Digresije bivšeg partizana i antifašiste

Aim, Zagreb, 31.7.2001.

Jedan je hrvatski svećenik, prije jedanaest godina, u Istri, na predizbornom skupu tek osnovane Tuđmanove stranke izjavio kako je narod bez države kao govno na kiši. Izjava svećenikova osam godina nakon što je svećeniku izišla iz ograde zubne, našla je mjesto kao moto knjizi "Gratest shits - antologija suvremene hrvatske gluposti", izišloj u Splitu. Koji mjesec kasnije jedan drugi Tuđmanov pristaša izjavio je, i to u svojstvu zastupnika u tek potuđmanjenom Saboru, da će se Hrvati boriti za svoju nezavisnu državu, pa makar svi izginuli. Nekoliko duhovitih ljudi, dalekih nacionalističkoj histeriji, tih je mjeseci, dajući svom očaju smijeha, u jednoj zagrebačkoj krčmi jednog popodneva raspravljalo o svećenikovim i zastupnikovim govorničkim sklonostima i sposobnostima te zaključilo da narod s državom ne može biti ništa drugo do "govno pod kišobranom", a ona država zbog koje svi stanovnici izginu nema biti ništa drugo do "kišobran bez govneta".

Tu negdje između govneta i kišobrana bavi se i najveći dio knjige pod naslovom DIGRESIJE, sklapane s naumom da bude što je moguće hrvatskija i državotvornija, a izdane izdavačem s ne baš hrvatskim imenom "Ex libris". Knjiga ima na koricama taj naslov, no kad je čovjek uzme u ruke te je malko prolista biva mu jasno da nije baš sve onako kako na koricama piše. U vrhu korica, ondje gdje na knjigama stoji ime piščevo, piše Slobodan Novak, a ispod toga imena piše DIGRESIJE. Onda dođe fotografija, vjerovatno toga Novaka, a ispod nje stoji "Razgovori s Jelenom Hekman". Na knjižnom pak hrptu stoji, odozgo nadolje, bijelim garamondom Slobodan Novak, a narančastim verzalom DIGRESIJE. Čitajući knjigu vidi se pak da su unutra razgovori koji je s rečenim Novakom vodila rečena Hekman i to tako što je ona njemu, sve u svemu, postavljala pitanja, a on njoj, sve u svemu, davao odgovore. Imajući na umu slične knjige, valjalo bi se zapitati nije li ulagivanje rečenom Novaku od strane rečene Hekman ili rečenoga izdavača motiv ovakvom poluistinitom naslovu. Iz pukog udvorištva Slobodanu ja l' gospođa Hekman, ja l' izdavač, ja l' oboje, napisali su da je knjiga DIGRESIJE knjiga Slobodana Novaka. A nije, no je zajednička, u neku ruku, u pogledu ideje, vođenja razgovora, čak je više njezina no njegova. Evo zamislimo da Hanser Verlag izda knjigu s naslovom Goethe "Zafrkancije", pa turi Goetheovu sliku, a ispod toga sitnim slovima "Razgovori s Eckermannom". Da s naslovom nije sve bez muke vidi se iz prve rečenice Uvoda knjizi, pisanog perom gospođe Hekman: "Nema nikakve dvojbe da će ova knjiga razgovora sa Slobodanom Novakom mnoge ugodno iznenaditi". Ne upuštajući se u pitanje o skromnosti Hekmaničinoj dok ovo piše, valja reći da je ulagivanje i ulizništvo Novaku dalo posve suprotan plod od onoga kakav bi, mnimo, željela njegova razgovornica na svojoj biljci ugledati: ispada da je on intervjuirao nju, a ne ona njega. Da knjiga nije baš samo Novakova, suatorica će izričito reći u svom uvodnom tekstu, pominjući čitava tri desetljeća razgovora i druženja, uzajamnoga povjerenja i tako to. A ako je već pristala da se knjiga onako zove, trebala je prelomiti u sebi te svoga "živoga klasika" zamoliti da sam napiše i predgovor.

