Kraj idile

Makedonija je godinama smatrana najprivrzenijim saveznikom Zapada u regionu. Medjutim, od pocetka krize u pravoj sentimentalnoj vezi nesto je "puklo"

AIM, 01.08. 2001.

Pred makedonskim Sobranjem 24. Jula uvece odrzan je protest zitelja- Makedonaca vise tetovskih sela koji su usljed krize bili prinudjeni napustiti svoje domove. Bio je na izmaku dan u kome je Skoplje "brujalo" o tome da su medjunarodni predstavnici Fransois Leotard i James Pardew ucesnicima u politickom dijalogu za prevladavanje krize, cetvorici celnika vodecih politickih partija, ponudili prijedlog kojim se albanskom jeziku daje zvanican status u sredinama u kojim Albanci predstavljaju 20% i vise stanovnistva. Za makedonsku javnost, i onako vec mjesecima nervoznu zbog jalovosti domace politicke elite da rijesi krizu, to je predstavljalo "crvenu krpu". Nesretnicima iz tetovskih sela u kasnim vecernjim satima prikljucila se izvjesna "neidentifikovana" grupa mladih koji su za tili cas preuzeli inicijativu: krenuli su gradskim ulicama, zapalili vise vozila koja su pripadala medjunarodnim misijama, demolirali poslovne prostorije Mc'Donald'sa, Bretish Airwicea, polupali prozore na njemackoj i britanskoj ambasadi I to jos nije bilo sve! Finale je trebao biti "odigran" pred americkom ambasadom gdje je Zapadu trebalo biti pokazano "sta Makedonci o njemu trenutno misle". Drugim rijecima, trebao se ponoviti 24. mart 1999. kada je Skoplje bilo prijestonica koja se najsrcanije suprotstavila akciji NATO-a protiv SR Jugoslavije – slike zapaljene i demolirane americke ambasade tada su obisle svijet. Ali, ovog 24. jula gnjev mase sudario se s neosvojivim bunkerom u koji se za protekle dvije godine pretvorilo americko diplomatsko predstavnisvo. Naredne veceri demonstranti su svoj pohod pokusali izvesti u rezidencijalnu cetvrt Vodno gdje stanuju predsjednik Trajkovski, premijer Georgievski ali i zapadni ambasadori. Policija (koja se 24 sata ranije nije bas pretrgla od posla) shvatila je da je "vrag odnio salu" te je onemogucila "spontani narodni gnjev". Uzgred, zitelji tetovskih sela morali su se distancirati i izjaviti da je "neko drugi zloupotrijebio njihovu muku".

Narednih dana nije prakticno bilo ni jedne zapadne zemlje koja nije u uvijenijoj ili otvorenijoj formi izrazila zabrinutost zbog ovakvog iskazivanja nezadovoljstva. Ipak, nije sve ostalo na tome. Sve onako "slucajno", uslijedili su vrlo rjeciti potezi onih koji su bili direktno pogodjeni. State Department je objavio da je usljed ogranicenja personala primoran obustaviti izdavanje viza za makedonske gradjane u konzularnom odjeljenju u Skoplju savjetujuci im da se za takve usluge ubuduce obracaju americkim diplomatskim predstavnistvima u susjednim zemljama. Nezvanicno se saznaje da je od americke "kolonije" koja je do sada brojala 500 ljudi u glavnom gradu Makedonije ostalo njih cetrdesetak. Strani mediji najavili su dolazak voda marinaca koji ce sunarodnicima u Makedoniji, zatreba li, pruziti potrebnu zastitu. Britanska vazduhoplovna kompanija Bretish Airwice je objavila obustavljanje leta za Skoplje "zbog nerentabilnosti linije". Mediji sa Zapada cijih poslenika u posljednje vrijeme u Makedoniji ne manjka, dali su se u odgonetanje motiva "antizapadnog raspolozenja" kod Makedonaca.

