Čija su privatizovana preduzeća

PIF-ovi tvrde da su prevareni, a država suprotno

Ko je u ovom trenutku vlasnik, sa svim pravima, i posebno obavezama, oko 500 privatizovanih preduzeća u FBiH u ovom trenutku niko sa sigurnošću ne može reći. Zbog tereta naslijeđenih dugova preduzeća su na rubu kolapsa. Novi vlasnici, uglavnom PIF-ovi, tvrde da su prevareni, a stari vlasnik, država, smatra da su kupci dobro znali šta kupuju.

AIM, Sarajevo, 11.09. 2001. Preduzeća koja su do sada kroz masovnu privatizaciju u FBIH iz državnih prešle u ruke privatizacijskih investicionih fondova, postala su predmet spora između starih i novih vlasnika. Naslijeđeni dugovi privatizovanih preduzeća, po osnovu neplaćenih poreza, doprinosa za penziono i zdravstveno osiguranje, neisplaćenih plata zaposlenih, te dugovi prema bankama i dobavljačima, iznose oko dvije milijarde maraka. Novi vlasnici privatizovanih preduzeća, uglavnom PIF-ovi, nemaju svježeg novca za investiranje i pokretanje proizvodnje, a kamoli za izmirenje naslijeđenih dugova. Stoga, spasonosno rješenje vide u velikodušnosti države, od koje traže da u ime "ljepše budućnosti", oprosti dugove ovim preduzećima, barem kada se radi o porezima, doprinosima te dugovanjima za utrošenu struju. Kao ključni argumenat PIF-ovi navode dalju sudbinu nekoliko desetina hiljada radnika zaposlenih u ovim preduzećima, koji bi se mogli naći na ulici ukoliko njihova preduzeća "izdahnu" pod bremenom dugova. Sada, PIF-ovi tvrde da ih je u procesu privatizacije ovih preduzeća država prevarila, jer "da su znali koliki su dugovi, nikada ne bi kupili ova preduzeća". S druge strane, država "pere ruke", optužujući PIF-ove da bi udovoljavanje njihovim zahtjevima za otpis dugova privatizovanim preduzećima, predstavljalo bezočnu pljačku preostale državne imovine i građana, te da PIF-ovi nemaju pravo na naknadne reklamacije, jer su "odlično znali šta kupuju", te da je PIF-ovima stalo samo "do zarade". Cijela priča oko dugova privatizovanih preduzeća i njihove dalje sudbine, dobila je i svoju političku dimenziju, jer aktuelna vlast u FBiH, optužuje osnivače PIF-ova da su zajedno sa bivšom vladajućom garniturom iz SDA i HDZ, osmislili koncept otpisa dugova privatizovanim preduzećima kao finale velike pljačke, a da sada radnike privatizovanih preduzeća koriste kao oruđe za politički pritisak.

I dok traje međusobno prepucavanje između PIF-ova i vlasti u FBiH, najveća preduzeća privatizovana kroz masovnu privatizaciju nalaze se "ni na nebu ni na zemlji". Država smatra da oni nisu više njena briga dok novi vlasnici ne žele i formalno da preuzmu preduzeća dok se ne riješi pitanje naslijeđenih dugova. Za to vrijeme desetine hiljada radnika na rubu je strpljenja. Proteklih pet godina sa svih strana su ih uvjeravali da će prelaskom preduzeća u privatne ruke biti okončana njihova agonija, te da će konačno doći do pokretanja proizvodnje a zaposlenim biti pružena mogućnost da žive od svog rada. Umjesto toga, privatizovana preduzeća sada se suočavaju sa realnom mogućnošću bankrota, što podrazumijeva otpuštanje svih radnika i njihovu neizvjesnu budućnost i egzistenciju. Očigledno, sama privatizacija državnih preduzeća ne rješava problem zamrle bh. ekonomije. Odlaganje suočavanja sa surovom stvarnošću nije moglo potrajati beskonačno, problem naslijeđenih dugova tek je simptom bolesti. Proteklih godina, država kao vlasnik većine preduzeća i poslodavac ogromnoj većini zaposlenih, zarad očuvanja socijalnog mira, žmirila je na oba oka kada je riječ o neplaćanju doprinosa, te drugih obaveza preduzeća. Kako su najčešće krug činila neefikasna i nesolventna državna preduzeća, koja su dugovala jedni drugima te svom vlasniku, državi, sve je ostajalo "u porodici". Prljavi dio posla, neophodan da bi se preduzeća barem djelimično osposobila za tržišnu utakmicu, svođenje broja zaposlenih na ekonomski opravdani nivo te likvidacija beznadežnih slučajeva među preduzećima, država kao vlasnik, odnosno tadašnja vlast, nije bila spremna da uradi, jer bi u tom slučaju gubitak izbora bio prilično izvjestan. Umjesto toga, ovaj neugodni dio posla odgađan je do okončanja privatizacije kako bi nezadovoljstvo radnika bilo adresirano na nove vlasnike.

