Tektonski poremećaji u bh. kinematografiji

Belgija slavi Bosanca kao nacionalnog reditelja

AIM, Sarajevo, 23.07.2001. Film "Remake", što ga po scenariju Zlatka Topčića u Sarajevu upravo snima mladi reditelj Dino Mustafić, stoti je bosanskohercegovački film, nakon što je 1951. godine, tačno prije pola stoljeća, snimljen "Major Bauk" Nikole Popovića. Taj jubilej svakako bi mogao biti dobar povod da se piše o bh. igranom filmu. Kao što bi isto tako dobar povod mogla biti pojava Danisa Tanovića u svjetskom filmu, reditelja koji je sa svojim filmom "Ničija zemlja" na posljednjem festivalu u Kanu dobio prvu nagradu, doduše ne za režiju, nego za scenarij, što predstavlja prvi veliki svjetski uspjeh jednog bosanskog reditelja koji se tako dugo čekao nakon sjajnog svjetskog pohoda filmova Emira Kusturice.

Nažalost, najbitniji povod da se piše o filmu, ipak, su problemi - haotično i alarmantno stanje što vlada u bh. kinematografiji u kojoj, doduše, postoje naznake pokretanja sa mrtve tačke, ali je to daleko od uslova potrebnih da se nešto bitno promijeni. Zato i dalje ostaje otvoreno pitanje - zašto u BiH danas filma ima tako malo, tako da svaki naredni, ma kakav bio, zapravo predstavlja senzaciju? Kao i mnoštvo drugih vezanih za potpuni raspad bh. filmske industrije, koja se tako može nazvati jedino još u najdobronamjernijim nostalgičnim prepričavanjima o dobrim starim vremenima ovdašnjeg filma.

Tektonski poremećaj u bh. kinematografiji (kao i u svemu uostalom) napravio je prvo rat, a zatim mirnodopska nebriga i nerazmijevanje značaja filma. Poznato je da je kultura, kao briga države, ovdje generalno zanemarena, pri čemu je igrani film godinama prolazio ubjedljivo najlošije, između ostalog i zbog šestocifrenih i sedmocifrenih budžetskih stavki što ih snimanje jednog igranog filma zahtijeva. "Rigidna kulturna politika koju su prema filmu i filmskim radnicima zastupali SDA- ministri ima vrlo jasne posljedice. Da li će novi ministri kulture ovu vrstu umjetnosti tretirati drugačije, tek će se vidjeti. A filmski projekti koji se sada rade imaju malo veze sa novom vlašću, skoro svi su započeti za mandata onih prije, piše sarajevski "Walter", časopis koji se možda i najviše od svih drugih bavi problemima filma. Ono što je ipak dobro u posljednjim poratnim bh. godinama jeste da su te realizirale prvi federalni, a potom i kantonalni konkurs za filmski scenarij, te je donijeta odluka o osnivanju Fondacije za kinematografiju - sa ciljem da sufinansira, na osnovu određenih kriterija, filmske projete od značaja za Federaciju i Bosnu i Hercegovinu...Međutim, Fondacija trenutno raspolaže sa minornih 200.000 KM, pa svrha njenog postojanja nije sasvim jasna, mada su u federalnom ministarstvu kulture ponosni na ovu činjenicu, jer je ove godine Vlada za sve kulturne djelatnosti u BiH izdvojila 1.000.000 KM, što jeste više nego prošle godine, ali to jedva da bi bilo dovoljno za snimanje samo jednog iole ambicioznijeg filma. Ipak, zahvaljujući prošlogodišnjem konkursu Kantona Sarajevo za najbolji filmski scenarij, dodijeljen je i novac, pa je sa prvom nagradom Bato Čengić dobio i 280.000 KM, Pjer Žalica 180.000 KM, a Dino Mustafić 140.000 KM, što je donekle "poguralo" bh. igrani film, ali, ipak, sasvim nedovoljno da bi se govorilo o ozbiljnoj produkciji.

