Etnička privatizacija "Aluminija"

Aim, Zagreb, 9.9.2001.

Kad su ono sredinom '91. godine pojedine hrvatske tvrtke ostale bez nekoliko hotela i dućana u Srbiji i Crnoj Gori, a koje su im bile oduzete ratnim pravom jačega, pravednički lelek oštećenih mogao se čuti do neba. Godinama stjecano bogatstvo ostalo je s druge strane granice, bez mogućnosti pravnog razdruživanja i podjele imovine, što je Hrvatima simboliziralo ukupni njihov položaj i sudbinu u SFRJ. I tako, uslijedio je zatim rat, koji je protutnjao od Slovenije do Bosne i Hercegovine, a nedugo kasnije sastala se mala grupa hrvatskih političara i ekonomista, da vidi što se može učiniti s pokretanjem proizvodnje nekadašnjega metalurškog diva, "Aluminijskog kombinata" u Mostaru. Da, točno, Mostar je u Bosni i Hercegovini - nije uspjelo njegovo nasilno pripojenje Hrvatskoj - no to nije omelo režim Franje Tuđmana da 1996. godine prisvoji golemu vrijednost "Aluminija".

Još pet godina kasnije, dolazimo do prezenta, i skandala oko revizije tadašnje privatizacije "Aluminija". Reviziju je provela komisija Visokog predstavnika međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini Wolfganga Petritscha, na način koji je prouzročio pravu uzbunu u toj zemlji, jer verificira pljačku provedenu spomenute 1996. godine. No, prije negoli vidimo kako je točno ta pljačka provedena, i što danas pada na pamet apstraktnom čudu koje nazivamo međunarodnom zajednicom, nije zgorega podsjetiti se na bolje dane mostarskog "Aluminija", dok su nogometaši "Veleža" još igrali pod Bijelim brijegom a Neretva tekla ispod Starog mosta. Ovaj prestižni metalurški kombinat građen je tokom sedamdesetih i osamdesetih, u izvedbi francuske firme "Pechiney", a njegov bogati sarajevski otac "Energoinvest" morao je za takvu neviđenu investiciju staviti pod hipoteku - cijeloga sebe. Radna organizacija doseže polovinom osamdesetih oko pet tisuća zaposlenih, u nekoliko tvornica aluminija i glinice te rudnika boksita, prije negoli se započne segmentirati na samostalna i pokretnija poduzeća. Uoči rata devedesetih, "Aluminij" je posjedovao međunarodni certifikat o najčišćemu metalu, i godišnje je izvozio oko 250 milijuna američkih dolara. Od njega je neposredno i posredno živjelo oko 60 tisuća ljudi u Hercegovini i Dalmaciji, a vrijednost poduzeća iznosila je oko milijardu i 400 milijuna njemačkih maraka. Ratne štete na pogonima ovog poduzeća procijenio je 1996. godine francuski "Pechiney", i one nisu bile znatnijeg opsega. Trebalo je zakrpati nekoliko krovova, obrisati prašinu, ukopčati se na gladno svjetsko tržište, i otpočeti s radom. Tada su bestidan lupeški ples odigrali direktor "Aluminija" Mijo Brajković i hrvatski predsjednik Franjo Tuđman.

Za formalni međudržavni bypass iskorišten je drugi metalurški kombinat, ratom upropaštena šibenska Tvornica lakih metala. U njoj je osposobljen manji dio proizvodnje - njezini kapaciteti bez Mostara ionako nisu bili iskoristivi - a sama je formalno uložila 16 milijuna DEM u dokapitalizaciju uspavanoga mostarskog "Aluminija". S druge strane, nametnuta hrvatska uprava u Mostaru procijenila je novu vrijednost "Aluminija" na smiješnih 190 milijuna maraka, što je milijardu i dvjesto milijuna ispod predratne vrijednosti! Netko će pomisliti da je rat izravno ili posredno zaista umanjio realnu vrijednost poduzeća, što se možda i odnosi na jedan dio poslovanja, no onda je riječ o najviše nekoliko stotina milijuna pada, a ne milijardu i dvjesto milijuna... Uostalom, nakon relativno malih ulaganja u obnovu proizvodnje, "Aluminij" je već prve godine izvezao 200 milijuna DEM proizvoda.

