Ademi u Haagu, Gotovina u bijegu

Aim, Zagreb, 27.7.2001.

"Ja se osjećam potpuno nevinim i nisam kriv", kazao je u četvrtak, 26. srpnja, general Rahim Ademi pred tročlanim sudskim vijećem Haaškoga suda nakon što mu je pročitana optužnica koja ga tereti da je sam, ili u dogovoru s drugima, planirao, poticao, nalagao, počinio ili na drugi način sudjelovao u progonu srpskih civila u Medačkome džepu, lokalitetu nadomak Gospića. Napad hrvatskih trupa na srpske položaje u Medačkome džepu počeo je, po naredbi Franje Tuđmana, 9. rujna 1993., a u tom je trenutku Rahim Ademi bio vršitelj dužnosti zapovjednika Operativne zone Gospić budući da je pravi zapovjednik Izidor Češnaj otišao na bolovanje. Prema haaškoj optužnici, general Ademi odigrao je središnju ulogu u razradi, planiranju, zapovijedanju i izvođenju hrvatske vojne operacije u Medačkome džepu, a ta je operacija rezultirala teškim kršenjem međunarodnog humanitarnog prava: Ademi je, tvrdi se u optužnici, imao moć, vlast i odgovornost spriječiti zločine ili ih kazniti budući da je znao za progon i ubijanje srpskih vojnika i civila koji su se predali, te pljačku i uništavanje srpske imovine u Medačkome džepu.

U operaciji u Medačkome džepu hrvatske su trupe ubile najmanje 38 tamošnjih srpskih civila, a više desetaka njih pretrpjelo je teške ozljede. Među ubijenima bilo je mnogo žena i starijih osoba, a hrvatske su snage ubile i najmanje dva zarobljena i ranjena srpska vojnika. Pored toga, haaška optužnica protiv Ademija navodi da su u rečenoj akciji uništene 164 kuće i 148 ostalih objekata, a temeljito je opljačkana imovina Srba koji su živjeli na tom području.

"Franjo Tuđman kriv je za sve što se odigralo u Medačkome džepu. Prvo je ljude poslao u akciju, a onda je sve naprasno prekinuo i povukao vojsku. Tuđman se igrao sa životima ljudi i nije imao nikakvih osjećaja prema onima na terenu. Ne smatram ga nikakvim vizionarom, a to što me smijenio nakon akcije pogodilo me i kao čovjeka i kao vojnika", izjavio je general Ademi prije nego što je sa zagrebačkog aerodroma poletio prema haaškoj kaznionici. Ademi je, naime, smijenjen ubrzo poslije akcije u Medačkome džepu, a smijenjen je po direktnom nalogu Franje Tuđmana i tadašnjeg ministra obrane Gojka Šuška: tom je smjenom tada najmoćniji hrvatski dvojac htio svu odgovornost za pokolj nad srpskim civilima prebaciti na ovog bivšeg oficira Jugoslavenske narodne armije kojega je za ulogu žrtvenoga jarca, najvjerojatnije, kvalificirala i činjenica da njegovim venama ne teče hrvatska nego albanska krv. U svom su naumu, čini se, zasad prilično uspjeli.

"Žalosno je što je 1998., kada je iz Haaga zatražen razgovor sa mnom, bivša vlast sve to držala u najvećoj tajnosti, pa danas moram ispaštati zbog nečijeg nemara. Neki su navikli na to da ja uvijek budem dežurni krivac, a da sam na njihovu mjestu ja ne bih mirno spavao kad bih znao da netko drugi odgovara za ono što sam ja počinio. Na mene su vršili strašan pritisak da se sakrijem i da ne idem u Haag. No, ja sam istog trenutka kad sam doznao da je protiv mene podignuta optužnica odlučio odazvati se, a ne predati se, jer to jedan general ne čini. Bivšoj je vlasti na savjesti sve ovo što se danas događa sa mnom i do čega nije trebalo doći. Više nisam spreman odgovarati za tuđe pogreške i propuste", kazao je Ademi. Prema onome što je dosad poznato, Ademi će u Haagu, po svemu sudeći, odgovarati za tuđe zločine: premda je formalno bio zapovjednik gospićke Operativne zone, ovaj čovjek sasvim sigurno nije pod kontrolom imao sve hrvatske trupe što su sudjelovale u napadu na Medački džep. Kao školovani oficir Ademi je nesumnjivo radio na izradi plana ofenzivne akcije, ali su jedinice na terenu slušale zapovijedi isključivo generala Mirka Norca, tadašnjeg zapovjednika Devete gardijske brigade, koji danas sjedi u riječkome zatvoru pod optužbom da je ubijao i naređivao ubojstva gospićkih Srba 1991. godine.