Gledajući ponovo hronološki, u posljednjih pet poratnih godina u Federaciji BiH snimljena su samo tri dugometražna igrana filma: "Savršeni krug" u režiji Ademira Kenovića i dva filma Faruka Sokolovića - "Tunel" i "Mliječni put". Ovi filmovi nastali su u apsolutno različitim i neravnopravnim pozicijama, pa je tako "Savršeni krug" realiziran u koprodukciji sa francuskom kućom Parnasse International i budžetom od 4.000.000 DM, dok su druga dva nastala u skromnim produkcijskim uslovima Mebius-filma, sa znatno manje novca i znatno manje ambicija. Uz pomenuti "Remake" Dine Mustafića u produkciji Foruma, Pjer Žalica i produkcijska kuća Refresh za prvi septembar najavljuju početak snimanja filma "Gori Vatra" (to je jedini autor koji već koristi sredstva dobijena konkursom), a uskoro bi trebala da započne i realizacija igranog filma Srđana Vuletića, te film "Krovni talas" Jasmina Durakovića u produkciji F.I.S.T.-a. Zanimljivo je da najplodniji ovdašnji autor Faruk Sokolović sa svojim Mebius-filmom najavljuje do kraja godine realizaciju čak dva nova projekta: dokumentarno-igrani film "Stvor iz Donje Blatuše" i komediju "Slatki život".

Naravno, svaki od ovih filmova imao je i ima vlastiti put nastanka, i što je najbitnije - finansiranja. Za ovaj osvrt možda je najinteresantniji put filma u nastanku "Krovni talas", s čijim scenaristom i rediteljem Jasminom Durakovićem smo razgovarali i o njegovom projektu, i bh. filmu oćenito. Zanimljivo je da je on potpuni optimista, usprkos tome da se slaže sa svim prethodnim činjenicama o trenutnom stanju kinematografije u BiH. Duraković veli da je rat ovdje toliko uništio ono malo prethodne filmske industrije da se danas možemo upitati da li mi uopće imamo kinematografiju. Situacija ovakva kakva jeste donijela i nešto dobro, a to je demokratizacija filmskog prostora, u kojoj se on pokušao naći na svoj način ili, bolje rečeno, na osnovu već postojećih iskustava Zapada, ali i reditelja iz zemalja bez velike filmske tradicije i nekih ranijih velikih filmskih imena i uspjeha.

Dok se ranije snimalo isključivo na filmskoj traci, devedesete godine su donijele tehničke promjene u snimanju filmova, prije svega upotrebom digatalne tehnike, čime je uveliko oslabljen monopol u proizvodnji filma. Prema sagovorniku ovo je vrijeme procvata malih producenata, malih zemalja i filmova snimljenih bez velikog novca. "S te strane postoji jedna strašna potreba za filmom koji neće odražavati holivudske trendove koji su do sada dominirali svijetom filma" , kaže Duraković. " Postoji novi trend i novi prostor za djelovanje drugačije kinematografije. Tako da, što se toga tiče, stuacija ni u Bosni i Hercegovini, usprkos svemu, nije tako crna." Duraković, naravno, ne gaji iluziju da se ozbiljna filmska produkcija može održati bez značajnijeg i redovnog finasijskog učešća države. Međutim, on spada među one stvaraoce koji dokazuju da postoje i ljudi koji nisu u stanju doživotno čekati da ostvare vlastiti filmski san čekajući godinama u zasjedi za neki ozbilkjniji dinar. "Mi smo živjeli u jednom potpuno politički primitivnom društvu, u kojem su neki iz svijeta politike mislili da mogu za ne znam koje sitne pare i za blesavo kratko vrijeme. To odslikava ovdašnje stanje svijesti ljudi koji su se bavili kulturom, koju, uzgred, apsolutno ne razumiju i koji pripadaju 19. stoljeću. Sve je to opća katastrofa, a najveća posljedica te katastrofe je bio nedavni slučaj Veljka Bulajića i nikada snimljenog filma "Sarajevo", koji je do kraja razotkrio neznanje, površnost, nepoštivanje filmskih tradicija, historije, kontinuiteta bh. kinematografije... koji je na najprimitivniji i najcrnji način pokazao ono gdje živimo, kakva je ta politička vlast, koja nažalost, na ključan način određuje i pitanje kulture.