Objasnjenja svakako ima vise, ali zapadni analiticari najskloniji su prihvatiti ono prema kome je Zapad, mozda jos konkretnije, Amerika, povukla nekoliko u najmanju ruku "cudnih poteza" od pocetka krize: ucinjeno je nedovoljno da se onemoguci propustlivost makedonske granice na dijelu prema Kosovu sto se u makedonskoj javnosti smatra osnovnim uzrokom eskalacije sukoba i djelovanja Oslobodilacke nacionalne vojske; zatim, ostala je zagonetka uloga americke consulting-firme MPRI za koju se saznalo da pruza usluge kako makedonskoj armiji tako i pripadnicima UCK; izvlacenje pripadnika ONV uz svesrdnu pomoc americkog kontingenta KFOR-a u Makedoniji iz skopskog sela Aracinovo pri cemu su Amerikanci ostali duzni odgovore na pitanja u vezi s njihovim instruktorima (o kojim se suvise glasno govorilo) i sofisticiranom oruzju (za koje se vjeruje da su ga prethodno dali ONV) rezultiralo je proslomjesecnim demonstracijama pred Sobranjem. Lingvisticki prijedlog Leotarda i Pardewa samo je prelio ionako punu casu

Neke analize sezu i u jednodecenijsku proslost najmladje drzave na Balkanu. U tom smislu, Makedonija vec od svojih prvih dana nezavisnosti prije deset godina ne krije zelju da postane punopravni clan NATO-a i Evropske unije. Razumije se, takve pretenzije u regionu nisu krili ni drugi, medjutim Makedonija je isticana kao model suzivota i etnicke tolerancije. Mediji su stedro prenosili pohvale s raznih strana. Politicke elite brzo, mozda cak prebrzo su shvatile princip kojim ce se "dopasti" Zapadu: nikad ne oponirati, vrlo glasno iskazivati spremnost da se gradi demokratija, multikulturno drustvo, provode ekonomske reforme Zahvaljujuci tome, makedonski politicki krugovi zasluzili su ne malo privilegija: ljudi iz politickog vrha bili su primani na najboljim svjetskim adresama, finansijska pomoc je bila taman dovoljna da se luksuzno opreme vladine zgrade, pokupuju skupocjeni automobili, priuste putovanja po bjelosvjetskim konferencijama – ukratko izgradi svijet koji skoro da nije imao nikakve veze s prilicno sivom stvarnoscu.

Zaokupljeni evroatlantskom integracijom ili, tacnije svojom medjunarodnom promocijom, lokalni politicari nisu ni primjetili nekoliko porazavajucih cinjenica. Privatizacija koja je ponajcesce granicila s najsurovijim oblicima ranog kapitalizma radnicima je predstavljana kao nuznost provodjenja ekonomskih reformi iza kojih, pak, stoje medjunarodne finansijske institucije. Onda, sta da misle hiljade i hiljade ljudi koji su se proteklih godina nasli bez posla bas "u ime ekonomskih reformi" i trzisnog privredjivanja? Visepartijski sistem olicen u vodjama bez jasne vizije, kakvo drustvo zele ne samo na rijecima nego i realno, pokazao je obicnom gradjaninu - biracu da se radi o surovoj borbi za vlast – opet sve uz podrsku i odobravanje mnogobrojnih zapadnih "ucitelja demokratije". Dok su poklisari makedonske drzave spartali svijetom, prostom svijetu namijenjena je sudbina visednevnog cekanja pred zapadnim ambasadama uz sva prateca ponizenja. Vlast, bez obzira koje drzao, gradjenje medjunacionalnog povjerenja i povecavanje i kolektivnih i licnih prava i sloboda tumacila je pritiskom Zapada, ne dakle svojom dobrom voljom da se drustvo zaista demokratizuje. Stoga, vjerovatno je u pravu autoritativna Medjunarodna krizna grupa (ICG) kad u najnovijem izvjestaju zakljucuje da je proteklih godina propusteno vrijeme da se makedonskim politicarima ukaze na nuznost korjenitih promjena narocito u sferi medjunacionalnih odnosa.

Sve ono sto se desava Makedoniji, vec je vidjeno – konstatuju strucnjaci za proces tranzicije. Rusija je bila najdrasticniji primjer. Mnogi “tranzitolozi” ukazali su na neopreznost Zapada i neosjetljivost na mogucnost da se moze zamjeriti obicnom narodu. Ili, drukcije receno, hladnoratovskom snu istocnoevropskih naroda o blagodetima Zapada pretpostavljena je okrutnost postsocijalistickog budjenja. Nesreca Makedonije je u tome sto je primorana da se s realnoscu suocava pod najgorim mogucim okolnostima: uz cijev na sljepoocnici.

ZELJKO BAJIC