Zastita “starijeg brata”

Tokom citave decenije svoje nezavisnosti makedonski drzavni vrh je prije svega i iznad svega vjerovao u podrsku i zastitu americke spoljne politike. Stoga je toboznje “sporo djelovanje” i “oklijevanje” mlade Bushove administracije primljeno sa strahom i zebnjom

AIM, Skoplje, 14. 07. 2001.

Ministar inostranih poslova Ilinka Mitreva obrela se sredinom nedjelje u Washingtonu ne bi li nekako “iscupala” obecanje zvanicnika Bijele kuce da ce Sjedinjene Drzave uputiti i svoje vojnike u sastav buduce misije razoruzanja pripadnika Oslobodilacke nacionalne vojske. Madamme Mitreva nije doprla ni do samog predsjednika, ni do ministra odbrane Rumsfielda niti do savjetnice za nacionalnu bezbjednost Condoleezze Rise. Do drzavnog sekretara, kolege po duznosti, Collina Powella jeste. Jeste i do njegove prethodnice Madeline Albright, sada doduse kao privatne osobe za cijim vremenom i interesom za region makedonski shef diplomatije moze samo uzdisati. Primio mister Powell goscu s Vardara na pola sata, saslucao njene zelje i uzvratio da je rjesenje za makedonsku krizu dijalog, dijalog i, opet, samo dijalog Za takvo nesto plan o razoruzanju pripadnika oslobodilacke nacionalne vojske i platforma o ustavnim promjenama su sasvim solidna osnova. Iz diplomatskih krugova bliskih americkom drzavnom sekretaru mediji su prenijeli opredjeljenje da se politickim sredstvima onemoguci radikalizacija Albanaca cime ce se smanjiti populisticka baza za ekstremiste. Medjutim, americki ministar nije mogao ispuniti osnovnu zelju makedonskog drzavnog vrha: Sjedinjene Drzave u ovom trenutku mogu pruziti jedino logisticku podrsku trupama NATO-a. Uostalom, na makedonskom tlu vec je stacionirano 700 americkih logisticara KFOR-a koji bi po potrebi, kako je vise puta isticano u Washingtonu, mogli priskociti u pomoc. Jos jedna dilema je razrijesena: James Pardew je najkrupniji politicki kalibar sto ga predsjednik Bush u ovom casu moze posvetiti Balkanu u svojstvu licnog izaslanika. Da li Pardew moze biti Holbrooke iz najboljih dana – tek ce se vidjeti.

Nekako u isto vrijeme kad se Mitreva oprastala s Washingtonom, mediji su objavili izjavu “mozga” aktuelne americke spoljne politike, Condoleezze Rise, izjavu koja ce se narednih dana svakako analizirati uzduz i poprijeko: "Administracija Sjedinjenih Drzava na Makedoniju gleda kao na probu odnosa Sjeveroatlantskog saveza i Evropske unije. Nastojanja Evropske unije da zajedno sa Sjedinjenim Drzavama posreduju u konfliktu u Makedoniji je proba njihove buduce saradnje”. Rise je ohrabrujuce dodala da je Washington spreman pomoci Balkanu da postane dio Evrope kao miran i slobodan region.

Nesto globalnije izjasnila se jos jedna uticajna dama americke spoljne politike. Elizabeth Johns je u izlaganju pred spoljnopolitickim odborom Predstavnickog doma rekla da je “cilj da se eliminise potreba da Amerika bude stalno prisutna na Balkanu”. Smatra da se Makedonija razlikuje od Bosne i Kosova po tome sto ima multietnicku demokratsku osnovu. "Vjerujemo da rjesavanje problema albanske manjine nece zahtijevati uspostavljanje medjunarodne civilne uprave ili dugorocno vojno prisustvo. Kad bude postignut politicki sporazum, Sjedinjene Drzave su spremne podrzati operaciju za razoruzanje albanskih ekstremista”.

Ukratko, to je okvir u kome trenutno djeluje americka diplomatija u makedonskoj krizi. A na terenu, u samom Skoplju, mediji od sveg srca zele vjerovati da Bushov izaslanik James Pardew sve vise i vise preuzima dirigentsku palicu i umjesto dijaloga koji bi se valjda vodio do Sudnjeg dana diktira sta je ciniti celnicima vodece cetiri politicke partije. U petak su obilato citirali njegovo upozorenje da ne smiju propustiti "istorijski trenutak. Trebaju se odnositi odgovorno prema svojoj zemlji i gradjanima. Snazno se trudimo da pomognemo, trazimo kompromise koji ce pomoci ne samo u ovoj politickoj debati koja traje godinama nego i u vojnom konfliktu. Nadamo se da ce politicki lideri donijeti istinsku odluku za gradjane Makedonije. U protivnom, ukoliko pregovori i krhko primirje propadnu, to ce biti tragedija i za zemlju i za region”.