U razmjeni međusobnih optužbi između države i PIF-ova, najproblematičnija je ona "da PIF - ove zanima samo profit". Prebacivati vlasniku i investitoru, ma ko god on bio, insistiranje na profitu, svjedoči o potpunom nerazumijevanju suštine tržišne ekonomije, preciznije rečeno, kapitalizma. Biznis je surov sport a jedini pokazatelj uspjeha ili neuspjeha jeste ostvareni profit. Što se prije pomirimo sa ovim temeljnim načelom kapitalizma biće bolje za sve. Preduzeća nisu socijalne ustanove, a "socijala" je posao države. Upravo zbog ovih pomiješanih uloga bh. ekonomija i jeste u ovakvoj situaciji. Kratkoročno, socijalni mir može biti kupljen, prisiljavanjem preduzeća da zaposlenost pretpostave ekonomskoj efikasnosti i profitu. Dugoročno, to vodi takva preduzeća neminovnoj propasti, kao i njihove vlasnike, što znači da gube svi, kao i država koja će na kraju balade morati da se suoči sa istinskim socijalnim buntom, gdje više neće biti nikoga sa kim bi mogla da podijeli teret socijalnog zbrinjavanja desetina hiljada radnika.

S druge strane, čelni ljudi PIF-ova nisu bili baš toliko neinformisani kod kupovine preduzeća u masovnoj privatizaciji, kao što to sada pokušavaju da predstave, jer je i laicima bilo jasno da su ekonomski uspješna i zdrava domaća državna preduzeća istinki raritet. Situacija je utoliko gora što su kao platežno sredstvo za kupovinu državne imovine korišteni privatizacijski certifikati građana, koji su doduše, poslužili za "poravnanje računa" između države i njenih podanika, ali su za oživljavanje proizvodnje u preduzećima potrebne "prave" pare, koje ni PIF-ovi ni građani nemaju. Osim novca kojeg nema, veći problem bi mogao predstavljati nedostatak kvalifikovanih menadžera koji bi bili u stanju da preuzmu rukovođenje privatizovanim preduzećima, a ovi kadrovski resursi PIF-ova još su skromniji nego finansijski.

Izgleda da se u novom okruženju i pravilima tržišne ekonomije ne snalaze ni bivši ni novi vlasnici nekadašnjih državnih preduzeća. Bijeg od surove stvarnosti približava se kraju, a međusobno optuživanje za neučinjeno u proteklim godinama neće pomoći preduzećima ni njihovim radnicima. Stoga je jedino rješenje preuzimanje svog dijela odgovornosti, bilo da je riječ o državi ili PIF-ovima. Država je ta koja se mora pomiriti sa činjenicom da će morati naći način da kako - tako zbrine radnike koji će neminovno ostati bez posla, dok PIF-ovi ne mogu očekivati da neko drugi pokrije gubitke firmi čiji su postali vlasnici. Uostalom, drugih preduzeća koje mogu kupiti "papirima" u vidu privatizacijskih certifikata u BiH nema, a kako nemaju gotovinu, onda ne mogu ni očekivati da postanu suvlasnici "General Motorsa" ili "Coca Cole".

Dražen SIMIĆ (AIM, Sarajevo)