Tuđman znao za zločine

Aim, Zagreb, 15.9.2001.

"Smatram da sam pogriješio što sam dopustio ličku operaciju", kazao je Franjo Tuđman na sjednici Vijeća obrane i nacionalne sigurnosti (VONS) što je održana 12. rujna 1993. u Predsjedničkim dvorima na Pantovčaku. Izuzev vrhovnika, sastanku je bio prisutan cjelokupan ondašnji državni vrh, a riječ su uzimali Nikica Valentić, predsjednik Vlade, Gojko Šušak, ministar obrane, Ivan Jarnjak, ministar unutarnjih poslova, Mate Granić, ministar vanjskih poslova, general Janko Bobetko, načelnik Glavnoga stožera, Antun Vrdoljak, generalni direktor HRT-a, Franjo Gregurić... Kontekst sjednice bio je ovakav: dva dana prije VONS-ove sesije na Pantovčaku - dakle, 10. rujna 1993. - hrvatske su trupe otpočele ofenzivnu vojnu operaciju u Medačkome džepu nadomak Gospića; igrajući na kartu posvemašnjega iznenađenja, pripadnici Devete gardijske brigade (zapovjednik general Mirko Norac) ojačani specijalnim policijskim snagama (zapovjednik general Mladen Markač) u kratkome su roku zaposjeli prilično široki prostor oko Divosela, Čitluka i Počitelja.

U kratkom su roku, također, spomenute jedinice napravile i čitav niz zločina nad srpskim civilima što su živjeli u Medačkome džepu: optužnica haškoga suda protiv generala Rahima Ademija (tadašnjeg zapovjednika Operativne zone Gospić) kazuje da je tokom akcije ubijeno trideset i osam civila, te nekoliko ratnih zarobljenika, spaljene su stotine kuća tamošnjih Srba, opljačkano je sve što se može opljačkati... Državni vrh, međutim, zločine spominje tek uzgred i u kontekstu međunarodnih zamjerki, premda sa za pokolj srpskih civila u to vrijeme itekako znalo: spominju se tek žestoke kritike koje na račun operacije stižu iz međunarodne zajednice, pa se vrhovnik Tuđman - znajući da se sesija VONS-a snima i da bi mu zapisnik jednoga dana mogao poslužiti kao olakotna okolnost - od svega srca kaje što se složio s prijedlogom generala Bobetka da se udari na Srbe u Medačkome džepu.

Tuđman na pojedinim mjestima čak pokušava dati do znanja da je bio izmanipuliran i da je to što je bio izmanipuliran rezultiralo poduzimanjem akcije u gospićkoj okolici. Premda vrhovnik nije izravno označio one koji su ga izmanipulirali, izvjesno je da se radi o Janku Bobetku: po njegovoj je zamisli, uostalom, i poduzeta rečena akcija, a upravo je on - preko svog opunomoćenog izaslanika u Gospiću admirala Davora Domazeta - rukovodio svim ratnim aktivnostima u Medačkome džepu. U Haagu, međutim, zbog te operacije danas sjedi general Rahim Ademi.

"Gospodo, mi smo posljednjih dana sa gospićkom operacijom imali, znači, vojni uspjeh. Ali, objektivno smo se doveli u jednu veoma škakljivu političku situaciju", počeo je svoje izlaganje na sjednici VONS-a Franjo Tuđman nakon što su mu general Bobetko i ministar Jarnjak predočili situaciju koja je tog jutra, 12. rujna 1993., vladala u Medačkome džepu. Tuđman nastavlja govoriti: "U momentu kada nam je čitav svijet i oni iz prijateljskih redova preporučavao, i oni drugi, kada su nam preporučivali krajnju suzdržanost i političku fleksibilnost, mi smo se ipak dali uvući i sa njihovim provokacijama, ali i sa našom odlukom, u takvu situaciju da momentalno, bez obzira kako mi interpretirali, oni imaju, s obzirom na udar, koji su preživjeli i s obzirom na neke naše pripreme, koje se ne mogu sakriti, imaju, znači, razloga da Hrvatska u sadašnjoj situaciji, a priprema ratni obračun sa Srbima u Hrvatskoj."

