Anivladine demonstracije na Sinjskoj alki

Aim, Zagreb, 6.8.2001.

Prvi put u svojoj dvjesto osamdeset i šest godina dugoj povijesti sinjski su alkari iznevjerili jednu plemenitu i poštovanja dostojnu tradiciju, jer se, eto, prvi put u ta gotovo tri stoljeća Alka nije "trkala" u slavu i čast aktualnoga režima, te aktualnoga državnog poglavara. Alka se, naime, ove godine "trkala" u slavu generala Mirka Norca, alkarskoga vojvode i čovjeka optuženog za ratne zločine nad gospićkim Srbima u jesen 1991., te u slavu dvojice haaških optuženika - general-bojnika Rahima Ademija i general-bjegunca Ante Gotovine. U takvim okolnostima, naravno, uopće nije bitno tko je osvojio ovogodišnju Alku, ali reda radi treba reći da je riječ o četrdesetogodišnjem Ivici Periću.

Bitno je, međutim, nešto drugo: slavodobitnik 286. sinjske Alke Ivica Perić odlučio je svoju nagradu (oko deset tisuća njemačkih maraka) darovati za potrebe obrane generala Norca pred riječkim sudom, a usput nije htio primiti darove što ih tradicionalno dodjeljuje predsjednik Republike. Inače, Mesićev izaslanik, general Milivoj Petković, nije uspio doći do riječi, jer je njegov pokušaj da se obrati okupljenima osujetila publika: kad je Petković počeo govoriti, tribinama su se počeli prolamati povici "Mesiću, cigane!", a u zdušnom skandiranju anonimusima iz publike pridružili su se istaknuti HDZ-ovci Ivan Milas, Maja Freundlich, Branimir Lukšić, Zdenka Babić-Petričević, Milan Kovač, general Ljubo Ćesić-Rojs, general Mile Ćuk, general Milenko Filipović, desničarski političar žurnalističke provenijencije Nenad Ivanković, nogometaš Igor Štimac, košarkaši Stojko Vranković i Franjo Arapović, televizijski voditelj Romano Bolković... Donedavni predsjednik HSLS-a Dražen Budiša nije skandirao zato što je vodio povjerljive razgovore s Ivićem Pašalićem, a nešto dalje od njih ćakulali su zagrebački i splitski gradonačelnici - Milan Bandić i Ivica Škarić.

"Umjesto da budemo ponosni na hrvatske generale i da ih slavimo, mi njih zatvaramo, proganjamo i optužujemo da su kriminalci, lažni invalidi i lažni branitelji", kazao je u svom govoru novoizabrani vojvoda Ante Kotromanović i nastavio: "Kao alkarski vojvoda danas ću reći: nije to istina, mi nismo ti, mi nismo lažni, mi smo svoju zadaću od 1991. do 1995. godine obavili na ponos i diku hrvatskog naroda. Lažni su oni koji nas osuđuju, a to su političari." Alkarskom je nadmetanju, inače, prethodio skandal koji se sastojao od isključivanja višestrukog slavodobitnika Ognjena Preosta iz svečanosti: Preosta je iz nadmetanja isključio osobno Mirko Norac, a razlog tome jest činjenica da ovaj aktivni pripadnik Hrvatske vojske nije sudjelovao u masovnim prosvjedima protiv hapšenja optuženog generala. To je, naime, još nezabilježen kriterij za odabir kopljanika koji se natječu na Alki.

Činjenica da ovogodišnja Alka nije bila posvećena vladajućoj garnituri i državnome poglavaru neizbježno u glavi rađa prizor što nas vodi u cetinsko podzemlje i pokazuje nam prigodno roštiljanje onih kršnih momaka koji su svih minulih kolovoza timarili konje i vježbali oko sokolovo sa samo jednom mišlju na pameti: da im, naime, prijelazni štit i pripadajuće darove uruči kakav lokalni diktator ili diktatorov osobni izaslanik. Međutim, vremena se - kao i režimi - mijenjaju, pa je sad naišlo neko vrijeme u kojemu su alkari odlučili biti opozicija, ter drsko pljunuti na svoje višedesetljetne napore i napore svojih predaka, koji su jednu prilično originalnu igru - što bi, navodno, imala demonstrirati junaštvo, patriotizam i čestitost - pretvorili, ponajprije, u manifestaciju odanosti režimu koji je u određenom historijskom momentu zajahao na grbaču naroda Cetinske krajine.

