Vrata s tri brave

AIM Skopje, 28.07.2001

Cak da se desi cudo pa da jos danas prestane svaka ratna opasnost u Makedoniji, ipak postoji nesto sto se moze smatrati svrsenim cinom a to je teska buducnost ove zemlje obiljezena dvoznacnom istorijom – albanskom u kojoj ce se velicati junastvo i herojstvo pripadnika UCK odnosno ona druga - istorija vojevanja pripadnika snaga bezbjednosti Makedonije koje su, prema postupcima, vec odavno izgubile kredibilitet kao branioci svih gradjana i prerasle u zastitnike etnickih Makedonaca. A jedna multietnicka drzava koja traga za buducnoscu s teretom istorijske dvojnosti na etnickoj osnovi moze se jos sada proglasiti kolosalnim gubitnikom. Iz jednostavnog razloga: zato sto je prokockala mogucnost da izgradi gradjansko drustvo u kome ce pojedinac, ne grupa, biti vrijednost iznad svih vrijednosti. Uostalom, u trenutku kad je propustila priliku, u vrijeme prvih martovskih carki u Tanusevcima, da zapocne medjuetnicke pregovore i dodje do konkretnih rjesenja, mnogim generacijama etnickih Makedonaca i Albanaca je zapecatila sudbinu: da zive pod istim krovom, poput razvedenog bracnog para, znaci da ne racunaju na ma kakvu korektnu komunikaciju vec da se zadovolje suzivotom bez iritiranja uobicajenim pri razvodu braka: zaboravljajuci da je dom jos uvijek zajednicki – da svak “u goste” moze pozvati svoje “ljubavnike” – etnicki Makedonci svoju slovensku sabracu, Albanci sunarodnike s Kosova i Albanije.

Dosadasnje vojne aktivnosti odavno su presle prag ekscesne pucnjave pretvorivsi se u istinski frontalni konflikt. Dakle, Makedonija je sve blize i blize ambisu, samounistenju koje se naziva gradjanskim ratom. I, dok etnicki Makedonci sve cesce postavljaju pitanje: “Pa zar se za puskom poseze u ime prava covjeka?!” a Albanci odgovaraju: “Da niste htjeli rat, ne biste se deset godina poigravali nasim zahtjevima?", politicke elite, svaka po svome, vec imaju pripravan alibi o svojoj nevinosti za nastalu zastrasujucu situaciju pred kojom se Makedonija nasla. U traganju za alibijem, sto se moze smatrati i dobrim znakom posebno ako je podstaknuto saznanjem da je konflikt pri kraju, daleko su otisli oni koji mozda podsvjesno osjecaju najvecu krivicu za rat: kriminalizirane politicke elite koje, otkako su se uvjerile da narod bar za sada nije toliko naivan da prihvati njihovo suludo insistiranje da zapocne gradjanski rat, svoju destrukciju su pocele prikrivati maglom koju plasiraju kroz medije na makedonskom – o konspirativnim medjunarodnim zavjerama Zapada protiv makedonskog naroda i Makedonije. Cime, kao u onom filmu u reziji Milosevica, do sada u blijedom cak smijesnom izdanju celnika partije VMRO-DPMNE objavise rat cijelom zapadnom svijetu pa je tako premijer ove zemlje Georgievski, istovremeno i predsjednik VMRO-DPMNE, vise puta javno prozvao Ameriku i zapadne zemlje kao krivce za rat u Makedoniji. Njegove pristalice shvatile su poruku: izasle su na ulicu; najprije u Bitolju gdje su zapalili sve ono sto je u vlasnistvu "ljubimaca Zapada"- Albanaca, tek da im najave sta bi im se desilo kad ne bi imali stranu “podrsku”; zatim je demolirano nekoliko ambasada - samo da opomenu drzave koje su stale “u zastitu terorista”. Bilo je ovo samo nekoliko epizoda u jednom ustrajnom pokusaju nekih vladinih krugova i ovdasnjih politickih elita da zemlju gurnu u potpun ratni haos da bi docnije realizovale koncept "razmjene teritorija i stanovnistva s Albanijom", koncept sto su ga kao “probni balon” lansirali krugovi iz Makedonske akademije nauka i umjetnosti.

