Srbi će još dugo dolaziti u Sarajevo

Može li svako svojoj kući

AIM, Sarajevo, 06.09.2001. Vjerojatno ću i umrijeti za Ilidžom! Može li svako svojoj kući? Kako do održivog povratka?- samo su neka od pitanja koja se i pet godina nakon rata vrte po novinama, na televizijskim i radio stanicama. Prestankom rata, nažalost, ne prestaju nesreće ljudi koji su ga preživjeli. Povratak je pitanje svih pitanja, a kada se radi o Srbima, odnosno njihovom povratku u Federaciju BiH, posebno u Sarajevo (Ilidža je jedna od opština u kojoj je prije rata bilo najviše Srba), onda se u ovdašnjim medijima najčešće pojavljuju prilozi tipa "Srbi dođu, vrate svoje stanove i kuće, pa ih odmah prodaju i vrate se u Republiku Srpsku da uživaju u tuđem". Da li je baš tako? Već sami podaci o izbjeglim i prognanim bosanskih Srba u posljednjem ratu nerijetko su dijametralno suprotni, zavisno od toga odakle potiču, ili zavisno od toga kome ili čemu služe. Prema podacima kojima raspolaže DISS (Demokratska inicijativa sarajevskih Srba), od 170.000 građana srpske nacionalnosti koliko ih je prema posljednjem popisu stanovništva iz

1. godine živjelo u Sarajevu, čak njih 100.000 je napustilo svoj grad i otišlo živjeti drugdje. Od preostalih 70.000 polovina je, 30.000 do 40.000, rat provela u "srpskom Sarajevu", a druga, ipak nešto manja, oko 30.000 ljudi, je ostala u tzv. "muslimanskom Sarajevu".

"Danas u Sarajevu živi oko 35.000 Srba i mislim da raseljeni Srbi trenutno potražuju veliku imovinu u ovom gradu. Po našim informacijama podneseno je 23.000 zahtjeva za povrat stanova u državnom vlasništvu i još 25.000 zahtjeva za povrat privatne imovine. Hoću reći, Srbi će još dugo dolaziti u Sarajevo kako bi ostvarili svoja prava", kazuje za AIM Goran Kapor, direktor za informisanje i razvoj u DISS-u. Izbjegli se najviše vraćaju u dolinu Neretve gdje su kuće, kako kaže Kapor, sravnjene sa zemljom, te u Sarajevo i Tuzlu. Povratak kaska u manjim mjestima, kao što su Lukavac, Zavidovići, Ćekrčići. (koje su Bošnjaci u međuvremenu predjeli u Čekrekčije, op. aut.). Iako proces povratka teče, u DISS-u nisu zadovoljni. Prema Kaporovom mišljenju, održivi povratak Srba koče diskriminatorski zakoni, loša socijalna situacija povratnika, nemogućnost zaposlenja, ali i zastrašivanja i premlaćivanja od strane "onih drugih", te "gradnja džamija na svakom ćošku".

"Devet Srba koji su ostali na Ilidži nakon njene integracije je ubijeno. Na desetine ih je uhapšeno i optuženo za ratna zlodjela. Većina njih je nakon višemjesečnog, pa i godišnjeg ispitivanja puštena na slobodu. Svjedoci smo premlaćivanja Srba, podmetanja bombi u njihove domove, paljenja sijena, otimanja ovaca. Na našu adresu gotovo svakodnevno stižu pisma u kojima nas ljudi pitaju kako će živjeti od penzije. U takvoj atmosferi dio njih je podlegao pritisku i prodao svoju imovinu", kaže Kapor, uz komentar kako se niko ne pita "zašto se danas u Osijeku kod Sarajeva prodaje oko 600 srpskih kuća a nisu se prodavale dok su Srbi živjeli 500 godina pod turskom, 400 godina pod austrougarskom i četiri godine pod ustaškom vlašću?!". "Niko tada nije prodavao svoje kuće. Sadašnje generacije će 'živjeti od kostiju svojih predaka', tako što će prodati svu naslijeđenu vjekovnu imovinu za oko 100.000 maraka u Federaciji i otići u Republiku Srpsku, gdje će kupiti kuću za duplo manje novca i od ostatka živjeti sigurno. Treba tražiti razloge zašto ljudi plaču, ali prodaju svoja imanja i odlaze. Treba se pitati zašto je, recimo, Dom kulture u Osijeku pretvoren u mesdžid i džamiju i zašto je razglas deset puta jači nego na Begovoj džamiji. Na to se ne žale samo Srbi, nego i Bošnjaci koji su tu živjeli i prije rata", pita se Kapor.

