Dan domovinske podjele

Aim, Zagreb, 8.8.2001.

Hrvatski predsjednik Stjepan Mesić koji se službeno nalazi na godišnjem odmoru, nije se, za Dan domovinske zahvalnosti 5. kolovoza, pojavio ni na jednoj svečanosti upriličenoj u povodu tog dvojbenog praznika, kojeg je proglasio njegov prethodnik, dr. Franjo Tuđman. Bivši hrvatski predsjednik, neumjereno sklon paradama, proslavama i obilježavanjima događaja koje je sam označavao povijesnima, držao je kako je ulazak Hrvatske vojske u Knin, 5. kolovoza 1995., na kraju akcije "Oluja" kojom je definitivno slomljena pobuna hrvatskih Srba i okončana njihova para-država Republika Srpska Krajina, događaj koji zavređuje poseban praznik. Sklon patosu, Tuđman ga je odlučio prozvati Danom domovinske zahvalnosti.

Za razliku od Mesića, premijer Ivica Račan, na istom je mjestu gdje je to šest godina prije njega trijumfalistički učinio Franjo Tuđman - ljubeći hrvatsku zastavu na Kninskoj tvrđavi, u društvu tadašnjeg ministra obrane Gojka Šuška i generalâ, među kojima su se nalazila i dvojica aktualnih haških optuženika, Rahim Ademi i Ante Gotovina - prisustvovao podizanju hrvatskog stijega. Dvadesetak ljudi koji su bili u Račanovoj pratnji, među njima i premijerova supruga, učinili su to doduše bez pompe kakva je u sličnim prigodama pratila Tuđmana. Gotovo da su to uradili konspirativno, pazeći da se na putu do Kninske tvrđave ne susretnu s izaslanstvom HDZ-a, HSP-a i braniteljskih udruga, koji su pola sata prije nego što je to učinio premijer sa svojom malobrojnom pratnjom, položili vijence na gradskom groblju.

Susret premijera sa svojim žestokim kritičarima ipak se, nešto kasnije, dogodio u kninskoj crkvi Velikog hrvatskog zavjeta. Ondje taj susret, zbog komornog prostora, nije bilo moguće izbjeći, no premijer se, sa svojim zamjenikom Goranom Granićem stisnuo u lijevu polovinu prvog reda, za razliku od desne u kojoj su se nalazili HDZ-ovi čelnici Vladimir Šeks i Ivić Pašalić, a odmah do njih i Mate Granić, aktualni predsjednik Demokratskog centra i nekadašnji Tuđmanov ministar vanjskih poslova, te Dražen Budiša, dojučerašnji veliki saveznik Ivice Račana.

Upravo ta podjela u crkvi simbolično je oslikala aktualnu političku zbilju u Hrvatskoj: na jednu stranu stali su oni koji bar deklarativno misle kako Hrvatska mora surađivati s Haškim sudom i izručiti osumnjičene za ratne zločine; na drugoj svrstali su se oni koji drže kako tu suradnju treba prekinuti ili bar izigravati, onako kako je to činila Tuđmanova vlast. Mjesto je pri tom bilo dvostruko simbolično: upravo Knin (u kojem je završila "Oluja") i upravo crkva (koja snažno podržava haške optuženike).

Premijer Račan, komunistički preobraćenik koji na crkvenom obredu djeluje jednako smiješno kao što je isto tako djelovao i nekadašnji general JNA i svojedobno zakleti komunist, Franjo Tuđman, pri tom e - za razliku od svog prethodnika - u crkvi morao slušati i otrovne strelice odapete prema vlasti na čijem je čelu. Kninski župnik, fra Ivan Nimica, koji se za propovijedi libio političkih poruka, toliko učestalih s crkvenih oltara u posljednje vrijeme, ipak je, poštujući hijerarhiju Crkve, pročitao pismo šibenskog biskupa Ante Ivasa.

