U Bosni počinje Sedmi milenijum

Uz promociju Fondacije Mak Dizdar

AIM, Sarajevo, 12.07.2001 Kada bismo danas, tačno trideset godina nakon prerane i sasvim neočekivane smrti pjesnika Maka Dizdara, čovjeka Maka Dizdara mogli upitati kako da pišemo o njemu, vjerujemo da bi rekao: <istinito...> i

<jednostavno...>. Tada... i sada... i uvijek. Takav se dojam stiče čitajući Makovu poeziju, a tako o njemu danas kazuju i oni koji su nekada bili blizu njega.

Govoriti iskreno o Maku Dizdaru značilo bi kazivati o vremenu koje nije podnosilo različitost. A Mak je, na svoju nesreću (ili sreću), u svemu bio različit, duboko i nepomirljivo različit, i svojom fizičkom pojavom, i svojim načinom mišljenja, i svojim djelom napokon, što nikako ne treba posmatrati odvojeno od dnevne pragme, koja je, zasiguno, dobrim dijelom uslovila prostore njegovih duhovnih traganja (i bježanja), čiju su dubinu (ali i poruke) rijetki i samo povlašteni prepoznavali. Nažalost, bijaše uvijek više moćnih badaca i žreca i lovaca na krivokletstvo i krivovjerovanje, nego dobronamjernih (ali nemoćnih).

Govoreći, dakle, jezikom Makove poezije, koja jeste glas Univerzuma, ali i medijevalne Bosne kroz koju je , usud Pjesnika jeste da su Maka (i ranije i sada), kao i pretke mu bogumilske, besprijekorno precizno i neraskidivo vezali za herezu, pa ga i samog progonili ili barem sumnjičili kao heretika. Uvijek. I živog i mrtvog. I ranije i sada. Ali, kako je to jedna duga i vječna tema (kao i sama hereza, kao patarenski dualizam, kao i Zemlja Bosna, napokon), kažimo da Mak Dizdar Pjesnik (kako je to moguće samo sa onima koji ne umiru sa svojom smrću), doživljava fizički i , ali i sa svojim djelom, apsurde lude do samog ludila, u kojima ga u gotovo zvanično, do nepostojanja ekskomuniciraju, da bi ga, istovremeno, slavili u kafanama pjesnici i boemi, recitirali na stolovima jednako uporno, kao što se neumoljivo uporno umnožava broj epitafa sa Makovim stihovima na nadgrobnim spomenicima po pravoslavnim grobljima Zemlje Srbije. I dok Makovim imenom obilježavaju ulice gradova Zemlje Hrvatske i u školama ga uče kao , Hrvati rodnog Stoca, obilježeni bijelo-crvenom šahovnicom HVO-a, ispaljuju hice mržnje na njegovu stolačku bistu. I dok u nemuštosti zemaljskog mraka Mak traga za Bogom i za dobrotom (jer njegovi <kameni spavači=""> duboko vjeruju da Zemljom vlada zlo, smrt i Sotona lično), Maka gotovo bogohulno poštuje Crkva (i smatra ga svojim) - u Bosni se, kažu, služi misa na dan njegova ukopa. I uče dove u džamijama. Bosanski derviši ga prepoznaju kao temeljni duhovni orijentir Bosne i ne odustaju od tvrdnje da je Mak bio i jeste jedan od <Čuvara>, Bosne. Ali i islama.

I opet jedna bista, kao metafora nerazumijevanja, kao dokaz napokon, da se pjesnik (i njegovo djelo) ne može i ne da sakriti (osim od onih od kojih on hoće, i od njihovih plitkih umova), bista Makova što već skoro deset godina leži u vlazi nekog sarajevskog pozorišta ili muzeja (ne zna se pouzdano), kao znak nečije tobožnje brige za materijalizirano duhovno blago Bosne, dakle biste. I ne ne samo Makovu, nego i Mešinu, i Andrićevu, i Ćopićevu, i Kulenovićevu, i Samokovlijinu... Sklonjene su iz centralnog gradskog parka, 1992. godine, parka što se također do te godine zvao i Park pisaca (sada se ne zove nikako) nekako istovremeno kada se nije smjela "iz patriotskih razloga" obilježiti godišnjica Andrićeve smrti! Danas - novi apsurd jednog novog vremena, u kojem neko ko stoluje nekim preduzećem

javno, u štampi, izjavljuje, kako neće biti tih po njegovim parkovima dok je njega...