Potvrda da izvjesni ovdasnji politicki krugovi nikad nisu razmisljali o miru nego o tome kako da se dobije rat jeste i sljedeci podatak: poslije svakog privremenog primirja drzava je povecavala vojni potencijal i jacala avijaciju helikopterima i avionima, ispraznivsi skoro sve arsenale dotrajalog oruzja i municije Ukrajine i Bugarske, potrosivsi novac dobijen od prethodno prodate drzavne imovine koji je bio predvidjen za izgradnju infrastrukturnih objekata. U medjuvremenu ministar policije je provodio svoj koncept “naoruzanog naroda”: podijelio je "kalasnjikove" upravo onim etnickim Makedoncima koje nista ne moze zastititi ako dodje do gradjanskog rata; tamo gdje su manjina – u zapadnoj Makedoniji. Time im je predodredio dvostruku ulogu – i branioca i zhrtve. Ako stradaju da se broje medju civilne zrtve; ako odluce da se late “kalasnjikova” da malcice ratuju s UCK (Oslobodilacka narodna vojska), da imaju institucionalno pokrice "mobilisanog branioca".

Za razliku od politickih partija s makedonskim etnickim predznakom, albanskim partijama je bilo "lakse" da nadju utocishte koje che zamagliti njihov uchinak u dnevnopolitichkim igrama koje su Makedoniju pretvorili u dobroobradjenu "njivu" za medjuetnichke konflikte. Nakon pocetnih obostranih optuzbi u stilu "izdajnici" i "patrioti", albanske partije su ucinile jedino sto im je preostalo: javile su se na "raport" politickom predstavniku UCK Ali Ahmetiju u Prizren (gde je potpisana zajednicka platforma o albanskim zahtevima) i usaglasile svoje stavove za dalji nastavak pregovora cime su postigle da na vrijeme izbjegnu opasnost da ne dodje do njihove pune detronizacije s politicke scene sto bi im se desilo u uslovima dok svakodnevno raste dio njihovog elektorata koji se mora stititi od granata po mracnim podrumima ili bjezeci preko granice na Kosovo i dok im svakodnevno partijski podmladak odlazi u redove UCK.

U medjuvremenu politicki razgovori izmedju albanskog i makedonskog politickog bloka blokira poput starog dotrajalog vozila. To nije predstavljalo nista novo kad se zna da pregovaraju isti oni koji se deset godina dogovaraju kako da relaksiraju medjuetnicke odnose i kad su u ekspertskim timovima i autori dosadasnjeg defektnog Ustava. Dakle, vecina onih koju imaju nespornih zasluga da dodje do rata u Makedoniji. A pri svakom prekidu pregovora se razgorijevaju nova vojna dejstva i raste broj raselenih koji se sada krece oko 110.000 gradjan od kojih oko 70.000 Albanaca su trazili spas u Kosovo. I, postajalo je sve ociglednije da Makedonija ima dovoljno pristalica rata, medjutim nema drzavne institucije koje ce nastojati da do toga ne dodje. Cak i samog predsjednika, koji je trebao biti medijator tih pregovora, nerviraju prijedlozi Albanaca pri tome zaboravlja da nije predsjednik samo etnickih Makedonaca te da, dok traju pregovori, ne treba zastajati na neciju stranu cime je izgubio kredibilitet nepristrasnog posrednika pa su morali doci Leotard i Pardew da bi dijalog mrdnuo prema kakvom-takvom politickom rjesenju.