Ovo uredničko i suatorsko ulagivanje nisu jedina ulagivanja ovom papirnatom ukoričenom rukotvoru od 360 stranica. Ko je usta ovoga proljeća javno otvorio i pera se u Hrvatskoj latio, nahvalio je ove DIGRESIJE. Hvale su išle do pod samo nebo, te "klasik govori o sebi", te "njegov obračun s njima", te "moralna vertikala s imenom Slobodan Novak", te "Novak prekinuo svoju posvemašnju izolaciju". Radio, televizija, šareni hrvatski tjednici i dnevne novine pohitale su da pozdrave taj jedvaček milenijski. I jedva da je ko nešto jedvačeku zamjerio. To nije ni neko osobito čudo, kad se zna da je hrvatska kulturna elita masovno podržavotvorila i da već deset godina slogu smatra slobodom, a laž svetom istinom. A Slobodan Novak državu izjednačava s kulturom izjednačava pa ih ujednačene uznosi na nebo, Tuđmanu samome. DIGRESIJE su pune trućanja o državi i kulturi, o antiglobalizaciji i samobitnosti, uradak stvoren dvama ženskim i dvama muškim rukama za užitak malograđanima šovinistima da nakon nedjeljnog ručka i dvije čaše vina, kad krv napusti glavu i pređe u trbuh, zabaletaju i da im se nacionalne bale otegnu do poda. Osnova i potka toga trućanja je promocija razularenog nacionalizma pod krinkom prodavanja površine kao dubine.

Mržnja prema Srbima čunak je te potke i osnove. Nevjerovatno je šta je taj neokrunjeni klasik Novak u stanju da izgovori. Na stranici 186, govoreći o ljudima koje je sreo u Beogradu u vrijeme Deklaracije o hrvatskom jeziku, veli: "znam da je Vuk, jer taj narod za razliku od drugih koji imaju samo Lavove, Leone, voli svoju djecu nazivati i po drugim divljim zvijerima, pa tih Vukova ima tamo cijeli čopor". Zalud je duhovnom nasilniku Novaku pominjati milione Nijemaca s imenom Wolf ili Wolfgang, zalud jer on zna da drugi imaju samo Lavove i Leone, a Srbi vučji čopor! I misli još da je duhovit! On ne može da se o Srbe ne ofrnja čak i kad govori o katoličkim svecima: pominjući sliku svetoga Ante (str. 317) s djetetom koje podiže tri prsta, u zagradu meće latinsko horribile dictu! Jer, zaboga, ne smiješ tri prsta pomenuti, a da se ne pomakneš s mjesta na kojem si. Sve što ima veze sa Srbijom i Srbima za njega je okuženo, i NIN-ova nagrada, i srpski prijatelji, a s kojima se, vidi se, obilato družio. Za neimenovanoga novosadskog prijatelja pisca, za koga veli da mu se poslije 1990. nikada nije javio telefonom za vrijeme rata, Novak ima već pripremljen tekst: "Slobodana nema, dragi prijatelju, spusti slušalicu i zaboravi ga. Nestao je netragom u Vukovaru!" Pri tome klasiku nije ni u peti da se sjeti kako je njegov obožavši predsjednik Tuđman zapovijedio da se telefonske veze sa Srbijom prekinu. Još mu manje pada na pamet da se prisjeti kakve je sve ogavnosti sam objavio u "Hrvatskom slovu" odobravajući bacanje srpskih i ćiriličnih knjiga u smeće. A u DIGRESIJAMA nema traga nikakvu sramu i stidu zbog toga, već izričito veli kako stoji iza svega što je tamo pisao i potpisivao.

O Bosni za vrijeme Novakova Domovinskoga rata u cijeloj kupusari nema ni slovca. Valjda da se Tuđmanu ne bi pakovalo. Čudno je da za trideset godina razgovora gospođa Hekman nije od svoga besmrtnika nijedne čula o Bosni, nije čudno što ga nije ništa pitala, jer je u hrvatskih nacionalista stvar jasna da cilj opravdava sredstva. A knjiga je puna svih mogućih jedrilica, tetaka i rodica, ceduljica i amandmana, karanfila i ružica. Bosni ni traga. Jedino se spomene nekakav Mujo dok satima čeka da obad ubode kobilu pod repom. I nekakav drugi Sarajlija konobar koji je Novaku, na njegovu primjedbu o lošem jelu, navodno kazao: "Ništa jaaaa, bolan, ne znam!" Konclogore po Bosni i po Hercegovini mogao bi klasik Novak i bez nadljudske petljavine fino upakirati, no muka bi mu bilo kako na paket staviti mašnu.

Sve gdje je u životu bio, tamo Novak neće da je bio, a gdje nije bio hoće da je bio. Za sebe kao partizana veli da to nije bio njegov rat, da ga nije ni vodio, da u njemu nije sudjelovao, iako je u njemu bio. Pa verzalom veli da je BIVŠI partizan. A za ovaj posljednji rat veli: "a u Domovinskom ratu istinski sam sudjelovao svakim svojim nervom i cijelim bićem, iako nisam bio u postrojbi". Novak neodoljivo podsjeća na onu muhu iz grčke basne koja stojeći na osovini dvokolica dok ove jure, viče: "Gledajte kakvu prašinu dižem!" Tako je pun oduševljenja za Svena Lastu koji je u rat otišao kao dragovoljac, ("snajperist, velika moralna podrška drugim dragovoljcima) te veli da je ovaj "u Sunji gađao ubojitim nabojima u zaostale pogrješke iz prošloga rata."

