Mladi Hrvati žele van

Aim, Zagreb, 29.7.2001.

Zagrebački tjednik Globus ovih je dana objavio rezultate istraživanja o stavovima mladih prema hrvatskoj budućnosti. Nalazi su porazni: čak 67,7 posto mladih iselilo bi se iz Hrvatske, kada bi imali priliku! Oni bi, dakako, htjeli na zapad. Objašnjenje ovog fenomena prilično je jednostavno i također je sadržano u rezultatima istraživanja. Čak 81 posto mladih (ispitano je njih 600, u dobi od 17 do 25 godina) smatra da im je budućnost u Hrvatskoj posve neizvjesna, ili, što je skoro isto, da je uglavnom neizvjesna. Za više od 500 dana, nova Vlada nije uspjela promijeniti preovlađujuće defetističko raspoloženju u zemlji i to je, možda, njen najveći poraz. Činjenica da su mladi tako bezvoljni odraz je, s druge strane, masovnog uvjerenja, koje valjda dijele svi građani ove zemlje - i stari i mladi - da u Hrvatskoj, još dugo, dugo vremena, neće biti bolje. Trenutna brojka od 366 tisuća nezaposlenih pesimistima daje za pravo. Kao i većina drugih pokazatelja društenog razvoja.

Anketirani su maturanti, svršeni srednjoškolci, studenti i radnici. Među svima njima prevladava stanje dubokog pesimizma. Oni ne vjeruju da u Hrvatskoj mogu ostvariti svoje profesionalne ambicije; ne vjeruju da mogu postići materijalni uspjeh, naročito ne vjeruju da to mogu učiniti na pošten način. Uz defetizam, ide i sklonost amoralnom ponašanju. Njih 23,3 posto smatra prostituciju prihvatljivim oblikom ponašanja, 33,2 posto ubilo bi drugog čovjeka kada bi im život bio ugrožen. Ukratko, na pitanje, isplati li se danas biti pošten, odgovor "ne" daje čak 44 posto ispitanika, "ne zna" njih 26,3 posto, dok je odgovor "za" zaokružilo samo 29,2 posto ispitanih.

"Mladi su danas pesimisti na društevnoj ali optimisti na osobnoj razini što je naoko kontradiktorno", komenitrao je nalaze istraživanja sociolog dr Dražen Lalić. "Drugim riječima, imaju slabo povjerenje u budućnost ove zemlje, ali smatraju da bi se sami mogli izvući - odlaskom u inozemstvo, devijantnim individualizmom, ignoriranjem politike i društvenog angažmana, ili kojim drugim oblikom eskapizma." Može se pretpostaviti da je ovakav vrijednosni sklop generiran iz politike. Minulih deset godina u Hrvatskoj je politička elita generirala upravo ovaj tip vrijednosti kojega su mladi tek prihvatili. Bogaćenje bez rada; prijestupi bez sankcija, odsustvo elementarnog morala, špekulacije umjesto stvarnog truda, pokušaju uspostave staleškog društvenog uređenja, partitokracija, negativna selekcija kadrova. sve su to obrasci tuđmanizma, koji će ostati još dugo dominantni u hrvatskom društvu.

Zanimljivo je, inače, primijetiti da u Hrvatskoj zadnjih deset godina javnost nije imala priliku upoznati niti jednog jedinog čovjeka - izuzetak su samo sportaši, i samo kad odu van - koji se obogatio poštenim radom! Čak je malo i onih koji su javnosti bili prikazani kao ljudi koji mogu pristojno živjeti od poštenog rada. Štoviše, i oni koji su pošteno zaradili svoj novac - u inozemstvu - nakon povratka u Hrvatsku imali su silnih problema da se "snađu", a masa je njih nakon kraćeg vremena jednostavo pakirala kofere i odlazila tamo otkuda su i došli. Politika je zato i postala tako odiozna. U njoj se - ispravno - vidi korijen sviih zala. Na pitanje, koliko ste vi osobno zainteresirani za politiku, 33,5 posto mladih tvrdi da uopće nisu zainteresirani. Njiih 37 posto, kažu, malo su zainteresirani, dok je odgovor "donekle" zaokružilo 20,2 posto mladih. Politika se, dakle, ne shvaća kao normalna ljudska aktivnost nego kao, marksistički rečeno, sfera otuđenih centara moći, uprljana od vrha do dna, rezervirana samo za neke - očito, već u startu posve amoralne tipove.