Norac je, čini se, zapovijedi dobivao direktno od tadašnjeg načelnika Glavnog stožera Hrvatske vojske generala Janka Bobetka ili od njegovog specijalnog izaslanika u Medačkome džepu admirala Davora Domazeta Loše. Ovaj potonji lik, koji je za mornaričkoga kontraobavještajca izučio u JNA, po svemu je sudeći aktivno sudjelovao u pakiranju optužnice za generala Ademija, a istu je stvar pokušao napraviti i generalu Petru Stipetiću, trenutačnom načelniku Glavnog stožera. Domazetove su aktivnosti, naravno, bile inspirirane krajnje privatnim motivima: u cilju zataškavanja vlastite uloge u zločinima nad Srbima u Medačkome džepu, haaške je istražitelje - preko posrednika - opskrbljivao dokumentima što odgovornost za ubojstva prebacuju na Ademija i Stipetića. Manevar sa Stipetićem nije mu uspio, ali "uvaljivanje" Ademija zasad ide prema planu.

General Rahim Ademi - kojega u Haag nije ispratio nitko od dičnih predstavnika desničarski nastrojenih braniteljsko-dragovoljačkih organizacija, jer se valjda ne uklapa u poželjan obrazac ponašanja ovdašnjih "vitezova" - nakon smjene s mjesta zapovjednika gospićke Operativne zone, postavljen je u štab generala Ante Gotovine kako bi u tom štabu netko znao nacrtati kartu ofenzivne operacije i na prava mjesta postaviti artiljerijske baterije. Zajedno su vodili nekoliko hrvatskih akcija u Bosni, a Gotovina je - uz Ademijevu asistenciju - rukovodio Južnim borbenim sektorom u operaciji "Oluja". Upravo je ta operacija, odnosno zločini nad srpskim civilima koji su tokom njezina izvođenja počinjeni, glavni razlog haaškoj optužnici protiv generala Gotovine. Tereti ga se za individualnu i zapovjednu odgovornost zato što je "između 17. srpnja 1995. i 15. studenoga 1995. djelujući sam ili u suradnji s drugima, uključujući predsjednika Franju Tuđmana, planirao, poticao, naredio, počinio ili na drugi način pomogao u planiranju, pripremi i počinjenju zločina tokom i nakon ofenzive 'Oluja'". Tereti ga se, nadalje, za progon između 150 i 200 tisuća krajinskih Srba, potom za ubojstva 150 srpskih civila što su se na području od Knina do Dvora na Uni dogodila u razdoblju od 4. kolovoza do 15. studenoga 1995., te za pljačkanje i uništavanje javne i privatne imovine.

Generalu Gotovini, međutim, ne pada na pamet dobrovoljno otići u Haag i tamo dokazivati vlastitu nevinost: onoga časa kad se počelo šuškati kako se u jednoj od dviju zapečaćenih optužnica što je iz Haaga stigla na stol premijera Ivice Račana nalazi njegovo ime, generalu se Gotovini izgubio svaki trag. Za ovim dugogodišnjim pripadnikom francuske Legije stranaca koji je javno poručivao da ne priznaje Haaški sud u Hrvatskoj je raspisana policijska tjeralica i nitko u ovoj zemlji nema pojma gdje se on trenutačno nalazi. Nagađa se da je u Hercegovini ili - budući da ima i francusko državljanstvo - u nekoj od afričkih zemalja, gdje je služio kao legionar.

"Prestanite me svaki dan pitati znam li gdje je optuženi general Ante Gotovina. Ne znam gdje je!", obrecnuo se ovih dana na novinare hrvatski premijer Ivica Račan ispuštajući iz vida činjenicu da je on, jednostavno, morao znati gdje se nalazi optuženi general. Naime, njemu je prije mjesec i pol dana iz Haaga stigla optužnica protiv Gotovine i mogao je narediti policijskim organima da ga odmah uhapse. Ako je već to - pitaj boga zašto - propustio učiniti, Račan je policajcima bar mogao naložiti da pažljivo motre na generalovo kretanje i da u svakom trenutku znaju gdje se nalazi. Ni to, međutim, nije napravio, pa je logičan bijes koji ovih dana na njegovu adresu stiže iz Haaga. I logično je da se počinju izvlačiti zaključci koji kažu da je ova vlast svjesno odlučila sudjelovati u Gotovininu bijegu, a u Scheveningen poslati generala Ademija za kojeg postoji šansa da, ipak, nekako uspije dokazati vlastitu nedužnost.

Ivica Đikić