Hrvatski predsjednik, dakle, u trenutku izricanja ovih riječi strahuje od reakcije međunarodne zajednice. Osam godina kasnije, kad se general Ademi uputi u Haag, postat će jasno da su njegovi strahovi bili opravdani i uopće nije nevjerojatno da je upravo tih dana rujna 1993. Franjo Tuđman - po svemu sudeći, na nagovor Gojka Šuška i Janka Bobetka - svu krivnju za zločine u Medačkome džepu odlučio svaliti na Ademijeva leđa.

"Moram priznati", govori Tuđman, "tu je i moja odgovornost što sam dopustio gospićku operaciju. Kada mi je general Bobetko došao sa takvim prijedlogom, ja sam imao u vidu njihove provokacije, sitne, sitnije provokacije, kao što je bio upad trupa na Velebit, gdje su nam pobili, koliko, trojicu specijalaca, jednome uho odrezali, zatim su to postavljanje mina u Pakracu, a i jedna politička klima koja je bila stvorena i u javnosti, i u Saboru, pa sam prihvatio prijedlog da idemo u tu operaciju, iako nisam, kasnije sam utvrdio da nisam bio obaviješten o svim elementima. Recimo, ja sam mislio, znao sam da je Divoselo srpsko, ali nisam znao da su sva ta sela, koja smo osvojili. Nisam znao da su baš sva ta sela srpska. I, na taj način smo se, s obzirom na to da su se vodili pregovori o prekidu vatre, na taj način smo se doveli u jednu situaciju koju teško možemo opravdavati, da smo u momentu, kada se razgovara o prekidu vatre mi prišli u provedbu ratne operacije, kao što smo to teško opravdali i u siječnju mjesecu,

1. siječnja, kada se također razgovaralo, pa opet Hrvati nisu htjeli pregovore, nego žele jedino rat, što znači, i takvo rješenje, kakvo se učinilo sada sa čišćenjem tih područja Čitluk, Počitelj, Divoselo."

Vrhovnik, dakle, svojim jastrebovima drži kratki tečaj lažnoga mirotvorstva: objašnjava im kako će Hrvatska imati diplomatskih problema zbog akcije u gospićkoj okolici, ali ga pritom uopće nije briga za pobijene Srbe na tom području, niti ga zanima da se pronađu i kazne počinitelji zločina. On ne naređuje nikakvu istragu o zločinima, ali zato do daljnjega zapovijeda obustavu svih ratnih aktivnosti. "Sve u svemu gospodo", nastavlja Tuđman, "kao što vidite u veoma smo delikatnom političkom položaju. Jedva smo malo popravili napade na nas zbog situacije u Bosni, sada smo zadobili sa ovim i u Hrvatskoj, a jasno da ćemo iskoristiti to njihovo napadanje na civilno pučanstvo i da ćemo tražiti načina da skinemo te optužbe protiv nas, ali shvatite i nama bi bilo u interesu da stvarno političkim putem dođemo do rješenja jer bez obzira da li oni znači imali tu 50 i čuo sam cifru 200 mrtvih. U isto vrijeme znači, sasvim je sigurno da smo mi imali u samim tim operacijama i 20-tak mrtvih i ne znam 40 ranjenih, više, pa prema tome, kada bismo nastavili imali bismo goleme gubitke, a to je tu, a što bi bilo do Baranje i Vukovara."

Ovdje predsjednik uzima malo daha i nastavlja nizati kritike na vlastiti račun: "Prema tome, u tom sklopu, kada gledam, nisam smio dopustiti, ne mislim, u tom, nego u cjelini kada gledam, nisam smio dopustiti. Smatram da sam pogriješio što sam dopustio ličku operaciju. Bez obzira, što je, molim, ona u vojničkom smislu uspjeh, i što smo dokazali i Srbima da smo kadri da im nanesemo. Ali, ovoga momenta, iz svih tih mogućih razloga zbog tog nastojanja, zbog toga što su se uprli, svi su se uprli, i u Evropskoj zajednici, molim, predsjednik Vijeća evropske sigurnosti, predajući onu formalnu notu, evo, zamolio je ambasadora da ode osobno u Zagreb, i da apelira na Hrvatsku, na predsjednika Tuđmana, da se traže politička rješenja. Prema tome, moramo jednostavno biti u sukladnosti sa takvom jednom politikom za kakvu se opredjeljujemo. Jer, bismo mogli to riješiti u roku od par dana, i kada kod toga ne bismo izazvali takav bijes svijeta, da bi čak nametnuo nam sankcije, onda bi to drugo bilo, a, ovako?"

