Cijena romskog identiteta

Budi moj prijatelj!

AIM, Sarajevo, 26.07.2001. Prvim slovima koje je naučila, i to tek u svojoj četrnaestoj godini, sarajevska romkinja H.S. napisala je: "Prije mjesec dana mene je upisao moj brat u školu. Brat mi je rekao da dođem pred školu. Ja sam došla. Kada me učitelj vidio rekao je: Da li hoćeš da ideš u školu? Ja sam rekla da hoću. Učitelj mi je rekao uđi. Ja sam ušla i sjela. Bilo mi je fino i drago. Sada sam sretna i dobra u školi." Gotovo godinu dana prije toga povremeno je odlazila u "radionicu" jedne sarajevske nevladine organizacije koja okuplja romsku djecu koja ne idu u školu i pokušava ih podučiti barem čitanju i pisanje. H.S. je dolazila veoma rijetko jer je njena majka ocjenila da taj njen "posao" ne donosi ništa u kuću a udaljava je od uobičajenih obaveza - čišćenja, prosjačenja i slično. H.S je počela ići u školu tek kada su njena dva znatno mlađa brata (6 i 10 godina) pošla u prvi razred, istovremeno.

Dvije godine stariji dječak, također Rom, nedavno je izjavio da sada, kada je (zahvaljujući aktivistima iste nevladine organizacije) saznao da postoji i shvatio šta znači Deklaracija o pravima djeteta, zna da bi, da je završio školu mogao postići mnogo. Ali: "Da sam ja deset godina išao u školu, moji majka, otac i petoro braće i sestara bi umrlo od gladi. Ovako, ja sam prosio, ponekad nešto ukrao - ali stvarno malo, i mi smo svi preživjeli".

Istovremeno, jedna samohrana majka, također Romkinja, priča da je njena najveća želja da njenja jedanaestogodišnja kćerka "pohađa školu i živi u normalnim higijenskim uslovima". Majka je bez posla, kćer slijepa i najčešće nemaju šta ni da jedu, a pomoći ni od kud. S druge strane, pak, jedan devetnaestogodišnji Rom, (istina iz mješanog braka - otac Rom, majka ne) student pravnog fakulteta u Sarajevu i stipendista jedne međunarodne organizacije koja stipendira isključivo Rome koje studiraju pravo, nije želio niti čuti da neko za njega kaže da je Rom, ili da pristane da radi u nekoj organizaciji koja se bavi socijalizacijom Roma: "Moji drugovi su moje kolege fakulteta i mladići i djevojke iz mog komšiluka, ja nema ništa sa Romima, ja nisam Rom", govorio je još prije pola godine. No, kada su mu neki "neromi" ponudili literaturu o Romima, njihovim običajima i nepisanim zakonima po kojima žive i koji u mnogo čemu objašnjavaju i njihove današnje navike i način života - postao je Rom!

Ko su zapravo Romi? Jesu li zaista drugačiji, ili su to samo predrasude? Uglavnom, bez stalnog mjesta boravka, žive u improvizovanim nastambama, bez posla i zarade... Žive u svojevrsnoj izolaciji za koju neki tvrde da su je sami izabrali kako bi izbjegli asimilaciju. Istraživanja i ankete pokazuju da "neromi" u manjem ili većem broju izjavljuju da "imaju predrasude prema Romima", da "ne znaju ništa o njihovoj kulturi", ali, čak 98 posto anketiranih, bi voljelo saznati ili naučiti nešto više o njima. Istovremeno, mali je broj samih Roma koji će znati objasniti zašto su primjerice Romi-čergari u gradovima uglavnom neuredni ili neobrazovani. Priča kaže da se po nepisanom pravilu Romi ne smiju kupati u vodi koja nije tekuća, jer bi to značilo "da se kupaju u vlastitoj prljavštini". Kada se čergari sele sa jednog mjesta na drugo i kada naiđu na rijeku - na samom izvoru piju vodu, nešto dalje uzimaju vodu za kuhanje, još dalje peru suđe, potom peru rublje, nešto dalje napajaju konje, a onda, još dalje, žena može da se okupa. Sakupljači građe o Romima i analitičari njihovog načina života tvrde da je i veliki broj nepismenih rezultat čestih promjena mjesta boravka ali i nastojanja da se izbjegne asimiliacija sredine u kojoj žive. To je svojevrsni način "zadržavanja identiteta", koji je najčešće i uzrok propasti ili veoma lošeg kvaliteta življenja.

