Bestseler u sto primjeraka!

U cijeloj Bosni se objavi oko 500 knjiga godišnje

AIM, Sarajevo, 05.09.2001. Preko stanja u izdavaštvu može se zaključiti da u Bosni i Hercegovini uporedo i autonomno žive tri države, od kojih dvije sa po jednom nogom stoje u susjednim državama, Jugoslaviji i Hrvatskoj, oslanjajući se uveliko na izdavaštvo takozvanih matica. Posebno u nabavci udžbenika, čije je štampanje jedna od najbitnijih stavki izdavaštva u bilo kojoj zemlji. Takvo stanje, logično, povlači i veoma značajne i sasvim jasne ideološke, političke i kulturološke konsekvence.

Ozbiljniji poznavaoci ove oblasti tvrde da je uređenost odnosa u izdavaštvu jedne zemlje savršen odraz generalne uređenosti te zemlje. Ukoliko je to tačno, a izgleda da jeste, Bosna i Hercegovina je zemlja bez zakona i bez perspektive. Upravo tako o ovdašnjem izdavaštvu misli većina onih koji se izdavaštvom bave. Ilustruje to i pokušaj pravljenja koliko-toliko validnog pregleda bh. izdavaštva. Ono što se događa na polju beletristike i poezije nešto je lakše "savladati", s obzirom na svu minornost koja prati ovu djelatnost, i koja bi u svojoj suštini trebalo da ima sasvim plemenitu misiju, a sada se svela, uz rijetke izuzetke, na puko životarenje, ali i mešetarenje, otimačinu, trgovinu i prevaru...Osnovna djelatnost i tu je regionalno isparcelisana, a pogodnost da naši susjedi govore u suštini istim jezikom u izdavaštvu se pokazala kao hendikep. Posebno u nekontroliranom ulasku izuzetno jeftine produkcije iz Srbije. Sami bosanskohercegovački izdavači, autori i štampari okrenuti su tržištu koje praktično ne postoji. U cijeloj BiH, i Federaciji i Republici Srpskoj, (bez udžbenika) se ne objavi ni 500 knjiga godišnje.

"U zemlji u kojoj se na prste jedne ruke mogu nabrojati istinske knjižare (dakle one koje ozbiljno prodaju knjige, a ne olovke, tople sendviče ili 'oho' ljepilo) i u kojoj nekoliko pisaca ima svog omiljenog čitaoca; u zemlji u kojoj su bestseleri knjige koje se prodaju u 100 primjeraka - veoma teško je govoriti o izdavaštvu. Od nekoliko velikih predratnih izdavača ostalo je samo ime (što za pametne i vješte i nije tako malo). U ratnom i poratnom periodu niklo je bezbroj malih izdavača, uglavnom bez jasno definiranog izdavačkog profila. Funkciju države na polju izdavaštva tokom rata supstituiralo je Otvoreno društvo Soroš, i u tom smislu možemo kazati da je rat bio bolji. Budući da se takve fondacije strateški povlače iz BiH, a država ne preuzima svoju prirodnu funkciju, trenutno živimo u ambijentu potpune izdavačke anarhije", kaže pisac i dugogodišnji sekretar Društva pisaca BiH Zlatko Topčić.

Izlaz iz ove situacije on vidi u fondu za izdavaštvo Federalnog ministarstva kulture, od kojeg, za sada, postoji samo papir o njegovom funcioniranju. Fond, sa predviđenim budžetom od 1,5 milion maraka za ovu i isto toliko za iduću godinu, trebalo bi, prema zamisli, da pomaže tekuću izdavačku produkciju, nagrađivanje najboljih djela, poticanje prevođenja ovdašnje književnosti u svijetu, a posebno važna stavka jeste obavezan otkup knjiga za biblioteke. Poređenja radi, u Hrvatskoj i Sloveniji postoji zakon o obaveznom otkupu od 100 do 700 naslova za potrebe biblioteka. Time se stvara početni fond koji namiče sredstva za štampanje novih knjiga. Da je tako i ovdje, mogli bi se pomoći neki značajni projekti, poput 100 knjiga Bošnjačke književnosti - stalo se nakon četiri kola u dvadeset knjiga jer nema više para. Dakle, u pitanju je direktno finansiranje izuzetno važnih projekata, prije svega kreditiranje pod posebno povoljnim uvjetima. Jer knjiga, prema našem sagovorniku, ne može biti roba kao svaka druga, niti podlijegati brutalnim zakonima tržišta, "a posebno takva ne smije biti u malim zemljama i među malim narodima na rubu civilizacije, kakva smo mi". Topćić kaže da je Društvo pisaca BiH (da bi zaštitilo pisca) prije tri mjeseca sa Poslovnom zajednicom knjižara i izdavača u BiH potpisalo čisto sindikalni ugovor o najnižim nadoknadama za književni rad, po kojem niti jedan član Društva pisaca ne smije objaviti knjigu po nižoj cijeni od 20 DM neto po strani. Tako pisci mogu i sudski ostvariti ono što stoji u ugovoru, to jest nadoknaditi ono za šta su zakinuti, a pisci su, na ovaj ili onaj način, neprestano zakinuti.

