Čovjek koji je podijelio Krajišnike

Povodom početka suđenja u Karlovcu Fikretu Abdiću

Možda će se kladuški Babo odbraniti od odgovornosti za počinjenje ratne zločine. Ali se ne može oprati od činjenice da su njegovi ratni saveznici haški klijenti.

AIM, Sarajevo, 31.07.2001. Fikretu Abdiću sudbina je namijenila da dva puta bude glavni junak velikih sudskih procesa. U oba slučaja - svojevremeno afera "Agrokomerc" i najnovijem koje se vodi u Karlovcu po odobrenju Haškog tribunala u kojem se brani za ratne zločine počinjene pod zastavom atunomije u periodu od 1993. do 1995. godine - javnost se podijelila na one koji ga vatreno slave i one koji ga žestoko osporavaju. Stanje duhova u bihaćkom kraju, poznatom kao Cazinska krajina, koji obuhvata prostor Velike Kladuše, Cazina, Bosanske Krupe, Bihaća, a sada i Bužima, najbolje odražava tu podjelu: na spominjanje imena bivšeg člana bh. Predsjedništva jedni bi sterali crveni tepih, a drugi bi se uhvatili noža.

I jedni i drugi imaju razloge za takvu vrstu emocija. Fikret Abdić još za života je postao leganda, pretvarajući seosku zemljoradničku zadrugu u moderni prehrambeni kobinat "Agrokomerc", koji je prije izbijanja afere 1987. godine zapošljavao preko 13 hiljada radnika. "Agrokomerc" je preporodio ovaj kraj, koji je godinama tavorio u živom blatu siromaštva. Još krajem šezdesetih, Velika Kladuša imala je jedva pedeset metara asfalta, jedan tv prijemnik koji se držao pod ključem u društvenom domu, a endemski sifilis i zarazna žutica harali su na ovom prenaseljenom prostoru. "Agrokomerc" je u selima Velike Kladuše i Cazina, doveo asvalt, struju i vodu, a uporedo su nicale peradarske farme i fabrike. Nekada izrazito siromošna sela, čiji su žitelji spas tražili kao nadničari po Hrvatskoj i Sloveniji, preko noći preskaču vijek zaostalosti i ulaze u civilizaciju. "Nema kuće u koju sad ne ulazi dvije plaće", zapamtio sam riječi jednog starijeg čovjeka iz vremena kada se uspjeh ove firme i njegovog tvorca slavio širom Bosne.

Ljude, koje je Fikret bukvalno nahranio, nije zanimalo da li su fabrike građene uz političku podršku braće Pozderaca, da li su imale ili ne finansijsko pokriće, niti im je smetao autokratski karakter njegove vladavine. Nadimak Babo, kojim se u muslimankom kulturnom krugu označava otac, istovremeno je pojam za čovjeka koji uživa autoritet okoline, koji se poštuje i čija se izvršava bez pogovora. Iz afere "Agrokomerc", koju je porodilo izdavanje mjenica bez pokrića, Abdić izlazi politički ojačan. Na listi Izetbegovićeve Stranke demokratske akcije (SDA) za državno Predsjedništvo osvaja rekordnih preko milion glasova. Taj broj glasova predstavljao je svojvrsni plebiscit: jedni su smatrali da je nevin izveden pred sud, a Bošnjaci su pride u tome vidjeli prste Slobodana Miloševića. Postoji opšte uvjerenje da je afera isfabrikovana u Beogradu kako bi se uklonio Hamdija Pozderac, koji je bio na čelu savezne ustavne komisije i tako olakšao put destrukciji BiH.

Međutim, svojim potezima tokom rata Abdić je potpuno zbunio svoje dojučerašnje obožavaoce, praveći s Miloševićem i Karadžićem sporazum u vihoru rata (22. oktobar 1993.) i sa Bobanom u jeku hrvatsko-bošnjačkog sukoba (14. septembar 1993). Proglašenje autonomije na prostoru bihaćkog džepa, možda bi mogao kasnije i politički pravdati, ali je ovim sporazumima navukao gnjev dojučerašnjih sljedbenika koji se izrodio u unutarbošnjački sukob koji je odnio najmanje 2.000 života. Abdića optužnica tereti za formiranja sabirnih centara i logora na područiju autonomije u kojima su vršena zlostavljanja i ubistva, a ona, očigledno imaju konkretni politički kontekst. Ideja autonomije imala je svoje vatrene pristalice i protivnike. Politički protivnici su izolirani i zatvarani. Zlostavljanja pojedinaca i ubistva, koja mogu biti motivirana i najprizemnijim strastima, u širem smislu prestavljaju refleksiju političke ideje autonomije.

