Svak svom jatu!

Ono o cemu mastaju nacionalni cistunci i pojedini akademici, u zivotu

se desava tiho, skoro neprimjetno: Makedonci i Albanci, svak na svoj nacin, sve vise vjeruju u srecu i prosperitet medju “svojima”

AIM, Skoplje, 19.07. 2001.

U stampi se posljednjih dana zapaza veci broj tekstova koji govore o tihoj "razmjeni stanovnistva" izmedju Bitolja i Tetova. Novine tvrde da je trend narocito uocljiv poslije nedavnog nasilja u Bitolju kada je zapaljeno ili demolirano pedesetak objekata u vlasnistvu Albanaca. Ni jedan od zapaljenih objekata vise ne drze Albanci. Njihovi vlasnici sad su Makedonci. Vlasnici zapaljenih kuca koji su se preselili “negdje na sigurno”, ponajvise u zapadni dio Makedonije gdje njihovi sunarodnici cine vecinsko stanovnistvo, popravljaju ih, kako kazu, samo da bi ih bolje prodali.

List “Dnevnik” saopstava da su Tetovcani Makedonci i Bitoljcani Albanci poceli traziti sami “rjesenje za miran zivot”; sve vise razmjenjuju stanove i drugu imovinu. U najnovije vrijeme u Bitolju tri makedonske porodice iz Skoplja, kako kaze novinar “Dnevnika” – “iz albanskog dijela” kupile su kuce u gradu od Albanaca. “Dok uspije model Evropske unije i Sjedinjenih Drzava makedonskog multietnickog drustva treba proteci 100-200 godina. Niti mi niti nasa djeca nemamo vremena za eksperimente vec zelimo da zivimo. Nasa djeca u Tetovu nemaju nikakvu perspektivu” povjeravaju se novinaru novopeceni Bitoljcani iz Tetova.

Muharem Nexhipi, zamjenik ministra zdravlja iz redova Demokratske partije Albanaca i kandidat na posljednjim predsjednickim izborima cija zapaljena velelepna vila je postala svojevrsni simbol nedavnog antialbanskog nasilja u Bitolju, porucio je sugradjanima da ce se vratiti, da ce “ponovo izgraditi kucu na istom mjestu a njegovo dijete ce se opet igrati s makedonskom djecom”. Lijepo zvuci! Medjutim, drugo je pitanje, da li su Bitoljcani povjerovali Nexhipiju i, nista manje vazno, da li je naglas izreceni san o multietnickoj sreci ikada vise ostvarljiv?

Makedonska javnost ali i medjunarodni forumi koji su u minuloj deceniji bdjeli nad medjunacionalnim odnosima ostali su zateceni i zaprepasteni zestinom otpora u proljece 2000. kada je ministar obrazovanja odobrio uvodjenje nastave na albanskom u bitoljskoj gimnaziji. Bio je to signal kome vlasti, cini se, nisu posvetile dovoljno paznje opijene vlastitom tlapnjom o relaksiranim medjunacionalnim odnosima.

Postalo je vec nepisano pravilo da price o razmjeni kuca i stanova medju

Makedoncima i Albancima ozive u krizna vremena. Bilo je tako u vrijeme gostivarskih dogadjaja 1997, u danima kosovske krize dvije godine kasnije, sada ponovo. Ne, niposto ne znaci da se ljudi u medjuvremenu ne

preseljavaju.

U vrijeme kosovske krize agencija Reuters plasirala je svojim citaocima pricu iz Tetova u kojoj je izrecena jedina konkretna brojka o iseljavanju makedonaca ili albanaca; sve ostalo je pusta pretpostavka. Britanska agencija je tada, naime, ustvrdila da je za nekoliko kriznih mjeseci iz Tetova odselilo 4000 Makedonaca. Mnogo truda su vladini zvanicnici ulozili kako bi demantovali recenu pricu. Iz Demokratske partije Albanaca koja drzi lokalnu vlast u gradu tada se cula primjedba da se iz Tetova ne iseljavaju samo Makedonci, iseljavaju se i Albanci. Medjutim, niko se nije smio kladiti oko podatka sto ga je ponudio novinar agencije Reuters.