"Žalosni smo što sve više vidimo kako je danas kao i nekada nekima jako stalo da pronađu što više krivnje i okrivljenih za nastanak, osamostaljenje i opstanak hrvatske države, izjednačavajući uzroke i posljedice. Izražavamo žaljene i zbog sve većeg zaoštravanja dvaju suprostavljenih pogleda na put hrvatske samostalnosti i budućnosti. Žalosni smo što nismo sigurni u to da najviši obnašatelji naše vlasti ulažu sve napore i sva moguća sredstva da bi branili čast i dostojanstvo hrvatske države kao što su to radili časni hrvatski branitelji koje se danas ponižava i osramoćuje haškim optužnicama" - poručio je hrvatskom premijeru Račanu i njegovoj pokisloj malobrojnoj sviti šibenski biskup Ivas.

Račan je poslije mise izjavio kako "nije očekivao kritički intonirano biskupovo pismo" te dodao da u "demokratskoj Hrvatskoj mora i na to biti spreman". Samo desetak dana ranije Račan je s još više snishodljivosti otrpio oštri prijekor Crkve, izrečen u stavu Komisije biskupske konferencije Justitia et pax (Pravda i mir), izjavivši kako se i sam slaže s većinom krajnje oštrih ocjena upućenih na račun njegove Vlade!

Jednaku muku Račanovoj proživljavali su u Zagrebu, na jednoj od bezbroj misa u povodu Dana domovinske zahvalnosti koje je organizirala Katolička crkva, i ministar obrane Jozo Radoš te načelnik glavnog stožera Hrvatske vojske, general Petar Stipetić, gdje im je sličnu lekciju održao vojni biskup Juraj Jezerinac. Taj jastreb među biskupima poručio im je s oltara kako Hrvatska neće biti slobodna sve dok "naši osuđenici moraju dokazivati svoju nevinost", te prkosno zahvalio "hrabrim braniteljima i Franji Tuđmanu".Tek toliko da ne bude zabune kamo Crkva koga svrstava.

Obilježavanje Dana domovinske zahvalnosti, pored predsjednika Mesića, nije javno obilježio ni zagrebački nadbiskup i predsjednik Hrvatske biskupske konferencije Josip Bozanić, koji se, baš kao i Mesić, nalazi na odmoru. To svjedoči da i u vrhu Katoličke crkve postoji duboka podjela oko pitanja ratnih zločina, suradnje s Haškim sudom i onih koje taj sud sumnjiči.

No, više od svega, proslava Dana domovinske zahvalnosti, koji je u Tuđmanovo vrijeme imao značaj "krovnog državnog blagdana", ravnog, u vjerskom smislu, tek možda Božiću, pokazala je kako - s izuzetkom Mesića - aktualna hrvatska vlast želi nastaviti tradiciju jednog upitnog praznika stvorenog u laboratoriju Tuđmanova režima. Ako Hrvatska svoj Dan državnosti obilježava slaveći datum kad se deklarativno odvojila od Jugoslavije, proglasivši nezavisnost, posve je nejasno zašto se za Dan domovinske zahvalnosti uzima datum oslobađanja Knina. To nije završetak Domovinskog rata, još manje datum konačnog oslobađanja svih okupiranih područja (to se dogodilo tek mirnom reintegracijom Podunavlja, 15. siječnja 1998.). Da je 15. siječnja - u spomen kad se Hrvatska vratila u svoje avnojevske granice, međunarodno i danas priznate i zapravo nikad osporavane, uzela za Dan domovinske zahvalnosti u spomen svim žrtvama koje su to ostvarile, praznik bi imao više smisla i više opravdanja. No tada bi nestao onaj naboj kojeg je - vezavši ga uz oslobađanje Knina - htio postići Tuđman.

Bitka za oslobađanje Knina - pokazuje to vrijeme - sve je više opterećena mračnim stranama vojnih operacija, ma koliko one u provedbenom smislu bile uspješne. Hrvatska u ovom trenutku nema snage o tome progovoriti i to je očito stvar cjelokupnog procesa detuđmanizacije kojeg Račan i njegovi ministri nisu u stanju provesti. To je pokušavao jedino Mesić, pa danas ubire plodove tih nastojanja, na način da mora dobro paziti u koji dio Hrvatske odlazi a da ne bude izložen uvredama i najvulgarnijim ispadima. Zato je mudro postupio bojkotirajući Tuđmanov praznik.

Drago Hedl