Prema Topčiću ovdje rijetko ko ima perspektivu: "Možda neki ovdašnji kafić koji ne plaća porez, a prodaje knjigu! Reciprocitet u izvozu i uvozu knjige u susjedstvo gotovo da ne postoji. To je trgovina samo u jednom smjeru, prema Bosni, a u Zagrebu i Beogradu nema ni najznačajnijih bh. književnih imena. Srbija je bila 'crna rupa', a prevodila je najsavremeniju literaturu i svjetske bestselere. Cijena u prodaji dvije do tri marke, a ovdje 30! Luđački ekstraprofit su ovdje neki ostvarili na srbijanskoj knjizi. Dok je ovdašnja, naših izdavača, svedena na svega 24 odsto teritorija države, dakle, bez šanse."

Jedan od najznačajnijih ovdašnjih privatnih knjižara i izdavača je kuća Šahinpašić. "Izdavaštva u Bosni i Hercegovini, nema!, kaže vlasnik, Taib Šahinpašić, naročito produkcija u posljednje dvije godine, to je više nego jad i bijeda. Izdanja koja se i objave su u tako niskim tiražima da ne zadovoljavaju nikoga, ni pisca, ni izdavača. Tiraži se kreću od 100 primjeraka, a ko ima 1.000 , a takvi se na prste mogu izbrojati, to je u bh. uslovima već visokotiražna knjiga!" Šahinpašić kaže da su razlozi tome, prije svega, nepostojanje tržišta, jer nema nekadašnjeg tradicionalnog kupca iz srednjeg građanskog sloja, koji je poslije rata ovdje naprasno nestao. Ni biblioteke ne nabavljaju knjige jer država nema fond za tu namjenu. "Bez intervencije države, odnosno predviđenog budžeta za otkup knjiga, ova djelatnost neće, izuzev u sporadičnim slučajevima, postojati u idućoj godini", tvrdi Šahinpašić.

Nekadašnji europski gigant Svjetlost, po svemu sudeći, i danas je najjača ovdašnja izdavačka kuća, koja se mahom opredijelila za dječiju literaturu. Kao uspješnija može se pomenuti Bosanska riječ, sa 56 naslova, Sejtarija, zatim DID koji ima nekoliko izvanrednih izdanja, ali teško opstaje. Tu je i Rabic, koji usprkos pomenutim poteškoćama, imati zavidnu produkciju. Istovremeno, "izdavača" sa po jednom knjigom (smještenom u nekoj garaži ili spavaćoj sobi) ovdje, izgleda, ima ponajviše. Jedan od nekada najvećih jugoslovenskih izdavača, Veselin Masleša, danas Sarajevo publishing, u velikim je finansijskim, gotovo predstečajnim poteškoćama i sve su oči uprte u privatizaciju. Bosanska knjiga, značajan ratni i poratni izdavač, čini se da postoji još jedino na papiru. Tu je i veoma "in" book-shop Byubook, čiji su vlasnici dva pisca, Damir Uzunović i Goran Samardžić (firma je osnovana uz pomoć međunarodne donacije), koja je više trgovina nego izdavačka kuća. Uz pomenutu knjižaru (cd-shop i caffe-bar) Byubook posjeduje i Art knjižaru, a ragistrirani su i kao izdavač, koji, međutim, kaska u odnosu na očekivanja.