I napokon, još jedna bista Makova. Ona koja je bila brižljivo skrivana, godinama, daleko od od ovih divljih i tako beznadežno ludih prostora. Čuvao je i sačuvao, kao vlastiti posjed (ali i javno dobro), Adil beg Zulfikarpašić, osnivač nadaleko čuvenog ciriškog Bošnjačkog instituta, kojeg je zavještao Sarajevu, smjestivši ga nedavno u savršeni ambijent Gazi Husrev-begovog hamama. Adil begovog Maka vidjele su Sarajlije na nedavnoj promociji Fondacije Mak Dizdar, baš tu, u Gazi Husrev begovom i Adil begovom Hamamu, čekajući valjda kao i sama Fondacija i svoje vrijeme i svoj prostor, kao što sve vezano za Maka Dizdara i njegovo djelo, uvijek čeka i dočeka svoje vrijeme. "Djelo Maka Dizdara jedinstven je duhovni i povijesni brevijar o bosanskom humanitetu o bosanskome humanitetu i milenijumskom kozmopolitizmu jednako koliko i poruka i mogući putokaz novim vremenima naše zemlje i svake druge zemlje našeg svijeta... Institucija što nosi pjesnikov naziv - Fondacija Mak Dizdar - dug je prema čovjeku i njegovom djelu...", kaže se, između ostalog, u Programskoj povelji Fondacije. "Djelatnost Fondacije neće biti svedena samo na predanost očuvanju, daljoj afirmaciji i popularizaciji djela i snaženju uspomene na pjesnika, u Zemlji i Svijetu, niti će biti ograničena isključivo domenom književnosti i izdavaštva, pogotovo ne samo domaće literature", kazao je u svome pozdravnom slovu, Enver Dizdar, jedan od Makovih sinova i jedan od utemeljivača Fondacije.

"Imenujući se Makovim imenom, Fondacija objavljuje da je naum koji je vodi i čini razložnom, ista vizija i isti oni snovi što su maka Dizdara učinili jednim od odabranih za kojima valja ići na putu ka istini o stvarnoj Zemlji Bosni i kategoričkoj nužnosti savremene moderne Države kao jedinog vjerodostojnog oblikovanja svega što je oduvijek bilo i povijesno argumentiralo Bosnu i Hercegovinu...", kazano je. I "k tomu": "(Ne)obeshrabrena nezainteresiranošću naše patentirane političke elite, njenom nebrigom, kao i bjelodanim nepoznavanjem presudne hitorijske i savremene važnosti duhovne komponente u svakom civilizacijskom, a otuda i političkom prosuđivanju i činjenju, Fondacija Mak Dizdar radit će sve što bude u njenoj moći da od zaborava i konačnog nestanka spasi i očuva, te valorizira i afirmira sve što je umno, časno i slavno u našoj prošlosti i svaku upečatljivu činjenicu iz naše duhovne povijesti, ali i sve ono što tek nastaje i bogati bosansku misaonu supstancu i strukturu." Fondacija će se, kako je rečeno, "posebno angažirati na stvaranju mogućnosti za nastanak novih kulturnih i umjetničkih vrijednosti i ostalih valjanih pretpostavki naše bolje, ljudskije i ljepše budućnosti".