Prašnjave kronike Viteškog alkarskog društva - kronike koje skupljene na jedno mjesto ne čine ništa doli jednu impozantnu epopeju permanentnog dodvorništva i "stavljanja na raspolaganje" svim vlastima što su se iživljavale nad ovim narodom - hladno svjedoče da su, recimo, godine 1798. "trkane" dvije Alke od kojih je ona dodatna bila upriličena specijalno u čast austrijskom barunu Franji Steffaneu koji je slavodobitniku predao najdražu relikviju - carevu sliku; svjedoče, recimo, da je godine 1876. uz dotad neviđenu pompu Alki bio prisutan car Franjo Josip i da su za tu prigodu štampane čak tri knjige; iste kronike nadalje kazuju da je povodom ženidbe jugoslavenskoga kralja Aleksandra Karađorđevića godine 1922. posebna Alka održana u Beogradu; isto tako, činjenice kazuju da je Josip Broz Tito bio pokrovitelj Alke od 1959. do preseljenja na ahiret, pa još govore da je maršal od 1978. bio "najdraži gost Sinja" i počasni alkarski vojvoda, a u analima je zabilježeno da su alkari s osobitim zadovoljstvom 1966. godine iz ruku "jugokomunističkog satrapa iz Kumrovca" primili Orden bratstva i jedinstva.

Ne opterećujući se previše "principijelnim pitanjima" Alka je, oboružana vazelinom, putovala kroz stoljeća, režime, monarhije, ratove, prevrate, ustanke i revolucije, te je tako putujući dogurala do 1990. kad je na vlast uzjahao neprežaljeni Franjo Tuđman: bio je to ujedno i vrhunac alkarskoga sluganstva, jer pouzdani izvori tvrde da bi taj dični zagorski mužek - da nije bilo prehlade - sasvim sigurno dogurao do "trkanja" Alke u Sinju, premda Velikoga Trgovišća, ako je vjerovati geografskim kartama, nema na alkarski podobnom potezu od Potravlja do Čaporica. Odlazak Franje Tuđmana predstavlja zasad i kraj vazelinskog odnosa sinjskih alkara spram režima što su tutnjali ovim vukojebinama i to nasilno prekidanje jedne tradicije svakako vrijedi zabilježiti u onim kronikama Viteškog alkarskog društva.

Vrijedi, međutim, zabilježiti i razlog (zanemarimo sad aktualno pomanjkanje adekvatnog diktatora) zbog kojeg je tako naprasno prekinuta skoro tri stotine godina duga tradicija. "Ovo je godina u kojoj je raspisana tjeralica i uhićen junak Domovinskog rata, hrvatski general i naš alkarski vojvoda Mirko Norac, pod optužbom za ratni zločin. Ovo su teški i povijesni trenuci za sve nas, posebno za nas alkare i alkarske momke, puk Sinja i cetinskog kraja, jer mi ovdje sjedimo i govorimo o Alki i svakodnevici, a naš alkarski vojvoda čami u kazamatu riječkog zatvora, junak i pobjednik u zatvoru vlastite države, krvlju natopljene i stvorene", zborio je uoči Alke predsjednik alkarskoga društva Mate Jukić, a najdičniji sinovi cetinskoga kraja glasno su odobravali njegove riječi. E sad, kako budući naraštaji ne bi ostali uskraćeni za pravu informaciju o razlozima zbog kojih su njihovi očevi i djedovi prekinuli običaj "trkanja" Alke u slavu režima, nije zgorega navesti da je general Mirko Norac - dakle, glavni razlog prekidanju alkarske udvorničke tradicije - uistinu ovu zemlju natapao krvlju, ali, po svemu sudeći, tuđom.

"Norac je prišao meni, a ja sam u naručju držala svoju kćer koja se tada rasplakala. Vjerojatno da nije bilo moje Jelene, i mene bi odveli. Znala sam da tada posljednji put vidim svojeg supruga i da mala Jelena, koju sam sve vrijeme čvrsto stiskala u svojem naručju, posljednji put vidi svojeg oca", ispovjedila se nedavno u novinama Marica Barać koju je 16. listopada 1991. Mirko Norac poštedio, ali zato nije imao milosti prema njezinu suprugu Radovanu, svekrvi Danici i još desecima Gospićana, čiji je jedini krimen bio sadržan u sastavu krvnih zrnaca. Zbog tog tipa koji je u jesen 1991., zajedno s Tihomirom Oreškovićem, u Gospiću odlučivao o životu i smrti, koji je - prema iskazima svjedoka - formirao streljačke vodove i osobno sudjelovao u odvođenju Srba u smrt, prekinut je jedan fini običaj klanjanja kruni ili lenti, a dobro je znano kako je bolje da propadne selo nego običaj. Alka, međutim, nije propala, jer je vojvoda iz "riječkog kazamata" titovski poručio da "Alke mora biti!" I bi Alka.

U skladu s tom naredbom, "trkala" se Alka i ove godine, ali to više nije bilo to: nije bilo one usiljene režimske atmosfere, nije bilo tjelohranitelja i zdrugara, u loži je sjedio ljuti opozicijski sastav složen od ražalovanih generala i lokalnih fašistoida i Alka, ukratko, nije ono što je bila u prethodnih dvjesto osamdeset i pet izdanja. Samo su konji i ove godine bili jednako elegantni i jednako savršeni u svojoj ljepoti. A njih mi jedino žao.

Ivica Đikić