U posljednje vrijeme u BiH je, ipak, osjetan trend buđenja svijesti Roma i potrebe za promjenama načina života. Kao prvo, kod majki se budi želja da djeca idu u školu. Nažalost, malo je mogućnosti za to jer uglavnom romske porodice nemaju ni najosnovnija sredstva za život, a kamoli za školovanje djece. Ipak, u BiH je sve veći broj udruženja građana Roma (u Tuzli 7, Bihaću 3, Banjoj Luci i Bijeljini po 2, Mostaru, Goraždu, Modriči, Travniku po jedno...), koja se povezuju i sa svojim udruženjima na prostoru bivše Jugoslavije, pa i šire. Uz rijetke izuzetke, poput zeničkog udruženja, koje je ove godine jednu grupu djece odvelo u Hrvatsku na ljetovanje, ova udruženja su uglavnom nemoća jer ih vode neuki ljudi i teško uspijevaju objasniti svojoj "braći" zašto su i koliko udruženja važna. Prema popisu iz 1991. godine u BiH je bilo po jednim izvorima, oko 9.000 Roma, po drugim - između 30.000 i 60.000, a prema podacima Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice u Vijeću ministara BiH, bilo ih je čak 300.000 i sa tim brojem bili su najbrojnija manjina u BiH. Tokom rata u BiH zemlju je napustilo, vjeruje se, oko 100.000 Roma, a veliki broj ih je promijenio mjesto boravka, a podataka o poginulim i ranjenim nema. Aproksimativno se barata cifrom da, na primjer, u Sarajevu sada živi oko 6.000 Roma, na području Kaknja oko 108 porodica, odnosno blizu 700 pojedinaca, na području opštine Travnik oko 200. Jedan veliki broj Roma se ne želi izjasniti kao Romi...Ovo si navodi iz informacije bh. ministarstva za ljudska prava i izbjeglice koje je kreiralo i Nacrt zakona o pravima manjina. Nacrt je u Parlamentu BiH već prošao prvo čitanje i prema njemu manjinske grupe koje imaju udio u stanovništvu manji od 3 posto imaće pravo izabrati dva zastupnika (iz svakog entiteta po jedan) u Zastupnički dom Parlamenta BiH. Ali, ko će Rome izbrojati?

U Sarajevu već dvije i po godine organizacija "Budi moj prijatelj" uz podršku raznih međunarodnih organzacija, a trenutno uz pomoć Evropske unije, realizuje program jačanja "menadžerskih kapaciteta udruženja Roma". "Pomažemo im da nauče da vode udruženje, da kreiraju projekte i lobiraju za novac. Ponekad udruženja vode i nepismeni ljudi i možda bi nešto mogli i promijeniti, ali ne znaju kako, iza njih niko ne stoji, niko ne lobira za njih, ne uvezuju se unutar BiH nego im je lakše graditi veze sa udruženjaim u drugim zemljama gdje je ovaj vid organizacije na znatno višem nivou. Za sada su udruženja uglavnom nemoća, ali valja raditi i angažovati mlade ljude, kaže direktorica BMP Nedžida Šljivo, podsjećajući da su aktivisti udruženja "Budi moj prijatelj" provodili istraživanja u samoj romskoj zajednici i tražili da sami markiraju goruće probleme i načine njihovog rješavanja, šta bi mogli uraditi sami članovi zajednice, šta BMP, za šta bi trebalo tražiti donatora...Najveći prioritet je obrazovanje, kaže Šljivo i objašnjava da je sljedeći korak odgovor na pitanje ko šta može dati - prvo će majke osloboditi djecu od kućnih obaveza i prosjačenja, BMP će naći nastavnike, odjeću, udžbenike i školski pribor, a onda će u okviru tog projekta potražiti i donatora za početnicu za opismenjavanje..."Ali mora postojati volja?", kaže ona, a utisak AIM-ove novinarke jeste da je ovakav konkretan rad korisniji od bezbroj jalovih seminara, okruglih stolova i studija o pravima manjinskih grupa koji su širom BiH i svijeta održavaju posljednjih godina.