Situacija u Republici Srpskoj je, izgleda, još teža. Za ilustraciju, poznavaoci prilika u ovom bh. entitetu, tvrde da će se na Sajmu knjiga, koji se u Banjoj Luci otvara 19. septembra, ove godine ponuditi samo stari naslovi. U tamošnjem izdavaštvu izdvajaju se Glas srpski i privatna izdavačka kuća Besjeda, oboje iz Banjaluke, Zavod za izdavanje udžbenika Lukavica, te izdavačka djelatnost Srpskog Oslobođenja. S druge strane, Mostarski Ziral je bila značajna izdavačka kuća (vezana za katoličku crkvu), ali je i njima u posljednje vrijeme drastično smanjena produkcija. Kako stvari stoje, sarajevski El-kalem je ovdašnji najprofilisaniji izdavač, koji ima izvanredne naslove, drži tempo i uspijeva objavljivati literaturu vezanu za islamsku religiju i filozofiju. Svjetlo riječi, kojem su na čelu fratri, ima nekoliko vrlo dobrih naslova. Tokom rata i neposredno poslije, moćan Ljiljan, najvećim dijelom zbog dobijanja prava na štampanje udžbenika, danas ne objavljuje gotovo ništa. Kad je već riječ o udžbenicima, iako je nova školska godina već počela, nadležna ministarstva su tek prije nekoliko dana objavila listu onih koji se mogu koristiti u nastavi. Tako da se na policama knjižara sada jedni do drugih nalaze odobreni i neodobreni udžbenici za pojedine predmete, a u štampanju novih svaki izdavač vidi svoju šansu. Ljiljanu je izgleda opet zapao dio tog kolača. Zid, istoimenog radija, uz koje se vezuje ime profesora Zdravka Grebe, sa veoma specifičnom izdavačkom produkcijom u toku rata, pada pomalo u zaborav, kao i nekada velika i značajna (prvi na prostoru bivše Jugoslavije štampali sva Krležina djela) izdavačka djelatnost novinske kuće Oslobođenje.

Generalno gledajući, danas su svi nekadašnji bivši veliki bosanskohercegovački izdavači na koljenima ili u dugovima, a ni jedna mala izdavačka kuća nije uspjela da se afirmira, poput sličnih u Sloveniji, Hrvatskoj ili Srbiji. Zato jedinu perspektivu većina vidi u fondu za izdavaštvo, koji ovih dana, doduše jako kasno, treba da raspiše prvi natječaj za izdavačke projekte u 2001. godini. Na sreću, ima nagovještaja da bi sredstava za ovu godinu mogla narasti i na dva miliona maraka. Ali, već se šapuće kako će se i ovi novci dijelom preliti u neke druge, srodne djelatnosti, a da će na tenderu proći mnoge rođačke, prijateljske, istostranačke i općenito "već viđeno". Ipak, u pogledu budućnosti bh. izdavaštva postoje i optimisti poput, Envera Čauševića, vlasnika kuće Copmapact - E , koja je u fazi udruživanja sa tri manja izdavača i koji namjeravaju oformiti jednu srednje jaku izdavačku kuću.

"Ovdje ne može niko opstati sam, jer nedostaje trgovinska mreža", kaže Čaušević. "Pokušat ćemo i dalje da se udružujemo, nas deset recimo, da bismo napravili i jaku trgovačku mrežu. U zemlji paradoksa, naravno, postoje paradoksi i u izdavaštvu. Pa se tako dešava da ovdje veliki, jer imaju prodajnu mrežu, žive od mali. Mi im dajemo knige, a oni ih ne plaćaju. I ne možemo im ništa!"

Nažalost, ni ovdje nije kraj problema koji prate bh. izadavašvo. Ovdje još uvijek nema zakona o autorskim pravima, o kopirajtu (sve se radi na divlje), o intelektualnoj svojini, zakon o prevodilaštvu je neuređen, nema novog zakona o standardima, tako da se i dalje sve radi po JUS-u ... Treba ponoviti u suštini opće poznatu činjenicu, da je osnovni preduvjet da neko bude izdavač - da ima svoje pisce. Koje treba platiti. Pisaca još i ima, ali para nema, kao ni zakona, ni druge državne regulative. Ipak, kod većine naših sagovornika postoji nada, makar i minimalna, ali dovoljna da se sasvim ne ugasi misao o boljoj budućnost bh. izdavaštva.

Majo DIZDAR (AIM, Sarajevo)