Slično razmišlja i Savo C., prijeratni stanovnik Ilidže koji je trenutno nastanjen u Potočarima, u općini Srebrenica. Iako mu je povratak na Ilidžu životna želja, Savo kaže: "Vjerojatno ću i umrijeti pateći za Ilidžom, Sarajevom ali mi imamo mnogo dilema u vezi povratka. Dole su nam grobovi roditelja i rodbine, dole smo se rodili. Niti ostati ovdje, niti se dole vratiti. Ovdje imamo posao - radimo, što ćemo i gdje dole raditi a da ne pričam o drugim stvarima, kao što su školovanje djece, nemogućnost prenosa penzija."

S druge strane, ovakva razmišljanja najviše ljute stanovnike Federacije, koje svakodnevno u oči bodu mali oglasi u novinama putem kojih Srbi prodaju svoju prijeratnu imovinu. Mnogi otvoreno negoduju, naročito oni koji trenutno žive u srpskim domovima i koje kad-tad moraju napustiti, ističući u svakoj prilici "da se Srbi vraćaju u Sarajevo ili druge dijelove Federacije samo kako bi prodali svoje i otišli živjeti u Republiku Srpsku". U DISS-u, pak, tvrde da nema razloga za ljutnju ili zabrinutost jer, kako kažu, prodaja srpske imovine nije tako masovna pojava.

"Prema našim informacijama, samo jedan odsto Srba godišnje uspije zamijeniti ili prodati svoju imovinu. Po toj računici trebalo bi oko 100 godina da svi Srbi riješe svoj problem, iako ja mislim da se prodajom ništa ne rješava. Ovdje se radi o tome da se prodaja vrši uglavnom u centralnim dijelovima, pa to bode oči. Mali je procent onih koji su prodali kuću u rubnim dijelovima grada. Ali ne prodaju samo Srbi svoju imovinu. Malo je onih koji znaju da oko 30 odsto prodane imovine na Ilidži u periodu od 1996. do 1999. nije srpska nego bošnjačka", tvrdi Kapor, dodajući da tu nisu samo Srbi problem, odnosno da se ne radi samo onima koji prodaju kuće, nego i o onima koji ih kupuju: "Kupuju ih Bošnjaci koji ne žele živjeti u RS iz istih razloga iz kojih ne žele živjeti Srbi u Sarajevu. Ni jedni ni drugi ne žele biti diskriminirani. Drugo je pitanje kako Bošnjaci, izbjeglice, koji su ostali bez ičega imaju između 50.000 i 100.000 DM pa i više za kuću u, recimo Sarajevu, i posebno ko finansira ubrzanu islamizaciju Sarajeva."

"Centar Ilidže su prije rata, priča Kapor, većim dijelom naseljavali Srbi, a manjim Bošnjaci. U poraću Srbi su svoje kuće prodali Arapima i Sandžaklijama što je uzrokovalo nezadovoljstvo domaćih Bošnjaka. Ono malo muslimana iz centra također prodaje svoje kuće Arapima, koji sada zahvaljujući Svjetskom islamskom komitetu iz Kuvajta, u centru Lužana, na srpskoj zemlji, prave svoju školu. Svi Srbi koji žive u okolici su najavili prodaju kuća. Istovremeno, iz vodozaštitne zone na Ilidži lokalne vlasti iseljavaju Srbe, zabranjuju im uzgajanje ovaca, a onda na istom mjestu Sandžaklije prave hotele, ili čuvaju konje uz zgradu općine. Kao da oni mokre kolonjsku vodu!"