U intervjuu, koji je dao tv mreži OBN, ideju autonomije Abdić pravda namjerom da "spasi muslimanski narod". On pri tom pravi i istorijsku paralelu sa kontraverznim vođom iz drugog svjetskog rata Huskom Miljkovićem, koji je komandovao sa nekih tri hiljade lokalnih muslimanskih dobrovoljaca. Miljković, koga su navjerovatnije ubili partizani 1944. godine, pokušao je da pacifizira Cazinsku krajinu, sarađujući sa svima - ustašama, Nijemcima, Talijanima, četnicima i partizanima. To je, izgleda, i opsesija Fikreta Abdića, koji u drugačijim istorijskim okolnostima pokušava instalirati neuspjeli Huskin recept. Za takvu pretpostavku najviše dokaza pružaju dokumenti autonomije i proglasa koje je u ratu potpisivao sam Abdić. Dokumenti su objavljeni u knjizi "Ključ za rješenje BiH krize", pod egidom Republika Zapadna Bosna.

Abdić se zanosio idejom zaustavljanja rata po svaku cijenu, podređujući tako interese dijela (bihaćki kraj) cjelini (BiH). Autonomija, koja je u maju 1995. godine prerasla u Republiku, zamišljena je kao zaseban entitet sa svim prerogativima države. U Deklaraciji, koju je potpisao sa Radovanom Karadžićem uz sponzorstvo Slobodana Miloševića, prejudicira se ustavno uređenje BiH kao "Unije republika", međusobno priznavanje Republike Srpske i Autonomne pokrajine Zapadna Bosna (APZB), uređenje granica, i saradnja kao da su u pitanju nezavisne države. Mjesec dana ranije (septembar 1993.) u Zagrebu potpisuje Izjavu sa Matom Bobanom, koja je u osnovi politički dokument, koja takođe definira BiH kao "Uniju". Saradnja sa Tuđmanom i Miloševićem, odnosno izvršiocima njihovih projekata na terenu - Bobanom i Karadžićem - dolazi u okolnostima kada se tenkovima pokušava ostvariti plan o podjeli BiH skrojen u Karađorđevu (susret Tuđman - Milošević, mart 1991.). Spasavajući Veliku Kladušu, Abdić je objektivno slabio poziciju legalnih vlasti u Sarajevu u pregovorima sa međunarodnim posrednicima i išao na ruku rušiteljima BiH.

Uzrok rata Abdić je pojednostavljivao, svodeći ga "ustavno-političku krizu" koja je izrodila dvije opcije - "centralističku" (Izetbegović) i "decentralističku" (Abdić). O svojim ratnim saveznicima (Tuđman, Milošević, Boban, Karadžić, Martić) još nije rekao ni riječi kritike. Abdić i danas misli da je u pravu, ali neke odgovore izbjegava ("o sporazumima mogu komentirati, samo je pitanje kad i u koje vrijeme"), a posebno one o Miloševiću i Tuđmanu ("ja ne bih prozivao krivce, to nije moj posao). Za zločine u Velikoj Kladuši tvrdi da su dio urote bošnjačke tajne policije AID, a za sebe kaže da nema "čovjeka koji je potrebniji muslimanskom narodu od Fikreta Abdića".

Nastavak suđenja, koje je predviđeno za oktobar, predstavljaće politički spektakl u kome će se prozivka fokusirati na Aliju Izetbegovića i njegove saradnike. Možda će se Kladuški Babo odbraniti od odgovornosti za počinjenje ratne zločine. Ali se ne može oprati od činjenice da su njegovi ratni saveznici haški klijenti.

Emir HABUL (AIM, Sarajevo)