Povratak ratnika

Nakon NATO-operacije “Zetva” u kojoj pripadnici Oslobodilacke nacionalne vojske dobrovoljno predaju oruzje, logicno bi bilo da uslijedi njihov povratak u mirnodopski zivot. Makedonska javnost jos uvijek se ne moze naviknuti na takvu pomisao

AIM, Skoplje, 17.09.2001.

"Zelim poceti normalan zivot. Posto sam ranije bio oficir, sada sam oficir, mozda opet budem oficir! Prema dogovoru, svi se moraju vratiti pa cu i ja na svoje radno mjesto – u gardi predsjednika Trajkovskog". Ovom izjavom Komandant Valoni odnosno Sheval Etemi, 26-godisnji gardijski porucnik, sokirao je makedonsku javnost. Televizijske kamere snimile su ga prosle nedjelje u vrijeme predavanja oruzja pripadnicima NATO-a u tetovskom selu Brodec. Sheval Etemi samo je jedan od desetak oficira makedonske vojske koji se dobrovoljno prikljucio Oslobodilackoj nacionalnoj vojsci. Jedan od njegovih sadasnjih ratnih drugova, s nadimkom Komandant Shpati (u kome su makedonski novinari prepoznali bivseg kolegu iz lista na albanskom "Flaka") volio bi se oprobati kao politicar. Uostalom, to je u prvom intervjuu nekom domacem mediju nedavno samom sebi pozelio i politicki predstavnik Oslobodilacke nacionalne vojske Ali Ahmeti.

Mediji na makedonskom se s vremena na vrijeme pozabave spekulacijom da Zapad dobrano vrsi pritisak na albanski politicki blok ne bi li nasao neko "radno mjesto" Ahmetiju a njegovim saborcima sigurno utociste. Kazu, ne bude li islo s postojecim politickim partijama Albanaca, to ce reci, budu li se partijski lideri Xhaferi i Imeri previse opirali, Ahmetiju ce valjati izmisliti novu politicku organizaciju. Prica se da je ambasador NATO-a na ovakvo mastarenje posavjetovao Ahmetiju da se malo strpi – da "sad nije trenutak" – ali, u buducnosti "zasto ne?!".

Preko novina Komandantu Valoniju je vec poruceno da se ostvarenju zelje ne moze nadati: dobio je otkaz zbog nedolaska na posao tokom tri radna dana!!! Sto se Ahmetija tice, mediji mu vec crtaju jednu od haskih celija. Predsjednik Trajkovski je uoci pocetka operacije "Zetva" "kroz stisnute zube" procijedio da garantuje amnestiju za sve pripadnike Oslobodilacke nacionalne vojske koji nisu okrvavili ruke. Medjutim, pravno gledajuci, ovo nije dovoljno: mora biti donesen akt kojim bi se jedno tako osjetljivo pitanje trebalo rijesiti. Shef drzave nema ustavna ovlastenja davati amnestiju (to spada u nadleznosti Sobranja Makedonije); moze samo donijeti akt o aboliciji. Ako se bude cekala amnestija koju treba dati Sobranje, strahuje se da bi se borci ONV mogli siti nacekati. I medjunarodna zajednica zajedno s njima. Jer, procjenjuje se, neraspolozenje prema amnestiji je toliko da bi makedonska javnost Ahmetija i drugove najradije vidjela na optuzenickoj klupi u Hagu. Drzeci se zdrave logike, moglo bi se doci do sljedeceg zakljucka: NATO je preuzeo obavezu (sto ju je sam sebi postavio) da ce prikupiti 3.300 komada dobrovoljno predatog oruzja. To bi valjda trebalo znaciti – toliko ima i pripadnika Oslobodilacke nacionalne vojske. Ipak, koliko-toliko pouzdane medjunarodne procjene operisu brojkom od nekoliko hiljada vise. Nekako ispada, onaj "visak" preko 3.300 vojnika su neki nenaoruzani borci – vodonose, kuriri ili tako nesto. U svakom slucaju, ljudi na koje bi se amnestija mogla odnositi. Drugim rijecima, na njih bi se trebala odnositi i resocijalizacija predvidjena posljednjom fazom mirovnog plana predsjednika Trajkovskog. Ako se rogobatni izraz "resocijalizacija" prevede na razumljiviji jezik, pripadnicima Oslobodilacke nacionalne vojske trebalo bi pronaci odgovarajuce zaposljenje i omoguciti im obezbjedjivanje egzistencije. U zelji s bezmalo 40% nezaposlenih jos prije krize, radi se o futuristickoj prici. Optimisticka je pretpostavka da bi u pomoc mogla priskociti medjunarodna zajednica namjenskim programima. Jedan od njih kao da je na vidiku.

