Prosvjedi policajaca

Aim, Zagreb, 9.8.2001.

Iako mjesecima najavljivani, otkazi djelatnicima Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske izazvali su neočekivano veliko nezadovoljstvo. Niti predviđeni programi zbrinjavanja viška zaposlenih nimalo ne pomažu smirivanju strasti, što je na kraju dovelo do niza prosvjednih skupova policajaca diljem Hrvatske. Umjesto tek socijalnog problema - iako ni to nisu u pravom smislu riječi, otkazi policajcima i pomoćnom osoblju Ministarstva unutarnjih poslova postali su i politički problem, još jedan na ionako uzavreloj političkoj sceni Hrvatske, koja ni u najvrućim ljetnim danima ne miruje.

Prema prvobitnom dogovoru sa Sindikatom policije, prva rješenja o otkazima zaposlenima su trebala biti podijeljena krajem kolovoza. No očigledno pritisnuta kroničnim nedostatkom novca, ali i stalnim prigovorima iz Međunarodnog monetarnog fonda o prevelikoj javnoj potrošnji, Vlada Republike Hrvatske pomaknula je taj rok za mjesec dana unaprijed. Odlučeno je da se oko 3100 djelatnika MUP-a stavi na raspolaganje Vladi, dok je za još 709 osoba počeo teći otkazni rok. Među ovih 709 djelatnika MUP-a uglavnom su kuharice, dostavljači i drugo pomoćno osoblje za kojim Ministarstvo unutarnjih poslova više nema potreba, a isto tako niti bilo koja druga državna institucija.

Ostalih 3100 osoba, kojima je MUP zahvalio na uslugama i stavio ih na raspolaganje Vladi RH, uključeni su u program zbrinjavanja viška zaposlenih, što će trajati do kraja ove godine. Predviđene su tri varijante njihovog zbrinjavanja, uglavnom jednako povoljne kao i njihovi dosadašnji poslovi pa je burna reakcija policajaca time još čudnija. Naime, oko 800 zaposlenika koji su stavljani na raspolaganje Vladi moglo bi ostati u samom Ministarstvu unutarnjih poslova, kojemu upravo toliko djelatnika nedostaje na različitim razinama. Druga varijanta predviđa da će dio djelatnika zbrinuti ostala ministarstva. Ministarstvu pravosuđa, primjerice, nedostaje nekoliko stotina pravosudnih policajaca, dok Ministarstvu financija također nedostaje nekoliko stotina carinskih službenika.

Prema trećoj varijanti zbrinjavanja, dio osoblja stavljenog na raspolaganje Vladi našao bi posao u drugim institucijama a prema srodnosti zanimanja. Tako Hrvatski centra za razminiravanje i tvrtka AKD Mungos potrebuju nekoliko stotina novih ljudi, dok bi oko 250 ljudi moglo pronaći zaposlenje u raznim zaštitarskim tvrtkama, mahom u privatnom vlasništvu, gdje bi nastavili raditi na poslovima zaštite ljudi i imovine. Nerijetko i same državne institucije koriste usluge tih tvrtki, koje su se pokazale dovoljno kvalitetnima za obavljanje ovih poslova. Oko 400 osoba stekle su uvjete za umirovljenje, dok nešto manje njih imaju status ratnih vojnih invalida, koje bi trebale biti zbrinute u suradnji s Ministarstvom hrvatskih branitelja.

Najveći su problem zaposlenici sa završenom tek osnovnom školom, za koje će biti teško naći ikakvo novo zaposlenje, a takvih je skoro trećina od 3100. No kako neke policijske uprave u Hrvatskoj imaju manjak kadrova, dio će zaposlenika biti premješten iz jedne uprave u drugu, tako da su privremeno neraspoređeni djelatnici i s te strane relativno sigurni. U čemu je, onda, problem, i zašto je došlo do masovnih prosvjeda policije, čiji sindikat najavljuje čak i opći štrajk?

Odgovor bi se mogao potražiti prije svega u broju zaposlenih i kako je došlo do tako velikog broja zaposlenih u Ministarstvu unutarnjih poslova. Naime, tijekom rata postrojbe MUP-a sudjelovale su u brojnim vojno-redarstvenim akcijama, a svi koji su se njima priključili naprosto su ostali njihovim dijelom i nakon rata. Uobičajenim poslovima vratio se tek manji dio pripadnika tih postrojbi, uglavnom onaj koji je imao gdje, a takvih je vrlo malo. Dosta tvrtki uništeno je tijekom rata, ali divlja pretvorba i privatizacija, tijekom koje su tvrtke budzašto dijeljene HDZ-ovim tajkunima koji njima nisu znali upravljati, dodatno je ruinirala hrvatsko gospodarstvo. Ostanak u državnoj službi činio se spasonosnim rješenjem. Slična situacija je i u Ministarstvu obrane, gdje su se aktivirali mnogi koji se nakon rata nisu imali gdje drugdje zaposliti. O takvim zaposlenjima, kako u MUP-u tako i u MORH, svjedoče izjave raznih marginalaca koji su zbog povezanosti sa HDZ-om dovodili svoju rodbinu i prijatelje i smještali ih u vojsku i policiju.