Govoreći o primjeru svog filma, Duraković tvrdi da usprkos neznanju ili nehtijenju da se pomogne bh. filmu, ovdje paralelno postoji značajan ljudski potencijal i njihovo znanje, glumačko, režijsko, tehničko, kao i scenaristi, te drugi autori i producenti koji bi bili spremni raditi onako kako se trenutno radi u Hrvatskoj, i još više u Srbiji, udruživanjem stvaralačkog i materijalnog potencijala na privatnoj osnovi. "Ono kako ću ja u septembru raditi moj igrani film jeste zapravo predstava o tome kako se ovdje jedino može raditi, ili, bolje rečeno, kakva je buduća perspektiva svih nas. Ja sam sebi rekao: Mi ćemo to raditi drugačije! Što se tiče glumaca, ponudili smo im neke pare i igrat će. Ili će svoj rad uložiti u sam projekat, da bi kasnije dijelili eventualnu dobit.U ovom projektu bitno je samo da se vidi slika i da se čuje ton. I da postoje glumci koji će igrati. I iza toga postojim ja kao reditelj. I ništa više!"

Tako, u najkraćem, stoje stvari oko u federalnom dijelu BiH. Kad se radi o Republici Srpskoj, i tamo se snimaju i prave filmovi. Doduše, u pitanju su televizijski projekti čiji je producent i koproducent NRTV Banjaluka, koja je prije dvije godine producirala igrani film "Mejdan Simeuna đaka", rađen po motivima istoimene proipovjetke Petra Kočića, a u režiji Beograđanina Petra Zeca. Prošle godine je ista televizija bila koproducent dječijeg igranog filma "Brbljivica", Miše Blagojevića, još jednog beogradskog reditelja. Film je sniman u Rusiji, na ruskom jeziku. Možda najambiozniji filmski projekat NRTV Banjaluka treba da krene krajem ovoga mjeseca, film pod nazivom "Akcija Tigar", a u ulozi reditelja, scenariste i glavnog glumca pojavit će se Slobodan Ćustić. Uz Tanju Bošković, Dragana Nikolića i još nekolicine beogradskih glumaca, moguće da će se u filmu pojaviti i neki bh. glumci, Josip Pejaković, najvjerovatnije.

Na kraju, ispravljamo još jedan propust medija da značajnije ukažu na još jedan film, te spominjemo bosansko-francusku koprodukciju "Neočekivana šetnja", čiji je glavni producent bio Stop-film (Senad i Jasna Bašić) iz Sarajeva, za kojeg pojedini kritičari tvrde da je možda ponajbolji film snimljen u BiH nakon rata. I na samom kraju, dok se ovdašnji filsmki radnici bore za svoj filmski prostor i svoje projekte, vratimo se čovjeku koji je svoje već odradio i ušao na velika vrata u svjestki film - Danisu Tanoviću. Reditelju, čija je najveća zasluga što je Bosna i Hercegovina ponovo

, mada bez vlastite zasluge, čisto zbog dobrog sjemena koje je posijala, a koje je (po ko zna koji put) sazrilo negdje van Bosne i, drugima (ne nama) donijelo slavu i prestiž. Danisa Tanovića Belgija danas vodi i slavi kao svoga nacionalnog reditelja. I ponosna je na njega, možda više nego Bosna. Tanović je po ko zna koji put dokazao da ovdje postoje raskošni talenti, ali i uporni ljudi, koji znaju načekati svoj trenutak.

Majo DIZDAR (AIM, Sarajevo)

</filmske>

</naručiti>

</bivše>