I IDS nije što je bio

Aim, Zagreb, 14.9.2001.

Veći dio zadnje decenije prošlog stoljeća, ako ste se vozili tunelom kroz Učku, od Rijeke prema Istri, ono svjetlo što ste ga mogli vidjeti na kraju nije bilo uobičajenog porijekla. Nalik luči u mraku koji je nalijegao na ovdašnje strane, od tamo je zapravo svijetlio IDS, politička stranka po svemu neobičnih karakteristika. Kad bismo danas srce stavili na papir do kraja, po jednako patetičnom i kičastom ključu otrcanih metafora, rekli bismo da je čitava Istra bila oaza u pustinji pogaženih ljudskih prava. Naime, tada je to tako i bilo, nakon što se jedna grupa mlađih ljudi postavila na čelo Istarske demokratske stranke, i počela svojski živcirati režim Franje Tuđmana. Ali, budući da sve lijepe priče, ako su vjerodostojne, moraju kićenost platiti dramskim obratom, tako je ispalo i s ovom. Nažalost, pored onih neobičnih, otkrivaju se danas neke manje poznate osobine IDS-a.

Ali, umjesto zahvale za sve drage uspomene, prije negoli obavimo manje ugodan dio posla, podsjetimo se najprije zasluga ove stranke u civiliziranju Hrvatske. Bio je rat, vrijeme ubijanja i pljačke, kad je ova stranka istarskih antifašista preuzela vlast u svojoj županiji. Odmah su pokazali - bez imalo respekta prema metropolskom autoritetu - da su liberalniji od ikakvih formalnih liberala, i da im je stalo do radnika i seljaka više negoli ijednoj socijaldemokratskoj ili seljačkoj stranci. Kozmopolitizam je u Istri živio svakodnevno, nije se o njemu trebalo pričati ili ga tražiti. Bila je to jedina ovdje poznata regija, koja se očito kroz pola stoljeća iskreno suočila sa ružnim trenucima svoje bliske prošlosti (progon Talijana krajem četrdesetih). Političarima IDS-a nitko nije mogao pronaći financijski skandal, ili im predbaciti zbog socijalne neosjetljivosti.

Naravno, mnogo je što išlo Istranima i IDS-u na ruku. Bili su tih godina daleko izvan domašaja topova, nadomak razvijenoj Evropi, sa dobrim ekonomskim resursima i već razvijenom infrastrukturom. Ali, i to se moglo uništiti, da je umjesto IDS-a kakvim gadnim slučajem na vlast zasjela neka druga stranka, recimo izražene nacionalno-kapitalističke provenijencije, kakvih nam uopće nije nedostajalo. IDS je svojom unutarnjom snagom, na krilima društvene svijesti Istrijana, amortizirao vladine udare na ovu regiju, preživio sve političke optužbe i podmetanja, i još razvio privredu na poluotoku do zavidnih razmjera. K tome Istra politički ni danas nije u službenom Zagrebu omiljena, njezini žitelji i dalje plaćaju prolaz kroz tunel do ostatka Hrvatske. Svejedno, ne idu oni u Rijeku na posao, nego je često obrnut slučaj. Istrijani nerijetko rade u Italiji, koja im je bliža.

Nažalost, gotovo puno desetljeće vlasti djelovalo je loše i na IDS, što dolazi do izražaja tek nakon smrti Franje Tuđmana. Nova državna vlast, u kojoj je neko vrijeme bio i IDS, također ne predstavlja tako uvjerljiv antipod kao što je s HDZ-om bio primjer. Da bi se slika o predsjedniku IDS-a i istarskom županu Ivanu Jakovčiću, i njegovoj stranci, mogla nijansirati, nije dovoljno gledati ih iz Zagreba, potrebno je vizuru fokusirati na lokalna pitanja. Neupitni prvak IDS-a je prema svim pokazateljima stekao apsolutnu vlast u stranci i županiji, onakvu koja kvari i najbolje. Njegovi novodobni istupi prečesto su megalomanske vizije, s nedovoljno utemeljenja u svakodnevnoj problematici i sagledavanju realnih okolnosti. Njegova javna predstavljanja već neko vrijeme radije naglašavaju vrijednost jednog političara, negoli konkretna pregnuća čitavog društva u zadanim uvjetima.