"Budi moj prijatelj" ima u svom radu i nekoliko programa radionica ili pripremnih razreda za djecu raznih uzrasta koja ne pohađaju školu - čitanje, pisanje, razgovor o pravima djece...Koordinatori koji ih prate misle da bi mali Romi mogli biti i bolji kada bi ih roditelji redovno puštali, odnosno oslobađali "kućnih obaveza". No, svi vjeruju da će buđenje želje za obrazovanjem pomoći da dođe do ozbiljnije promjene svijesti, poput primjera mladića iz ovog teksta. Ima već predstavnika Roma koji traže da roditelji koji ne daju djecu u školu budu kažnjavani, a i sami roditelji počinju drugačije razmišljati. Nadžida Šljivo kaže da bi država morala pokazati dobru volju da spasi ovu manjinsku grupu, čak i na način da propiše kvotu kada je u pitanju obrazovanje - sticajem niza okolnosti i uslovima u kojima žive mali Romi teško da mogu postići bolji uspjeh u osnovnoj školi - pa odvojiti 20 ili barem 2 posto mjesta u srednjim školama, pa i na fakultetima, zašto ne i u preduzećima koja otvaraju nova radna mjesta, za zapošljavanje predstavnika manjina, prvenstveno romske kao najugroženije?

Nije ugroženo samo pravo na obrazovanje - imovinska prava za Rome gotovo da ni ne postoje. Samo u Bijeljini oko 80 romskih porodica, prije rata izuzetno dobro situiranih, niti šest godina nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, ne uspijeva da vrati svoju privatnu imovinu. Danas u njihovim velikim i lijepim kućama žive drugi, ili su ih zaposjele i neke institucije. Prijeratni stanari i vlasnici tih kuća bez rezultata oblijeću lokalne vlasti tražeći povrat svoje imovine. U Mostaru je pod kraj juna mjeseca ove godine, tvrde očevidci, bager zemljom zasuo trogodišnje dijete! Bager je upotrijebljen da s lica zemlje zbriše romsko naselje Bišće Polje, jer je opština Jugoistok koja raspolaže zemljištem (do restitucije) na kojem Romi žive toliko dugo da se niko ne sjeća od kada, prodala nekom poduzetniku za gradnju supermarketa. Romima je opština zauzvrat obećala novu lokaciju - močvarno tlo nas kome zemlja ni jedan dan tokom godine nije suha i na kome bi oni trebalo da nastave život u "svojim kartonima". Istovremeno, u Sarajevu nikako da bude okončan projekat izgradnje romskog naselja na lokaciji Crni vrh, gdje Romi žive od pamtivijeka. U Zenici,pak, Romi okupljeni oko Udruženja Roma tvrde da vlasti jednostavno podržavaju prosjačenje. Jer, ne pada im naum da pohapse organizatore dječijeg prosjačenja - pojedince čiji identit je vlastima, pa i policiji, jako poznat i koji svako jutro veliki broj djece potrpaju u kombije i rasporede ih po Zenici, ili tokom vikenda po drugim većim gradovima u BiH.

Definicija kaže da se stepen civilizovanosti jedne države mjeri stepenom poštivanja ljudskih prava pripadnika manjinskih grupa u toj državi. U BiH nepoštivanje ljudskih prava nije nova priča, samo izbjeglica svih vrsta i na svim stranama je ogroman broj... ali Roma je tako malo i njih niko ne pita ništa. Novine o njima pišu samo kada romska djeca nešto ukradu. A koga je briga šta sanja jedan mala Romkinja dok čeka da neka para sklizne u njenu ispruženu ruku, ili ono dvoje blizanaca Roma koji u sarajevskim tramvajima sviraju harmonike i očekuju koji novčić?

Rubina ČENGIĆ (AIM, Sarajevo)