Čak 45,2 posto mladih smatra da Hrvatska nije demokratska zemlja. Njih 30 posto smatra da Hrvatska uglavnom nije demokratska, dok ih 15 posto vjeruje kako Hrvatska uopće nije demokratska zemlja! "Za njih je demokratska zemlja jednako zemlja prosperiteta i visokog društvenog standarda. Hrvatsko se društvo danas mora suočiti s činjenicom da je prošlo vrijeme kad ga je pod istim barjakom homogeniziralo hipetrofirano rodoljublje 90-ih. Današnji mladi žele brza i konkretna rješenja svojih problema. Njima se ne može sugerirati da čekaju bolju budućnost jer gledaju svoje roditelje kojima prolaze životi u iščekivanju koječega: posla, okončanja sudskog procesa, plaća kredita. Istodobno, gledaju kako u društvu najbolje prolaze pojedinci i skupine koje se koriste političkim privilegijama, pozivanjem na stvarne ili izmišljene zasluge u stvaranju države, ili nekim oblikom kršenja zakona. Visoki standard većine pripadnika najbogatijih slojeva, na žalost, ne proizlazi iz slijeđenja institucionalnih sredstava: obrazovanja, sručnosti, rada, samoprijegora, žrtvovanja ili ulaganja, nego iz posve oprečnih vrijednosti" objašnjava dr Dražen Lalić.

Rezultat takvih uvjerenja - koja očito nisu od jučer - masovni je egzodus mladih iz Hrvatske. U minulih deset godina, prema procjenama (točne brojke će se znati kada se objave rezultati popisa stanovništva) zemlju je napustilo između 90 i 140 tisuća mladih ljudi. Jedno istraživanje, koje je provela dr Alice Wertheimer Baletić, došlo je do brojke od 120 tisuća onih koji su otišli. Za pretpostaviti je da je riječ o najagilnijim, najpoduzetnijim i najobrazovanijim mladim ljudima. Jer, spakirati kofere i otići u nepoznatno mogu samo oni koji čvrsto vjeruju u sebe. Inače, jedan od nalaza Globusovog istraživanja pokazuje i duboku religioznost mladih u Hrvatskoj. Pokazalo se da je pobožno njih 68 posto, dok u Crkvu - povremeno ili redovito - odlazi više od 70 posto hrvatske omladine.

Trend odlaska iz zemlje, na žalost, i dalje raste. U Zagrebu se, kaže Globus, upravo održava ljetni, ubrzani tečaj norveškog jezika, za 900 mladih liječnika kojima je norveška vlada ponudila posao. Njemačka, s druge strane, stalno traži mlade informatičare, medicinske sestre i druge kadrove koji u Hrvatskoj teško mogu naći posao u struci. Kada ga i nađu, čeka ih mala plaća, loši radni uvjeti i male mogućnosti napredovanja, kako u karijeri, tako i u profesionalnom usavršavanju. Više od 91 posto mladih Hrvata u poslu traži, prije svega, sigurnost, za njih 83 posto na drugom je mjestu visina plaće. Više od polovice ispitanih, spremno je, ipak, raditi i posao za koji nisu kvalificirani, ako će za njega biti dobro plaćeni.

A u Hrvatskoj najčešće nisu dobro plaćeni ni u profesiji u kojoj su stručni. Zato visoka brojka potencijalnih emigranata ne treba čuditi. Zbog toga je kao odgovor na pitanje - kako procjenjujete budućnost mladih generacija u našem društvu - varijantu prema kojoj je ta budućnost "sigurna u napretku i blagostanju" zaokružilo samo 6,5 posto ispitanih. Cijeli ovaj vrijednosni sustav pokazuje duboku nevjericu u državu. Na pitanje, "ako bi jednog dana došlo do rata, biste li se borili za svoju zemlju", odgovor "ne, nisam siguran" zaokružilo je punih 37,5 posto ispitanika. U Norveškoj bi taj postotak, sigurno, bio sasvim različit. "Narod koji ima takvu omladinu, ne treba se plašiti za svoju budućnost" govorio je, nekad, Josip Broz Tito. Omladina koja ima takvu državu, zbog budućnosti danas umire od straha. Po svemu što smo dosad vidjeli, s pravom.

Boris Rašeta