Uz široko zamišljene programe na unapređenju kulturnog, ali i naučnog djelovanja, pomoći piscima i ustanovljenju ambiciozne književne nagrade, kao najzanimljiviji projekat Fondacije izdvaja se

Biblioteka "Sedmi milenijum", koja se pokreće u povodu hipotetičkog i simboličkog nastanka sedmog milenija od nastanka

evolucije, dakle više od šest hiljada godina od pojave . "Atribut Biblioteka "Sedmi milenijum" nije ponijela po zamisli da u idealnim okolnostima svako njeno izdanje izađe u svim zemljama i na svim jezicima Svijeta, jer to je utopija", kaže Enver Dizdar. "Mi u Fondaciji, međutim, vjerujemo da nije nemoguće u ovaj projekat uključiti pedesetak, pa čak i čitavih stotinu izdavača iz stotinu zemalja Svijeta, tim prije što bismo izdavački program Biblioteke nastojali učiniti svakom bliskim, potrebnim i korisnim." Prema ovoj zamisli postoji još jedan motiv koji bi trebalo da opredijeli veći broj zemalja i njihovih izdavača da se uključe u projekat, a to je "prednost sudioništva u globalizaciji i ove vrste stvaralaštva i prakse čovjekove u uspostavi duhovnog i poslovnog partnerstva sa Svijetom, stvaranje osjećaja da smo, kroz sudjelovanja u u razmjeni i najmanjih nacija sa onim najvećim, u jednom ovakvom projektu za korak bliže istinskoj ravnopravnosti i jednakoj važnosti nacionalnih književnosti i kultura". Tehnološko-tehničko organiziranje, ovoga, bez sumnje najvećeg izdavačkog projekta bila bi spram njegove grandioznosti sasvim jednostavna: u svakoj zemlji - učesnici u projektu, postojala bi u odabranoj matičnoj kući matična nacionalna redakcija koja bi brinula o svom učešću u projektu i svojim prilozima za Biblioteku. Svaka nacionalna redakcija obezbijedila bi prijevod svojih tekstova na engleski jezik, koji bi, posredstvom Centralne agencije Biblioteke "Sedmi milenijum" u Sarajevu, bili distribuirani u sve druge svjetske redakcije. Također, svaka bi redakcija sve prijevode priloga koje primi za određeno izdanje, sa engleskog prevodila na svoj nacionalni jezik i štampala bi knjigu, istovremeno sa svim ostalim partnerima i suizdavačima u Svijetu, svaka na svome jeziku... Prvi tomovi biblioteke bili bi posvećeni prezentiranju nacionalnog literarnog blaga zemalja - učesnica u projektu. Tako bi, primjerice, Prvo kolo nosilo naziv Najljepše bajke minulih milenijuma, Drugo Najljepše bajke za Treći milenijum, Treće Najljepše pjesme moga naroda, Naajljepše pripovjetke, legende... Do unedogled. To bi, naravno, bio samo dio od onoga što su utemeljitelji Fondacije zamislili kao svoju buduću djelatnost, nastupajući hrabro i ambiciozno, u čemu im je, po svemu, nakana plemenita, a samopouzdanje im daje Mak, kao svugdje i uvijek prepoznatljivi zaštitni znak, čije djelo sve snažnije prevazilazi okvire i okove iz kojih većina smrtnika obično nikada ne izađe. Misleći, govoreći i pišući onako kako su nam kazali da bi Mak volio da se o njemu piše, istinito i iskreno, kažimo, nakon svih dobrih i manje dobrih istina o Maku, onu najljepšu i najjednostavniju. Danas, toliko godina nakon Makove smrti, neki mladi, neki novi Makovi, stasaju Bosnom, i Svijetom. I čudna je raznolikost njihovih porodičnih imena. I sve ih je više. I svi su Bosanci. I, budite sigurni, Pjesnik Mak Dizdar, od svih činjenica koje se nakon njega i njemu u čast dešavaju, najviše bi se obradovao ovoj posljednjoj. *Tanja IVANOVA* (AIM, Sarajevo)

</glavonja>

</kameni></velikog></istočnom></fizički></skazana>

</jednostavno...></istinito...>