Za riječ se potom javljaju dvojica ljudi iz privrednoga miljea: Nikica Valentić i Franjo Gregurić, naoružani pozamašnim količinama vazelina, predsjednika počinju uvjeravati u ispravnost njegove odluke da napadne Medački džep. Ta dva tipa, koji su se tokom ratnoga vremena enormno obogatili, zagovaraju definitivan vojni obračun sa Srbima, dok čovjek od kojeg bi se očekivalo da bude najžešći pobornik ratne opcije čitavo vrijeme mudro šuti. Gojko se Šušak, naime, za riječ javlja vrlo rijetko i to samo kad treba dati potvrdu Tuđmanovim riječima. Dijalog između Tuđmana i Valentića vrijedi integralno citirati.

Nikica Valentić: Gospodine Predsjedniče, ja moram reći jednu rečenicu. Predsjedniče, sa Srbima u Hrvatskoj mi politički riješiti nećemo pitanje, pitanje samo, kada je vrijeme i tajming da to riješimo na drugi način. Tuđman: Da, to ja znam. Valentić: Dakle, i to je nešto što vas ja duboko uvjeravam, kao čovjek, koji sam proveo cijeli život dolje, oni ne prihvaćaju nikakvo političko rješenje. Mislim, još jedna rečenica, da se samo treba bolje pripremiti, i lupiti na više strana. Hvala. Tuđman: Predsjedniče Vlade, sa Srbima u Hrvatskoj, onima koji sada vode Knin i Baranju - ne. Ali, to je ipak jedna šaka, i oni ipak ovise o Beogradu. I, problem je u tome, hoće li ih Međunarodna zajednica prisiliti da obustave opskrbu. I, onoga momenta kada bi Srbija bila prisiljena na to, onda ćemo problem Srba u Hrvatskoj riješiti, onda će jedna šaka tih 10, 20 posto otići iz Hrvatske, i onda ćemo to riješiti. A, jasno da sa tim i takvima nećemo moći riješiti. Ali, kada bismo polazili samo od toga, onda je to rat, onda je to rat, koji nam svijet ne prihvaća. Ja vam kažem, i ja vam zato kažem, danas sam bio jako određen, ja sam pristao, i pogriješio sam, na tu ličku operaciju, i pod evo, pod ovakvim mišljenjem, razumijete. Kada bi nam svijet dopuštao, i kada bismo imali mogućnosti da u roku od, u kratkom roku da to riješimo, onda bi ja to bio za to. (...) Kod nas se stvara malo atmosfera da je Hrvatska nasuprot takve jedne svjetske orijentacije orijentirana da riješi rat, a to znači da etnički očisti Srbe iz Hrvatske, to u praksi se zbiva jer mi ne možemo izbrisati to da oni imaju podatke da je u Slavoniji, zapadnoj Slavoniji 30-ak srpskih sela nestalo s lica zemlje, da je sada isto tako znači, ta tri, četiri srpska sela zbrisana itd. To stvara jednu sliku o Hrvatskoj na kojoj ne možemo graditi niti svoj politički status niti ekonomske odnose sa svijetom. Shvatite to. Valentić: Nije to predsjedniče sporno, nas to čeka za godinu dana opet. Pitanje je samo tajminga. Nas to opet čeka. Tuđman: Da, ako nas čeka onda ćemo znači, moramo se pripremiti i politički, a moramo se pripremiti i vojno bolje, a onda se moramo tako pripremiti da poslije naše neke operacije ne bude mogućnosti da nam tuku Zagreb. Valentić: Možda su sada slabiji nego inače. Tuđman: Predsjedniče Vlade, molim te orijentiraj se na gospodarska pitanja. Nikica je Valentić na tom mjestu do daljnjega ušutkan, ali poslije čitanja ovog dijela transkripta pouzdano znamo da je Franjo Tuđman bio potanko upućen u pojedine zločine hrvatskih vojnih trupa. Godine što će uslijediti neke će ljude odvesti na Mirogoj, neke u hladovinu vlastitih bogatstava, neke u Haag, a poslije svega ostat će spoznaja da je Franjo Tuđman znao za sve zločine, ali mu nije padalo na pamet da ih procesuira. Taj je čovjek, očito, jedino strahovao od međunarodne zajednice i samo zbog tog straha povremeno se odavao ulozi lažnog mirotvorca.

Ivica Đikić