U samom IDS-u prva zaista ozbiljna pukotina nazire se od proljeća ove godine, kada je ta stranka na lokalnim izborima izgubila vlast u najvećem gradu - Puli. Gradska organizacija IDS-a, kojoj se pridružila i ona porečka, predbacila je predsjedniku zbog petljanja u pulsku izbornu listu, što je konačno i donijelo pobjedu tamošnjoj oporbenoj koaliciji. Nekolicina visokopozicioniranih članova stranke zaključila je da su ovlasti njihovog predsjednika očito prevelike, da se on previše često njih prihvaća i da postaje sve autokratičniji. Unatoč internom dogovoru o razmjernoj tajnosti nesuglasica, latentni sukob je izbio u javnost i dodatno uzdrmao takav IDS. Jakovčić je pokazao prve znakove nervoze, njegovi unutarstranački protivnici znatniju mjeru otpora, i sad se čeka slijedeće preraspoređivanje snaga. Drugo je pitanje hoće li se ono zbiti uskoro, ili tek za godinu dana.

Drugi val neprilika za IDS prelio se preko stranica "Glasa Istre", lokalnog dnevnog lista i najutjecajnijega regionalnog medija. Premda nitko nije ustvrdio kako su njegovi novinari ovisni o ma kojoj političkoj stranci, neki lideri IDS-a već su toliko uzrujani da ih nazivaju frustriranim lašcima. Naime, ove novine su, osim nemilostivih komentara o lošim političkim potezima IDS-a, otkrili i nekoliko financijskih afera vezanih za lokalnu upravu iz redova stranke. Prije svega, evocirali su činjenicu da je Ivan Jakovčić prije tri godine povoljno kupio nekoliko ruševnih seoskih kuća na sjeverozapadu poluotoka, i to desetak dana prije negoli je stupila na snagu nova zakonska regulativa o kupoprodaji nekretnina, koja bi ove kuće stavila na javni natječaj. U međuvremenu, IDS-ova općinska vlast dovela je i vodovod u selo, i tako Jakovčićevim kućama naknadno podigla cijenu.

Nadalje, stoljetne kamene ploče iz pulskog centra, koje su iz nekog čudnog razloga završile na javnom otpadu, prebacio je Jakovčić u svoje selo. On sam tvrdi da ih je od tamo mogao kupiti tko je htio, ali tako ne misle ni "Glas Istre" niti policija, koja već istražuje slučaj. U općini Grožnjan, gdje se nalazi sporno selo, isti načelnik koji je Jakovčiću prodao kuće namjestio je i samome sebi vrlo povoljnu cijenu jedne srednjovjekovne stancije, na zgražanje istarske javnosti. U općini Vodnjan, novinari su poslije promjene upravne garniture iščeprkali nekoliko vrlo sumnjivih faktura i računa, koji podsjećaju na pranje novca, odnosno na ispisivanje svota koje su zacijelo pronevjerene. Nijedan od ovih, i nekoliko drugih sličnih primjera, nije još završio na sudu. Takav epilog novinari najavljuju Jakovčiću, a s nešto manje uvjerljivosti i argumenata isto poručuje i on njima.

Sve dosad viđeno ukazuje na to da si je Ivan Jakovčić uistinu namaknuo višak ovlasti u vlastitoj stranci i regionalnoj upravi, i da je zagazio na područje osjetljivih političko-financijskih dubioza. Kako se čini, niti njegovi sumnjivi potezi niti oni njegovih suradnika, ako se pokažu kriminalnima, nisu ni do koljena onome što je drugdje učinio HDZ, pljačkajući kompletno nacionalno bogatstvo. Ali, ako je istina da su varali s kamenim pločama i općinskim fakturama, tko može vjerovati da pojedini članovi IDS-a nisu učinili i nešto gore, da neće na površinu isplivati i kakva teža kriminalna radnja? Potvrde li se i manja strahovanja, zbit će se tragično finale jednoga općenito uspješnog naraštaja političara, i možda urušavanje jedine relevantne regionalne stranke u Hrvatskoj. A potom nesmetan trijumf apsolutne bipolarnosti između našega "lijevog i desnog centra".

Igor Lasić