I kako može poduzeće koje izvozi 200 milijuna u prvoj godini vrijediti 190 milijuna, a da nije opterećeno dugovima? Može, u ovoj priči sve može. Pogledajmo kako je složena vlasnička struktura "Aluminija", nakon Brajkovićeve privatizacije: za onih nekoliko uloženih milijuna iz hrvatskoga državnog proračuna, šibenski TLM dobio je 12 posto vlasničkog udjela; oko 35 posto dionica ostalo je u državnom vlasništvu a malo više od pola pripalo je tzv. malim dioničarima. Uloga potonjih naročito je zanimljiva, budući da je riječ o samim radnicima nekadašnjeg RO "Aluminijski kombinat Mostar", kojima su uzete u obzir sve pretpostavljene plaće u razdoblju dok poduzeće nije radilo, pa su im isplaćene u vidu dionica. Mijo Brajković došao je tako i sam u posjed oko 250 tisuća maraka u dionicama, a što je šlag na ovoj kriminalnoj torti, među radnicima-dioničarima gotovo svi su Hrvati.

Do rata u cijelom "Aluminiju" (uključujući i hercegovačke rudnike boksita gdje su radili skoro isključivo Hrvati) radilo je po 35 posto Bošnjaka i Hrvata, 23 posto Srba i 7 posto ostalih. Osim prava Hrvata, nešto je u podjeli vlasništva priznato nekolicini Bošnjaka, dok su radnici Srbi ostali sasvim kratkih rukava. A sve to imajući na umu da je takva privatizacija bila nezakonita i uopće, ili zakonita tek po kontradiktornoj legislativi tzv. "Herceg-Bosne". Jer, ispada kako je radnicima-dioničarima bolje što poduzeće duže ne radi, da bi im vremenom što više vrijednosti dospjelo u ruke. Ovaj pretvorbeni apsurd nadmašuje sva idealna teoretska prava radnika iz doba samoupravnog socijalizma, osim što je uz socijalizam u Mostaru kriminaliziran i etnički motiv. A to se već osam desetljeća naziva i prepoznaje jednostavno kao nacional-socijalizam, ili kratko nacizam.

Hrvatska državna politika je sredinom devedesetih, nakon relativno neuspjele okupacije i etničkog čišćenja Bošnjaka i Srba u dijelu Bosne i Hercegovine, preko "Aluminija" provela i zasad uspjelu ekonomsku okupaciju dijela susjedne države. Poznato je da moderna politika preferira "mirnu" kolonizaciju inferiornih zemalja, upravo putem uzurpiranih nacionalnih gospodarstava, od strane bogatih kapitalističkih država. O čemu je u slučaju "Aluminija" riječ, govori činjenica da u ovom dijelu Balkana, brojeći od Hrvatske do SR Jugoslavije i Makedonije i Albanije, a navodno i Slovenije i Bugarske i Rumunjske, ne postoji proizvođač uspješniji i krupniji od mostarskog poduzeća! Franjo Tuđman znao je u koliko dubok i pun džep gura ruku, kad se na svečanom otvorenju pogona u Mostaru zahvalio Hercegovcima, i narugao Šibenčanima koji će ubuduće ovisiti o "Aluminiju" i njegovim uspjesima.

Nije jasno, međutim, što čini međunarodna revizijska komisija. Ona je u nekoliko radnih verzija svog izvještaja iznijela toliko kontradikcija, da se kompromitirala i prije nedavnog zaključka o podnošljivoj privatizaciji "Aluminija". Iako je njezin zadatak bio utvrđivanje pravnih činjenica, komisija se upustila u procjenu političke oportunosti, jer da neke stvari ne valja prebijati preko koljena... Naravno, krenuli su glasovi o potplaćenosti revizora, te interesu svjetskih kompanija u sadašnjoj situaciji oko "Aluminija". Na muke je dospio i Petritsch, a vladajuća Alijansa u Federaciji BiH na svoju najveću kušnju dosada. Zato bez ikakve sumnje, neminovno rješenje pitanja mostarskog "Aluminija" bit će jedno od dva-tri ključna za sudbinu postdaytonske Bosne i Hercegovine. Još samo neko vrijeme, od aktualne hrvatske državne vlasti je tim povodom dovoljna i korektna šutnja.

Igor Lasić