Svi oni koji su bili u nedoumici, zasto se Amerika drzi uzdrzano i nezainteresovano prema krizi mogu najzad odahnuti. Jer, godinama je gradjen mit o americkoj odlucnosti da zastiti suverenitet i teritorijalni integritet Makedonije. Ponavljano je to iz Washingtona s “najviseg mjesta” u vrijeme sankcija protiv SR Jugoslavije kada su se jedine americke kopnene trupe nalazile bas u Makedoniji u sastavu preventivne misije Ujedinjenih nacija, narocito glasno i srcano u vrijeme kosovske krize. Mnogi i danas vjeruju da je Clintonova vlada neuobicajenom cestitkom predsjednickom kandidatu Kiri Gligorovu izmedju dva izborna kruga 1994. Odredila svoj odnos prema zbivanjima u Makedoniji u drugoj polovini devedesetih. Slicno razmisljanje pratilo je i pobjedu sadasnjeg predsjednika Borisa Trajkovskog pet godina docnije koji je kao metodist i poklonik Amerike bio “bas po volji” Washingtonu uprkos spornoj izbornoj pobjedi.

A onda, na pocetku krize u Makedoniji s druge strane "velike bare” zavladao je muk. Toliki muk da je to naprosto paralo usi svima. Neugodnu sutnju prekinuo je premijer Georgievski nespretnom ili ocajnom (sve zavisi kako se posmatra) optuzbom iz marta na racun Amerike koja je zajedno s Njemackom omogucila pripadnicima oslobodilacke nacionalne vojske slobodan ulazak s Kosova. Nesto kasnije, u aprilu, pojavio se Collin Powell licno da bi pred 11 ino-ministara regiona izrazio javnu podrsku makedonskoj vladi i prenio predsjedniku Trajkovskom poziv da posjeti Washington. I, tako, Trajkovski se zaista 1. Maja nasao u Bijeloj kuci ocekujuci da predsjednik Bush naglas nazove pripadnike Oslobodilacke nacionalne vojske “teroristima”. Ali, odgovor na odnos americke vlade Trajkovski je mogao procitati u Izvjestaju o terorizmu u svijetu sto ga je doslovno tog dana objavio State Department. Oslobodilacka nacionalna vojska jeste pomenuta u izvjestaju ali izostala je kvalifikacija koju je prizeljkivao makedonski drzavni vrh.

Vjera u Ameriku za dlaku da bude poljuljana kada je NATO pripomogao izvlacenju pripadnika ONV iz skopskog sela Aracinovo a u cemu su, pokazalo se, zdusno ucesvovali upravo vojnici Sjedinjenih Drzava. Gnjev na postupak americkih vojnika ocitovao se i na protestu hiljada gradjana pred Sobranjem narednog dana, 25. juna. Americkoj ambasadi stigla je i prijetnja koja je ukazala da nesto treba preduzeti kako Makedonci ne bi stekli utisak da im je Amerika okrenula ledja.

Nekoliko dana kasnije pojavila se “crna lista” na kojoj su navedena imena osoba koje se povezuju s djelovanjem Oslobodilacke nacionalne vojske a kojim se zabranjuje ulazak u Sjedinjene Drzave. Takodje, americki predsjednik je zabranio finansijske transakcije za racun ONV s americke teritorije. Makedonska javnost je bila impresionirana: konacno, korak u pravom smjeru! I pokazivanje Evropljanima, kako se to radi. Samo su upuceniji mogli biti sigurni da je Washington ovom manevru koji najmanje boli pribjegao kako bi povratio narusenu ravnotezu.

Ambasada u Skoplju je uredno demantovala tvrdnju jednog njemackog vecernjeg lista koji je ustvrdio da su se u Aracinovu nalazili i americki vojni instruktori a da je pravi razlog tolikoj agilnosti americkih vojnika bilo to: njihovo izvlacenje kao i izvlacenje najmodernijeg oruzja upravo americke proizvodnje kojim su bili naoruzani pripadnici Oslobodilacke nacionalne vojske. Kako god bilo, “crv sumnje” je ostao kod mnogih makedonskih gradjana.

No, sada vise nije vazno! Vazno je da je Amerika tu, spremna preduzeti nesto konkretno – vjeruju mnogi. Razloga za njeno odugovlacenje i odsustvo entuzijazma nudi se nekoliko: prvo, nespremnost Bushove administracije da zanje ono sto je posijala prethodna; rugo,pretpostavljeno suparnistvo s Evropom i namjera da se jednom, kad se Bruxelles umori od uzaludnih pokusaja nagovaranja makedonskih “gospodara rata” onako daytonski, holbrookeovski “lupi sakom o sto”; trece, odsustvo stvarne strategije u regionu.O zavjerenickim razlozima da se i ne govori. Sve ovo, knjazevski receno: “more da bidne ali ne mora da znaci”.

ZELJKO BAJIC