Ipak u DISS-u vjeruju da promjenom vlasti dolaze bolje dani za sve. Prema Kaporovim riječima, nakon izbora vidljiv je napredak u provedbi imovinskih zakona i kod ljudi provejava nada da će biti bolje svima pa i povratnicima. a na povratak je nedavno, podsjeća pozvao i mitropolit dobrobosanski Nikolaj koji je, prema pisanju sarajevskog Oslobođenja Srbima, između ostalog, poručio i ovo: "Ognjište svoje, tu trpezu ljubavi koju Bog postavlja i pomaže nama da je stvorimo, ne napušta se tako lako. Treba se bojati ogrešenja prema Bogu i prema precima. Velika je tajna, nama neshvatljiva, kako rodna kuća vuče čovjeka sebi. To je zato, jer je tu po prvi put ugledan svet, prvi vazduh udahnut. Tu nas je prvo sunce ogrejalo, toplo krilo materinsko primilo u zagrljaj. Zato, vraćajmo se svojim ognjištima. To su sveta mesta, ne samo naša, i predaka naših, nego i pokoljenja naših. Ovo je molba moja, vašeg duhovnog roditelja, i dužnost mi je da vam sve ovo kažem, isto onako, kao što sam govorio, da se nikud ne krećete iz domova svojih. Zar sav uloženi trud, nade, znoj i napore tako lako da ostavimo i u tuđinu idemo?"

U svoj ovoj priči, čini se, da najviše štete imaju sami Srbi koji se suočavaju s životom u, kako reče sam Kapor, "kasabama Republike Srpske koje ne mogu zadovoljiti potrebe gradskih Srba naviklih na privilegije tipa udobni stanovi, pozorišta, stadion Koševo, časovi klavira ili violine za njihovu djecu. S druge strane, u njihove gradske stanove uselili su ljudi iz Istočne Bosne. U DISS-u tvrde da se 50 odsto Bošnjaka iz istočne Bosne koji trenutno žive u Sarajevu neće vratiti u svoje prijeratne krajeve, pa se makar u njima i ukinula Republika Srpska!"

"U Bratuncu nema koncerta grupe U2, ili Balaševića. Tvrdim da se niko od mladih koji sada dobro zarađuju kod stranaca, neće vratiti u Bratunac. Možda da se vrati neki deda ili nana", kaže Kapor. A među onima koji se žele vratiti kući, u Sarajevo, je Branko Miljanović, sa Ilidže, koji kaže: "Od svih izbjeglica u BiH radi ko šta hoće. Svi doživljavamo strašne opstrukcije i poniženja. Mene dvije godine nisu pozvali da znam što je s mojim predmetom. Inače, u stambenom odjelu rade samo dva dana sedmično po dva sata i to primaju samo stranke koje imaju poziv, a mi, evo, predlažemo da uvedu jedan termin u sedmici kada će primati i građane koji nemaju poziv a žele da znaju što je s njihovim predmetom. Mi želimo u Sarajevo, ali šta čeka povratnike. Šta je sa zapošljavanjem, penzijama, zdravstvom, kakav je tamo školski program? Možemo li mi imati neki svoj pravoslavni školski centar?"

I tako, pitanje svih pitanja - povratak, otvara niz drugih pitanja. Na njih, bez obzira na to ko ih postavlja, odgovora uglavnom nema. Kad je u pitanju povratak Srba u Federaciju, onda stoji odgovor iz naslova ovog teksta "Srbi će još dugo dolaziti u Sarajevo". Samo, po svemu sudeći, da nastave živjeti "tamo daleko" od "vjekovnih kostiju predaka ovdje". Oni nešto emotivniji - ponesu i kosti!

Željka GUTALJ (AIM, Sarajevo)