka Galovića za čije su oslobađanje tražili 50 000 maraka; u Kragujevcu je oteti Milija Milosvaljević uspio pobjeći prije nego što su isplaćena dva miliona maraka; pobjegao je Slobodan Mandić otet u Somboru, za čije su oslobađanje, kasnije uhapšena trojica otmičara među kojim i jedan radnika saveznog MUP-a, tražili trideset hiljada maraka; sam se spasio i izvjesni Zoran Panić otet u Aleksinuca čija je slobada, život i tjelesni integrite procjenjen na 5 500 maraka... Ovdje je poseben problem i korupcija unutra MUP-a, odnosno sprega sa organiziranim kriminalom, što se zapatilo za vrijeme režima Slobodna Miloševića, ali i nedovoljne obučenost i neopremljenost policije.Ne samo da joj nedostaju timovi iskusnih stručnjaka različitih profila poput psihologa i pregovarača, već je i svjesna da ima posla sa otmičarima u čiju brutalnost i spremnost na ubijanje, ni u jednom trenutku ne treba sumnjati.

Drugi plan učestalosti otmica u posljednje vrijeme jeste i priroda ovdašnjih bogatstava, kao i načini poslovanja. Srbija je zemlja u kojoj povjerenje u banke gotovo da nema nitko - keš se drži u slamarici ili u kakvom sefu, zavisno od količine. Na sličan način se i posluje: kad god se može plaća se na ruke, u kešu, a kako su mnogim poslovima ne samo nastoji izbjeći porez, već su i oni sami ako ne nezakoniti onda bar na rubu zakona, jasno je da značajne količine gotovog novca uvijek moraju biti na raspolaganju biznismenima. Jedan primjer. Sin Vlade Kovačevića Trefa ubijenog u Sava centru u martu 1987. opljačkao je, zajedno sa dva saučenisnika, dvije godine kasnije firmu svog pokojnog oca, a prilikom pljačke ubijene su dvije osobe. Pljen pljačkaša iznosio je oko jedanest miliona maraka... Zbog toga ne treba da čudi da su žrtve uvijek u stanju skupiti traženu ucjenu, kao ni to da kriminalci upravo na to račujaju.

Tu se negdje krug zatvara. Biznismenima različitih profila, ne preostaje ništa drugo nego da svoje kuće okružuju visokim ogradama sa kamerama, da sebi i članovima svojih porodica pronađu tjelohranitelje od kojih se nikad neće odvajati i, uopće da se maksimalno vode računa o svojoj bezbjednosti. To ih ne može apsolutno zaštititi, ali makar otmičarima otežava rabotu. Dok standard stanovništva ne dostigne barem neke osnovne egistencijalne minimume, država i njene institucije ne urede, a biznis započne ličiti na onaj u savremenom svijetu, prave pomoći im nema.

Filip Švarm (AIM)