Kako se nehotice ote novinaru “Dnevnika” u citiranom napisu o Bitolju i Tetovu, u kolokvijalnoj upotrebi u glavnom gradu makedonije moze se cuti

izraz “albanski dio”. Ta sintagma odnosi se na lijevu obalu Vardara i nekoliko naselja u kojim su vecinsko stanovnistvo Albanci. Godinama se prica da makedonci prodaju stanove i preseljavaju se na “sigurniju obalu”. Kao i u Tetovu i drugdje, i u Skoplju se moze cuti da vlasnici stanove i kuce nude ispod cijene samo da bi otisli.

Ali, do sada niko nije prezentirao javnosti podatak, koliko se to Makedonaca odselilo, koliko ih je razmijenilo stanove s Albancima. A, nije bas da ne bi bilo nacina da se takve pojave istraze! Mnogo je jednostavnije kroz poneki novinski tekst ustvrditi da se makedonska metropola lagano, lagano priblizava danu kada ce poceti sliciti Bejrutu ili Nikoziji – simbolima urbane podijeljenosti.

Sociolozi kazu da je preseljavanje s jedne obale rijeke na drugu mozda jos najbezbolniji oblik razmjene imovine ili, kako su otrovno smislili nacionalisti, “humanog preseljavanja”; ljudi mogu zadrzati predjasnji posao, zadrzati dosadasnje prijatelje, djeca ici u iste skole - ukratko promjena ne mora biti tako radikalna. Za sada niko nije ponudio rezultate istrazivanja, sta se desava kada covjek odluci zivot promjeniti iz temelja – promjeniti sredinu sto sobom neminovno nosi i promjenu nacina zivota i neke naoko male, ljudskim okom jedva vidljive, intimne lomove.

Logicno se postavlja pitanje; sta je to sto Makedonce i Albance, u manjoj mjeri i pripadnike malobrojnijih nacionalnih manjina, tjera da 'bjeze medju svoje”. Objasnjenja ima nekoliko. Prvo i najrasprostranjenije glasi: vremena su teska, buducnost je neizvjesna. Pa zasto onda ostati na “krivoj strani”!? Druga objasnjenja su slozenija. Primjer s bitoljskom gimnazijom je vrlo ilustrativan za argumentovanje pojave da se makedonska javnost izuzetno tesko suocava s ma kakvim prosirenjem prava Albanaca. S druge strane, primjeri poput Tetova ili nekog drugog grada zapadne Makedonije govori o istom ali samo malo drukcije. U novinskim reportazama o Makedoncima koji napustaju krajeve u kojim prevladava albansko stanovnistvo najcesce se ocituje zlovolja zbog okolnosti sto lokalnu vlast malo-pomalo preuzimaju funkcioneri jedne od partija Albanaca; ranije je bilo drukcije: na celu policije, suda, skola, bolnica bili su Makedonci – argumentuju Makedonci koji su se odselili ili se spremaju na takav zivotni korak. Nesvjesno otkrivaju da bi im neka druga realnost od poznate bila neprihvatljiva. U ovom kontekstu, da li slucajno, jedno od upozorenja Makedonaca iz Tetova i okoline koji su zadnjih dana obijali pragove ljudi iz drzavnog vrha i predstavnika medjunarodne zajednice, u slobodnoj interpretaciji, glasilo je: davanjem sirih ovlastenja lokalnoj samoupravi, za Makedonce u zapadnom dijelu zemlje vise nema opstanka.

Mozda prekasno, medjunarodni predstavnici koji proteklih nedjelja pokusavaju suzbiti razbuktavanje ratnog sukoba napominju da je nuzno razviti uzajamno povjerenje. Medjutim, svi se slazu, i Makedonci i Albanci: za deceniju nezavisnosti drzava Makedonija na tom planu nije ucinila nista ili je ucinila nedovoljno. Nije postigla da se svaki njen gradjanin na svakom kutku zemlje osjeca ravnopravno i sigurno. Ono malo komsijskih veza o kojima stariji pricaju sa sjetom pokidano je. Cemu onda cudjenje sto sada “svaka ptica leti svom jatu”?!

ZELJKO BAJIC