Od dvadeset i tri poglavlja, na koje su DIGRESIJE podijeljene svakako je najzanimljivije ono o odnosu Novaka prema vjeri i Crkvi. Tu se pisac otkriva kao izniman nacionalista u današnjih Hrvata: žestok protivnik Crkve, agnostik, skoro nekrst. On je nešto posve novo u Tuđmanovu nacionalističkom puku. Kao nekadašnji sjemeništarac iznosi stravičnu hipokrisiju popova i Crkve, te ovoj posljednjoj odriče svako pravo na moralni autoritet. Šteta je što ovo poglavlje nije izvedeno u veću cjelinu ili čak u zasebnu knjigu. Ovako je skoro neprimjetno među panjkavostima i prizemnostima ostalih poglavlja, te čitavu knjigu čini sličnom bojleru punom kamenca, koji se grije i puši, no kad čovjek pusti iz njega toplu vodu, vidi da je nema više no tri litra.

Kao svaki hrvatski nacionalista Tuđmanova razdoblja i Novak je opsjednut jezikom. Tu se on ni za mrvu ne razlikuje od vojske samozvanih jezikoslovaca koju su devedesetih godina odgojili svi mogući ladani, babići i dulčići. Kad nekoga ko mu nije po volji hoće da ponizi, Novak mu spočitne loše znanje hrvatskoga. Spisak loših govornika je impresivan: Tito, Bozanić, Supek, Nadežda Čačinovič...Tu se koristi najprizemnijom vrstom opanjkavanja, prizemnijom i od one kakva se čuje od najsirovijih i najzadrtijih ljudi u pijanstvu. Tuđmana kao govornika i pisca nigdje ne spominje. Valja, međutim, reći da ni sam Novak nije nikakav jezični lumen, da ne zna upotrebu određenog i neodređenog pridjevskog vida, a ponekad ima problema i sa slaganjem imenica i pridjeva. Za ovo posljednje najbolji primjer je na stranici 290: "Ispričavam se hrvatskome đaštvu i NJIHOVIM (podvukao S.G.) dobrim profesorima ako su ugledali moje ime na kraju čitanke".

Novak ipak ima muke sa onim što hrvatski nacionalisti zovu srpskim jezikom. On naime voli Daničićev prevod Biblije više no "hrvatski", ali, da ne bi ispalo kako je srpsko bolje od hrvatskoga, onda mu ono srpsko zvuči satirično i zabavno". O petljavini jezičnoj u kojoj se dobrovoljno sam vrgnuo, on ne troši riječi. Njemu je kao hladne se vode napiti proglasiti ekavskim najijekavskije selo Crni Lug, gdje bi ga, veli "domaćini pitali: Što si ti, druže, tako POCEPAN? Imaš li što za ZAMJENU? (Podvukao S.G.). Lako kao da s izvora pije zahvaljuje Novak Slobodanu Miloševiću za to što nije prihvatio neiskreni (sic!) Tuđmanov prijedlog za konfederalizaciju Jugoslavije. Tuđman je neiskren, ali hvala Miloševiću što nije prihvatio neiskrenost Tuđmanovu! Pozadina stvari najveća je od svih mogućih hrvatskih nacionalističkih petljavina: Hrvati su žudjeli za svojom državom tisuću godina, a ta je država nastala tek onda kad je Milošević na nju nasrnuo; dakle, nije nastala iz žudnje, već iz nužde. A to se pak ne smije reći.

Zašto, to je pitanje koje još nije postavljeno. Ne postavlja ga ni ova od proljetos na mnoga usta hvaljena knjiga. Ne može ga ona ni postaviti, jer je ona sastavljena za određen tip čitaoca. Za onaj tip koji neće da zna za četvrt miliona ubijenih ljudi, o pola miliona ranjenih i dva miliona raseljenih. Novak smatra da je iskazivanje poštovanju ličnosti i djelu Tuđmanovu usred rata bila "časna obveza". Briga Novaka za fakte, za to da je njegov Tuđman u dogovoru s njegovim Miloševićem napao Bosnu godinu dana nakon što je Hrvatska država priznata i primljena u Ujedinjene nacije. Knjiga razgovora s Novakom sva liči na bijelu okrečenu zgradicu u seoskom krajoliku. Izdaleka izgleda lijepo, no kad joj se priđe bliže vidi se da je to poljski nužnik, oko kojega se širi smrad i lete muhe.

Sinan Gudžević