Režimu HDZ-a, kriminalnom u samoj njegovoj srži, odgovaralo je da policija bude brojna, ali i poslušna. Brojnost su vrlo lako postigli, a poslušnost je kupovana redovnim plaćama - o kojima se u većini tvrtki u privredi moglo samo sanjati. Manipulacije policijom, koje su kulminirale slanjem naoružanih policajaca na goloruke radnike koji su prosvjedovali zbog katastrofalnog gospodarskog stanja u državi, bile su svakodnevna pojava. Osim toga, država koju je okupirao kriminal svih vrsta nije mogla imati ni bolju policiju, koja se i sama počela baviti kriminalom. Sve restriktivniji zakoni - o uporabi lakih droga, prometnim prekršajima i sl. - davali su niz mogućnosti policajcima da u svojim redovnim ophodnjama ulicama gradova ustvari ubiru neku vrstu reketa. Logika je bila: plati nama pola ako ne želiš da prijavimo da platiš cijeli iznos ili završiš u zatvoru.

Policajci su tako ubirali novac od prostitutki u zamjenu za neprijavljivanje, raspačavali su drogu, bavili se švercom cigareta ili ga barem podržavali, organizirali su ilegalne prelaske granica strancima bez potrebnih dokumenata, čak im i nabavljali hrvatske putovnice, u slobodno vrijeme radili kao zaštitari privatnih poduzeća, švercali oružjem, besplatno putovali javnim prijevozom za što im je država dodatno plaćala... Ukratko, koliko su pomagali da se kriminal suzbije, toliko su i sami bili njegovi akteri. Malu plaću koju im je država davala kompenzirali su potkradanjem iste te države koju su trebali štititi i čuvati. Istina, ne svi, ali znatan dio.

Uzme li se sve to u obzir, kao i činjenica da je Hrvatska u svojoj kratkoj samostalnosti došla do broja policajaca većeg no što ga ima ujedinjena Njemačka, a da je kriminal dostigao razmjere nakon kojih ga postaje skoro nemoguće pratiti, preraspodjela u MUP-u, s ciljem smanjenja troškova i povećanja efikasnosti, jedino je logično rješenje koje se nametnulo novoj koalicijskoj vlasti. Međutim, bitan politički element je što je najveći dio državnih službenika, pa tako i policije, stasao u vrijeme HDZ-a pa su HDZ-u i odani.

Stoga ni najavljene mogućnosti zbrinjavanja viška djelatnika MUP-a skoro ništa ne znače. Za njih, radi se o gubljenju materijalne i socijalne sigurnosti koju daje državna služba, uz koju se obilno može dodatno zarađivati u fušu. A najgore se osjećaju oni koji nemaju nikakvu stručnu spremu, i kojima stoga civilni uvjeti života nimalo ne odgovaraju. Nazvati aktualnu vlast izdajničkom ili podaničkom (pri čemu se uglavnom misli na podanost MMF-u ili nekoj drugoj međunarodnoj instituciji koja traži ograničenje javne potrošnje) stoga je za njih najjednostavnija obrana. Prosvjedi i štrajkovi logičan su nastavak takvoga razmišljanja, a tek je pitanje trenutka kada će se stranke hrvatske desnice uključiti u <bitku prava="" radnička="" za=""> i još jednom iskoristiti nezadovoljnike za ostvarenje svojih političkih ciljeva.

Ali ni sama Vlada ne pokazuje neku pretjeranu pamet. Nedavno najavljeno kresanje socijalnih prava i enormno povećanje troškova života došlo je usred turističke sezone i godišnjih odmora. Ako se ove godine napokon izbjeglo štrajkove hotelskih radnika, koji su obilježili proteklu sezonu, štrajk policajaca - na koji se moralo računati - usred turističke sezone značit će dodatni kaos diljem Hrvatske, ionako preplavljene milijunima domaćih i inozemnih vozila. Očigledno je da se nije razmišljalo kakve bi to posljedice moglo značiti za slijedeću sezonu, uopće za turizam, koji se unatoč svemu pokazuje kao jedini siguran izvor prihoda ove rastrošne države. A problemima tu nije kraj jer ista procedura koju prolazi MUP uskoro očekuje i Ministarstvo obrane, i to iz istih razloga.

Milivoj Đilas

</bitku>