Ovih dana na policijskom poligonu Idrizovo kraj Skoplja pocinje obuka prvih 110 kandidata za popunu policijskih snaga iz redova nacionalnih manjina. U prvoj grupi se nalazi 100 mladih Albanaca i 10 pripadnika drugih etnickih grupa. Program obuke je dio dogovora makedonske i americke vlade pod pokroviteljstvom OEBS-a. Americka vlada je preuzela obavezu da ce u narednih godinu dana obuciti ukupno 500 mladih policajaca od cega ce 400 biti Albanci a ostali pripadnici drugih manjina. Obuku ce izvoditi 25 americkih instruktora i nekolicina makedonskih. Po zavrsetku obuke novi policajci bice upuceni na rad u etnicki mijesane sredine. Ohridskim sporazumom predvidjeno je da do kraja 2003. u policiji bude zaposleno ukupno 1000 Albanaca sto bi uz sadasnjih 200 cinilo procenat zastupljenosti Albanaca u ukupnoj populaciji. Inace, partije Albanaca prezentiraju podatak da se trenutno u policijskim redovima nalazi jedva 4% njihovih sunarodnika.

Predstavnici medjunarodne zajednice potajno se nadaju da bi neki od pripadnika sadasnje Oslobodilacke nacionalne vojske mogli biti medju ovih 1.000 obucavanih policajaca – em su vec prilicno vicni oruzju, em bi se postigao zeljeni politicki efekat! Makedonska javnost, medjutim, o takvoj mogucnosti ne zeli ni cuti. Prosto je nezamisliva situacija da se doskorasnji "neprijatelji" – makedonski policajci i borci ONV – nadju u istoj patroli.Ali, to bi po zapadnim mjerilima, bilo gradjenje uzajamnog povjerenja kakvo se trenutno prakticira u Bosni, naprimjer. No, ono na cemu insistiraju makedonski zvanicnici, Makedonija nije Bosna, njeni policajci nisu vrsili etnicko ciscenje pa im ne treba ni neka pacifikacija.

Polemika koja se vodi u drzavnom vrhu za cilj ima stvaranje stava da se prisustvo NATO-a, ako ne skroz odstrani (sto u medjunarodnoj zajednici ostavlja izvjesne sumnje u pogledu dobrih namjera) ono bar ogranici toliko da makedonske snage same mogu izvesti povratak na teritorije koje sada pod kontrolom drzi ONV. Partije Albanaca upozoravaju na opasnost od odmazde sto bi ponovo pokrenulo vrtuljak nasilja. Ipak, generalni sekretar NATO-a Robertson tokom svoje posjete proslog petka nije ostavio prostor za sumnju da ce vojnika NATO-a ostati taman onoliko koliko je potrebno. Time je najdirektnije ovdasnjoj javnosti uputio poruku da vlast mora razmisljati o povratku raseljenih ne samo Makedonaca nego i Albanaca svojim kucama. Naime, rjedje se govori da je osim vise od 75.000 raseljenih Makedonaca svoje domove napustilo skoro isto toliko Albanaca. A medjunarodna zajednica insistira da se i njima mora omoguciti povratak. I bezbjednost, takodje.

ZELJKO BAJIC