Za proteklih nekoliko mjeseci Makedoniju je pohodilo mnogo diplomata, eksperata, drzavnika Zapocela je jedna, poput mnogih koje su joj prethodile na ovom Balkanu, sezona diplomatskog "turizma". No, sada pod geslom: Rjesenje albansko-makedonskog konflikta! Niko im pri tome ne moze osporiti dobronamjernost da ovoj maloj multietnickoj drzavi pomognu da nadje kljucic da otkljuca “ulazna vrata” za rjesenje problema. Ali svi kao da su nacinili krupan previd ne uvidjevski da su vrata zakljucana trostrukom bravom i da se ne otkljucavaju jednim kljucem. Jedna brava je zakljucana desetogodisnjim nerjesavanjem albanskih zahtjeva bez cijeg rjesavanja se ne moze zamisliti stabilna i beskonfliktna Makedonija. Drugi kljuc ima struja predvodjena politickim krugovima oko Socijaldemokratskog saveza Branka Crvenkovskog koji bi gradili "gradjansku" Makedoniju no s drzavotvornim narodom – etnickim Makedoncima i ostalim gradjanima. Kljuc za trecu bravu u rukama drze politicke strukture vodjene krugovima VMRO-DPMNE-a, sadasnje dominirajuce partije u vlasti na celu s Ljubcom Georgievskim koja razgorijeva rat uvjerena da nije moguca zajednicka drzava s Albancima i da je kucnuo cas da se ide do kraja u rasciscavanju racuna s njima. I, upravo ovaj treci kljuc je taj sto se najvjestije skriva i najcvrsce vrata drzi zabravljenim, vrata koja mogu donijeti mir u Makedoniju. Jer, odavno neki celnici VMRO-DPMNE-a misle da medjunarodna podrska sto se daje Makedoniji treba biti iskoristena da bi se upotrijebio sav vojni potencijal da se podstakne etnicko ciscenje pa da medjunarodni faktor bude doveden pred “svrsen cin”, onako kako se vec dogadjalo na ovim balkanskim prostorima. No, u medjuvremenu se cini da su, ipak, igru “skuzili” svi pa i pripadnici UCK koji se, bar do sada, pokazuju vrlo obazrivim da ne predju prag da se zapali cijela Makedonija.

Otuda i tvrdnje da cak i da dodje do nekog kakvog-takvog politickog rjesenja konflikta u Makedoniji, drzava ce biti daleko od stabilnosti. I jos vise od mogucnosti da medjuetnicke odnose vrati u stanje kakvo je bilo prije eskalacije ratnih dejstava. Ako ni zbog cega drugog, onda stoga sto je Makedonija postala deponija raznoraznog oruzja, oruzja koje su, osim onog sto ga posjeduju pobunjeni Albanci, neke vladine strukture stihijski dijelile svima koji su smatrali da su ugrozeni i koji su licnom kartom dokazivali da su etnicki Makedonci a partijskom knjizicom da su pristalice VMRO-DPMNE-a. Koliko god zvucalo nevjerovatno, ima istine u tvrdnji da u poratnom periodu nece biti osobit problem razoruzati UCK (tu obavezu preuzeo je NATO) pri cemu niko nije toliko naivan da vjeruje da ce rezultati biti stopostotni. Problem ce biti, kako razoruzati paramilitantne strukture naoruzane po etnickoj i partijskoj pripadnosti. Odatle potice i tvrdnja da se Makedoniji moze dogoditi da poslije rata (ako zavrsi) ima dvije armije i dvije policije – drzavnu i partijsku VMRO-DPMNE-a sto ce biti opasno kako po sam unutarmakedonski politicki blok tako i po Albance. U cjelini to ce doprinijeti da Makedonija dugorocno ostane nestabilna i konfliktna zemlja. Stoga i pitanja sto ih danas postavljaju dobronamjerni: zasto medjunarodni faktor predvidja razoruzanje samo UCK kad vec i ptice znaju da u ovoj zemlji ima mnogo “vojvoda” i partijskih paramilitaraca? Ko zna, mozda ce se za odgovorom na ovo pitanje tragati kad se nadje odgovarajuci kljuc za trostruku bravu vrata kroz koja Makedonija moze stici do mira ili, jos kasnije, kad se otkrije da je Makedonija drzava za cije postojanje jos uvijek ne postoji zajednicki koncept prihvatljiv za sve.

KIM MEHMETI